24. Aprila 2019.

Dvije pravde pod jednom ahmedijom

53814309_2261176810816169_7955402046448861184_o

Da je Bog ljudima obećao pravdu na Onom svijetu kakvu na ovom, recimo, dijeli Komisija za suđenje i sudije 1. lige Federacije BiH – i u njoj, kao cijenjeni i mnogo poštovani član, Njegov vjerni i pokorni sluga, Hajrudin ef. Gobeljić, inače imam džemata Ostrožac, kod Cazina – bio bi unaprijed osuđen na vlastiti besmisao, a samim tim i na nestanak. Ono što bi, dakle, Boga, kao pojam pravednosti, trajno izbrisalo iz kolektivne ljudske svijesti, našeg se poštenog imama iz Ostrošca kod Cazina, kao ni njegove kafanske jarane iz pomenute komisije – Vladimira Dominkovića i Antu Bilješka, inače sve same pravednike – baš i ne dotiče mnogo, jer se – ako je suditi po onome što već godinama curi u javnost – njihova svijest o pravdi zasniva, prije svega, na ljubavi prema ličnom interesu, odnosno – da ne izlazimo iz metafizičkog konteksta – na uvjerenju da je čovjeku dopušteno ono što Bogu nije: da bude nepravedan i gramziv.

Ali, da se vratimo na ono što prethodi ovome tekstu, na ono što ga je potaklo: naime, glavni arbitar meča Goražde – Velež, čovjek čije mi se ime gadi i izgovoriti, anonimus koji se u sudijske teftere i dokumente potpisuje kao Kenan Bajraktarević, prema nalazu navedene trojke (plus Nedim Selimotić, koji je bio protiv) dobio je prolaznu ocjenu, unatoč tome što se čitav fudbalski svijet, od Stavangera do Buenos Airesa, od Los Angelesa do Sidneya, još ibreti njegovom rijetko viđenom talentu za subjektivno i pristrasno suđenje. Navedeni zaključci, što ih je u jednoj sarajevskoj kafani, u nekoliko tačaka, sastavila ova sudijska hajdučija, ne samo da nemaju uporište u video argumentaciji s pomenute utakmice, nego svoju istinitost crpe iz očite laži, koja tek u prevodu na jezik moći, postaje istina. Drugim riječima: nije istina ono što oči vide, nego je istina ono što nadležni organi kažu.

Sasvim je izlišno, dakle, opovrgavati nalaze Komisije za suđenje i sudije 1. lige Federacije BiH i dokazivati ono što je svakome jasno, ali je sasvim na mjestu upitati se zašto njeni članovi lažu, iako su svjesni da svako ko je pogledao snimak utakmice u Goraždu zna da oni lažu? Je li, zaista, kako je to svojevremeno utvrdila Hanna Arendt, u samoj prirodi istine da bude nemoćna, a u suštini moći da bude dvolična i licemjerna? U Veležovom slučaju, odgovor može biti samo jedan: nije primarna namjera komisije da prikrije istinu, niti je to, ustvari, moguće, nego je njena osnovna namjera – pokazati moć.

Rasplićući klupko čitave priče, može se, bez većih umnih napora, doći do konkretnog zaključka o tome ko stoji iza čitave ove sudijske hajke protiv Veleža, no nećemo se do kraja ovoga teksta baviti time, već jednim zanimljivim paradoksom, koji me je, lično, najviše pogodio: kako je moguće da jedna službena vjerska osoba, jedan imam, bude dio ove prljave igre, koja će, kako sada stvari stoje, svoj epilog dobiti pred istražnim organima SIPA-e. Na kakvim se to sve instalacijama u glavi ostrožačkog efendije desio spoj pa su mu marifetluci u Komisiji za suđenje postali hobi koji upražnjava izvan imamske službe? Ili je možda moje pitanje u samoj svojoj pretpostavci pogrešno: zašto bi ljudi od vjere bili imuni na bolesti koje napadaju nas, obične smrtnike? I zašto bi ikome bila čudna ljudska pohlepa?

Ne znam o čemu će danas, na hutbi, u džamiji, u Ostrošcu kod Cazina, svojim džematlijama vaziti Hajrudin efendija, niti je to možda toliko bitno za cijelu ovu priču, ali ako je u njemu preostala makar mrva iskrenog vjerničkog morala, već sutra će njegove ostavke biti na stolu bihaćkog muftije, odnosno šefa nadležnog tijela u Fudbalskom savezu Federacije BiH. Jer jedino tako može održati živom nadu svakog poštenog čovjeka u ovoj zemlji, bio on vjernik ili nevjernik, da postoji nešto što je iznad svih naših ovozemaljskih interesa, nešto što, jednostavno, nije na prodaju, a što bi, po definiciji svoga imamskoga posla, trebalo biti njegova temeljna misija.

Ako, pak, u svom malenom, pamučnom mozgu, Hajrudin efendija Gobeljić ne može da dokuči šta bi to moglo biti, predlažem mu da dođe u Mostar, u FK Velež, kod Šemsudina Hasića – on, doduše, nije efendija, niti je, koliko znam, baš neki veliki vjernik, ali sam siguran da će mu to znati natenane objasniti.

Jer ne kaže li Uzvišeni Bog da za iskrene pokajnike nikada nije kasno?

Elvedin Nezirović

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano