Prof. dr. Slavo Kukić: Drvar je paravan za Aluminij i još štošta

U prethodne četiri godine se, čitam, skoro 19 hiljada građana, među njima i više od osam hiljada mladih, odreklo državljanstva BiH. Još poraznije su, potom, procjene UN-a da je BiH u zadnjih deset godina ostala bez 10 posto svoga stanovništva – ali i da bi do 2030. godine mogla biti siromašnija za čak 22 posto vlastite biološke mase.

Ali, koga to zanima. Jer, gotovo sam siguran da prethodnih desetak dana sve te cifre nisu ni primijećene. Zašto? Zato što je čitava zemlja dovedena u stanje stresa zbog iščekivanja šta će se dogoditi na sjednici Predsjedništva BiH, na kojoj se trebalo odlučivati o usvajanju Godišnjega nacionalnog plana za pristupanje NATO-u. A u vezi s kojom se moglo čuti koješta, što kod običnog čovjeka izaziva strepnju – da je ona istorijska, da je dan njenog održavanja „dan D“ za BiH, da od nje ovisi „biti ili ne biti“ za sve nas, da  ne nabrajam.

Logika stresa je, međutim, i inače recept kojeg etnonacionalističke filozofije koriste. I kojom u zapećak, pokazalo se na hiljade puta do sada, na najefikasniji način potiskuju pitanja realnog života. Pogledajte, uostalom, verbalno puškaranje zbog Komšićevih izjava o konstitutivnosti i evropskim standardima.

Ni na kraj mi pameti, doduše, te izjave i pravdati. Potpuno suprotno, uvjeren sam da su one i kontraproduktivne i štetne – i daleko od mogućnosti da budu u funkciji vrijednosti koje član Predsjedništva zvanično zagovara. Uostalom, što o najnovijim Komšićevim „evropskim izumima“ mislim zadnjih sam dana ponovio više puta – i ne bih to činio i u kontekstu ove analize. Ono, pak, što je bitno, oni su HDZ-u, bio toga Komšić svjestan ili ne, došli k’o „kec na deset“ u dokazivanju kako je njegov izbor i djelovanje dio „osmišljene unitarističko-šovinističke političke agende“, kojoj je cilj „potpuno ustavno, pravno i političko dekonstituisanje Hrvata“. I kako jedini način suprotstavljanja takvoj agendi može biti zaboravljanje svih životnih muka običnog hrvatskog čovjeka – kriminala i korupcije s kojima živi, nepotizma u zapošljavanju zbog koga je prisiljen priliku za život tražiti izvan granica vlastite domovine itd. – i okupljanje oko iste političke osi, oko HDZ kao jamca njegovog, i biološkog opstanka naroda kome pripada.

Pogledajte, potom, trakavicu u vezi s namjerom HDZ Livanjskog kantona da u Drvaru obilježi dvadesetčetvrtu godišnjicu „oslobađanja“ tog mjesta, ali i Grahova i Glamoča – namjerom koja je izazvala rijetko oštre reakcije. Reaguju srpska udruženja, na prostoru Federacije ali i izvan BiH, među njima i Savez krajiških udruženja, koji najavljuje da će u Novom Sadu dan prije hadezeove drvarske „fešte“ obilježiti 24 godine od okupacije drvarskoga kraja. Reagovali su, potom, i građani srpske nacionalnosti triju opština. I, pošteno govoreći, s pravom. Uostalom, stavimo se u njihov položaj. I, ako smo ljudi, razumjećemo ih. Jer, ono što se u ljeto 1995. godine događalo njima nije nikakvo oslobađanje nego progon nedužnog svijeta iz vlastitih mu domova – ne samo za njih koji su sve to proživjeli, nego i za svakog normalnog.

Za ovu priču je, međutim, uz sve navedeno važno i nešto drugo – način na koji, na objavljenu namjeru livanjskoga HDZ-a, reaguje prvi čovjek SNSD-a. I član državnoga trijumvirata dakako. Planirano „slavljenje“ je, smatra on, i neprihvatljivo i provokacija koja samo dodatno može narušiti međunacionalne odnose – i na prostoru Livanjskog kantona i u BiH kao cjelini. A da bi se to moglo i dogoditi, svjedoči njegovo obećanje kako će tog dana sa svojim narodom i sam biti u Drvaru – i prijetnja mu da je tamo spreman biti dijelom „onih koji će fizički sprečavati da bilo ko dođe u Drvar i na bilo koji način obilježava taj dan“.

Zaslužuje li takva bahatost, ali i primitivizam sui generis, odgovor poput onog da je, ako mu se već u Drvaru isturaju prsa, to mogao učiniti kad je bilo potrebnije – 1995. godine? I da ga tada ni u mišjoj rupi nije bilo? Kako su mu, uostalom, neki i odgovorili. Ma ne! Na primitivizme ne treba uzvraćati primitivizmom. Ali, na neka druga pitanja vrijedi odgovoriti.

Prethodnih su me dana, primjera radi, ne jednom pitali kako čitav taj drvarski galimatijas lično tumačim? Radi li se, još konkretnije, o podrhtavanju tla na relaciji Dodik-Čović, pa i pucanju ljubavi, koja sve ove godine ionako počiva na čudnim temeljima? I svaki put bih ponovio ono što ću reći i ovom zgodom. Ma kakvi. U pitanju nije ni jedno ni drugo. Naprotiv, ljubav banjalučko-mostarskoga dvojca nikada nije bila snažnija nego sada.

A drvarska „fešta“? A prijetnje isturanjem vlastitih prsa? Najjednostavnije, cirkus za neuke. Po srijedi je, u stvari, zajednički osmišljeni plan bacanja prašine u oči narodu – i onom zbog čijeg dobra, tobože, sve to rade, i svima ostalima.

Ako je, pak, tako, šta je motiv Dodiku, a šta Čoviću za tu vrstu podsmijeha? E, to je već ozbiljnije pitanje? I vrijedno je temeljitijeg odgovora. Jer, i jedan i drugi imaju razloge za „iznenadno varničenje“, tobože između dvaju naroda. Motiv Dodika je, recimo, želja da, pokazivanjem spremnosti na isturanje vlastitih prsa, svoje srpstvo dokaže konačno i onima koji mu do sad nisu vjerovali. A u ovom slučaju. ono se iskazuje na najuvjerljiviji mogući način – i ne samo za sunarodnjake na prostoru RS nego i one u Federaciji, za koje se svako malo tvrdi da su iz srpskih nacionalnih planova odavno izbrisani. Prođe li mu, drugim riječima, priča u vezi s dokazivanjem srpske pravovjernosti – i o brizi za Srbe gdje god da su – rast podrškena  prostoru RS-a je trend koga niko neće moći spriječiti. A to je cilj koji je vrijedan i još prljavijih igara od ove oko najnovijeg drvarskog slučaja.

Čovićevi problemi su, međutim, još složeniji. I zahtijevaju još razrađenije forme manipulacije vlastita naroda. S Komšićevim vjetrom u leđa, istina, onim u vezi s konstitutivnošću i evropskim standardima, niko iz vrha HDZ nije računao. On im je, ponavljam, došao k’o „dar božji“. Ali, sam za sebe on bi ionako bio nedostatan za amortizovanje svega što se na pleća ove stranke, i „prvog u Hrvata“ posebno, kao teret natovarilo. A toga, ako se već hoće, ima do mile volje.

Naravno, problem Aluminija je ovog časa najveći – i najveći teret i najozbiljnija prijetnja. O tome svjedoči i nedavno iskustvo – da je pred centralom HDZ, središtem „odbrane“ nacionalnog interesa Hrvata, iz grla preko 2.000 gladnih uzvikivano „Dragane lopove“. A to se u poslijeratnoj istoriji nikada prije nije moglo ni zamisliti, kamo li dogoditi.

Trikovima, međutim, kojima vlastitu moć održava zadnjih 15 godina, lider HDZ se poslužio i u slučaju Aluminija. Ispraznim je obećanjima, baš kako sam prije dva mjeseca i predvidio, na trenutak primirio bijes koji je iz radnika ove firme pred centralom HDZ eksplodirao svom žestinom. Ali, nakon toga je napravio seriju pogreški koje su kod sirotog svijeta odagnale svaku sumnju da im se još izravno u brk nasmijao. Prisjetimo se, uostalom, priče kako za stanje u Aluminiju nije odgovoran on, ali jesu svi ostali. Kako je, što se njega tiče, uvijek činio sve da se vijek trajanja Aluminija produži koliko je god moguće. I da će i u budućnosti činiti sve kako bi radnicima toga giganta bilo k’o i do sad – k’o bubregu u loju.  

Evo da se čovjek – iako je, samo za sebe, i to prevršilo sve granice dobrog ukusa – na tome zaustavio. Nažalost, ni to mu nije bilo dovoljno – podršku sebi je pošto-poto htio dopuniti javno iskazanom zahvalnošću firme iz koje su, samo koju sedmicu prije, stizali povici „Dragane lopove“. I dobio ju je u otvorenom pismu Nadzornog odbora i Uprave – i to na način koji je kod normalnog svijeta izazvao i podsmijeh i prezir. Jer, sve to mu, ni zahvalnost ni „priznanje“, nije došlo od zaposlenika nego od onih koje je, kako bi ovu firmu imao u šaci, instalirao on sam. I baš to je kod radnika nanovo upalilo lampice alarma – da je priča o spašavanju i njih i firme najobičnija dimna zavjesa kako bi se primirio bunt, u kome nije izraz samo njihova bijesa nego i upaljač potencijalne eskalacije političkog nezadovoljstva načinom vladanja HDZ i njega lično u prethodnih dvadesetak godina. Ne treba isključiti da je rezultat te činjenice – paljenja lampice radničkog, ali i svenarodnog bunta – i najava novih protesta pred sjedištem HDZ-a ne budu li zahtjevi radnika ispunjeni do početka septembra. A neće, niti mogu. Jer, nema onoga ko povratak u život Aluminija, bez novih stotina miliona, na bilo koji drugi način, kamo li logikom ćiribu-ćiriba, može izvesti.

Ni po muke, međutim, da se radi samo o Aluminiju. Na naplatu, naprotiv, dolaze, ili su na putu da dođu, računi i s drugih adresa Čovićeva političkog voluntarizma – iz Kliničke bolnice, od  ljekarske kaste uopće, iz Elektroprivrede, sa svih razina obrazovanja, sam Bog više zna otkuda sve ne. I samo je jedan način da se s njih skrene pažnja – da se, kako god, u javni prostor nanovo lansira priča o sve pogubnijoj antihrvatskoj ujdurmi s hiljadu različitih adresa – o zakulisnim protivhrvatskim igrama Srba i Bošnjaka, o SDP-u kao poticatelju unutarhrvatske destabilizacije i sukoba, o kvislinškom djelovanju Komšića i njemu sličnih, i sve u tom duhu.

Posmatrano iz te perspektive, drugim riječima, i najnovija priča o Drvaru je samo dimna zavjesa, paravan kojim se pod tepih želi ugurati prijetnje vlastitom političkom opstanku – danas događanja u Aluminiju, već sutra stotine onoga što će nemoguće biti izbjeći.

Ali, dokle takva priča može piti vode? Može dugo. Četvrt vijeka na najuvjerljiviji način to i potvrđuje. Ali, istina je, ništa ne može do vijeka – i toj sudbini izmaći neće ni Sokolova družina, koja je vlastiti grupni interes izdigla na pijedestal hrvatskog nacionalnog – i spremna ga je braniti svim sredstvima. Zatreba li, i do zadnjeg Hrvata. Na njihovu žalost, u jednoj tačci ni to ne pije vode. Nije, uostalom, početkom devedesetih pomoglo ni Čaušeskuu u Rumuniji. A bio je puno moćniji od naših bosanskohercegovačkih etnokabadahija. 

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba