21. Oktobra 2018.

Enes Ratkušić: Čović bi na narod da svali krivicu

Ratkusic

Sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina. Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionalizirati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj

Iz perspektive pravosudnih kvalifikacija koje je hercegbosanskoj šestorki, predvođenoj Jadrankom Prlićem, izrekao Haški tribunal, tek se sada, posmatrajući sve važnije etape krvavog raspada bivše Jugoslavije, može reći da će stav Hrvatske biti najpresudniji. Ne distancira li se vlast u Hrvatskoj od zločina, za koje njena aktuelna garnitura objektivno ne snosi krivicu, na hrvatska pleća pašće po drugi put u novijoj istoriji najgore moguće stigme s kojima su se i ponekad razložno, a ponekad bezrazložno suočavale generacije njihovih očeva i djedova. Razložno, jer za brojne ustaške zločine tokom Drugog svjetskog rata nema niti može biti nikakvog opravdanja, od Jasenovca do hercegovačkih jama. Bezrazložno, jer im se nakon Drugog svjetskog rata na pleća natovarilo i što jeste i što nije. Drugim riječima, srpska strana, kojoj je partijska garnitura na čelu s maršalom Brozom, podarila da se u zemlji najviše pita, o čemu zorno svjedoči njihova dominacija u svim važnim institucijama sistema, JNA, policiji, državnoj bezbjednosti, diplomatiji, krojila je i samu istoriju, razumijevanje svega što se zbivalo. Taj monopol omogućio im je, naravno, i pravo na njeno falsifikovanje. Brojni zločini, čak i one koje su počinile četničke jedinice, pripisivane su ustašama i, dakako, trpani u udžbenike istorije na kojima su se generacije imale podizati.

Zna se ko je pisao istoriju

O spomenutim falsifikovanjima nerado se ili šapatom pričalo. Jedne prilike, uoči samog rata, u vrijeme mitingaških divljanja po Srbiji, Hakija Pozderac, poznati političar i privrednik, ali i nekadašnji politički komesar 8. krajiške brigade tokom Drugog svjetskog rata, na upadicu da je u atmosferi ulično-institucionalne afirmacije četništva realno očekivati povratak jedinog živog četničkog vojvode Momčila Đujića, reagovao je na neočekivan način. “Ne, on se ne smije pojaviti ovamo”, bio je rezolutan, otkrivajući detalje koji na najilustrativniji način govore o spomenutim falsifikovanjima novije istorije. “Kad su ustaše”, rekao je Pozderac tom prilikom, “1941. upale u Knin, ubili su 28 uglednih Srba, a kad su nakon njih upali četnici vojvode Đujića, oni su poubijali 1.700 Srba. Sve je to kasnije pripisano ustašama, jer zna se ko je pisao istoriju”.

Sličnih primjera moglo bi se unedogled navoditi. Konclogor Jasenovac, u koji su ustaše trpale Jevreje, Rome, Bošnjake, zatim mnoge rodoljube i antifašiste, u oficijelnoj istoriji predstavljan je dominantno kao stratište Srba. Drugi uopšte nisu bili važni. Tek novija istraživanja dokazala su da se u brojkama pretjeralo, ali i da mučenici tog strašnog kazamata nisu bili samo Srbi, kako nas je “istorija” učila. Naravno, činjenice same po sebi nisu predstavljale jedini problem. Drugi cilj bio je po srijedi. Tako napisana istorija suštinski je gotovo u potpunosti obezvrijedila antifašistički pokret koji je u Hrvatskoj bio znatno snažniji nego u Srbiji. Priličnije rečeno, dok se u Hrvatskoj i, dakako, u Bosni ratovalo protiv njemačkog i italijanskog okupatora i domaćih izdajnika u liku ustaških i četničkih falangi, najveći dio Srbije gotovo da nije znao za rat. U sklopu već spomenutih falsifikatorskih dorada, vojnici Wehrmachta po Beogradu i Srbiji “ginuli” su tri decenije po završetku rata u poznatom televizijskom serijalu Otpisani.

Jesu li Hrvati morali platiti danak za desetkovanje četnika na Neretvi od strane dalmatinske brigade ili za nešto drugo, teško je pouzdano reći, ali da je njihova uloga od strane novoustoličene vlasti devalvirana, to je činjenica u koju ne može biti sumnje. Ni pokolj u Bleiburgu nije ih zadovoljio. Brozova desna ruka Leka Ranković, šef jugoslovenske UDBE, potrudio se da čak i Andriju Hebranga, perjanicu hrvatskog partizanskog pokreta, likvidira na isti način kao i Dražu Mihailovića. Za grob mu se još uvijek ne zna.

Hrvatima je spočitan i antisemitizam, koji im i dan danas poput Damoklovog mača visi nad vratom i, da ne bude zabune, još uvijek određuje brojna stajališta važnih evropskih ustanova spram Hrvata i Hrvatske. Naravno, negirati antisemitizam u ustaškoj režiji bilo bi suludo, ali je neobjašnjivo, osim u kontekstu već spomenutih falsifikovanja, da Srbe s tom kvalifikacijom niko nije “zakitio”, iako je Milanu Nediću, Pavelićevom pandanu u Srbiji, dodijeljeno Hitlerovo priznanje nakon zvaničnog obavještenja Berlinu da u Srbiji više nema Jevreja. I na koncu, oficijelna istorija četnike nije posebno tretirala, dok ih je filmska industrija čak predstavljala kao nekakve discovery avanturiste, a ne koljače koji su, posebno u Istočnoj Bosni i Podrinju, desetkovali bošnjačko stanovništvo. Samo u kontekstu ovakvih poimanja moguće je objasniti tu “začudnu prekonoćnu transformaciju” decenijama besplatno pod petokrakom odgajanih “čuvara zemlje” u četničku armadu. Kako god da su bili brzi uoči kraja Drugog svjetskog rata zamijeniti ih petokrakama, još su brže petokrake uoči posljednjeg zamijenili kokardama.

Mi smo na istom zadatku

Hrvati iz svega nisu izvukli pouku. Štaviše, garnitura pojedinaca koja je u predvečerje raspada zemlje među Hrvatima isplivala na površinu, koja se uspjela nametnuti kao vodeća snaga, u najvećoj mjeri bila je obrađena na “srpskoj matrici”, pripremljena za djelovanje u novonastalim okolnostima. Osakaćen za osnovna znanja iz domena političkih manipulacija, narod u tim prestrojavanjima nije uočavao poseban problem. Opservacije o Praljku, Tuti, Bobanu, Prliću itd., kao saradnicima UDBE, nisu nadilazile čaršijska ogovaranja. Kadrove poput Stjepana Kljuića, Mariofila Ljubića i drugih, na vojnom nivou Blaža Kraljevića, kao i niz nižih zapovjednika koji su u raspadu Jugoslavije vidjeli “demokratsku priliku” za konačnu emancipaciju Hrvata na razne načine pomela je klasična “udbaška metla” pripremljena u Karađorđevu.

Jedan naoko bizaran događaj koji se 1992. godine zbio u Mostaru o toj vrsti “zavjere” govori puno. Dvojica pripadnika tadašnjih zajedničkih snaga Armije RBiH i HVO-a skamenili su se nakon što su u štab Mladena Naletilića Tute, zapovjednika Kažnjeničke bojne, po prelasku Neretve, odnosno oslobađanja lijeve obale, priveli uhapšenog pripadnika Državne bezbjednosti srpske nacionalnosti. Naredio im je da ga puste?! Nesmotreno, ili u svojoj zapovjedničkoj osionosti i neprikosnovenosti, ili uvjerenju da neće shvatiti, teško je reći, postupak je obrazložio riječima: “Mi smo na istom zadatku?!”

Na kakvom su “istom” zadatku bili, mnogima još uvijek nije jasno, ali razvoj događanja potvrđuje da je cjelokupna hercegbosanska garnitura, kao i njihovi pokrovitelji iz Hrvatske, djelovala na već spomenutoj “srpskoj matrici”. O odanosti takvoj matrici ne govore samo njihova nedjela, progoni, logori, najsvirepiji zločini nego i biografije. Sve redom od Tuđmana, preko Mate Bobana i Jadranka Prlića do aktuelnog Dragana Čovića životno je zanimala isključivo podjela BiH kao države na srpski i hrvatski dio. Sve drugo bilo je marginalno. A takva vrsta nauma bila je nezamisliva bez zločina. Zločini su, zapravo, bili u funkciji ubrzanja realizacije takvog plana i, naravno, eliminisanje svih dvoumljenja u tom smislu.

Da su se bosanskohercegovački Hrvati s Bošnjacima i, dakako, svim bosanskohercegovačkim Srbima lojalnim svojoj zemlji zajednički suprotstavili agresoru, rat bi bio brzo završen. Realizatorima “udruženog zločinačkog poduhvata”, međutim, takva solucija nije odgovarala, jer stavke udbaškog dogovora iz Karađorđeva u takvim se okolnostima ne bi mogle realizovati. Tuđman se ne bi otarasio suvišnih Srba, niti bi ih Milošević dobio kao populacionu prevagu u svom dijelu “Velike Srbije” nakon uklanjanja Bošnjaka. Okršaji između jedinica HVO-a i Vojske RS-a bili su samo predstava za javnost, bolje rečeno, način na koji se neposlušne imalo uvjeravati da im je u preseljenju na svoje prostore jedino rješenje. Sve se odvijalo pod strogim nadzorom Bobana i Karadžića i, dakako, za svaki slučaj dvojice glavnih supervizora Miloševića i Tuđmana.

Bosanskohercegovački Hrvati u cijelom tom udbaškom scenariju potkusureni su kao kolateralna šteta. I sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina. Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionaliovati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj. Sve su to, naravno, razlozi zbog kojih Hrvatska ne bi smjela nasjesti na Čovićeva traženja, koja su podređena isključivo njegovim ambicijama ostanka na političkoj sceni. Njegova osobnost ne može biti važnija ni od sudbine naroda, još manje od sudbine dviju država, jedne članice Evropske unije i druge koja to želi postati.

Patrioti nisu imali izbora iako su najveći vojni eksperti mogućnost otpora mjerili danima. U cijelom tom kolopletu ratnih zbivanja, bez namjere za bilo čijim idealizacijama, Izetbegović je bio u nemogućem, čak i za najveće poznavaoce istorijsko-političkih prilika, u bezizlaznom položaju. Samo maliciozni i umobolni, do nevjerovatnih razmjera sujetni pojedinci među Bošnjacima, koji bi se pogubili i u daleko manje složenim situacijama, ne žele vidjeti “udbašku zavjeru” skrojenu prema brižljivom planu slamanja otpora praktički u jednom danu, kada se od Aerodroma u Sarajevu do Dobrovoljačke odvijala drama, scenario sloma koji samo zahvaljujući “čudu”, ali i bosanskim patriotima nije uspio.

Što se zločina tiče, njih se nisu uspjeli suzdržati ni pojedini pripadnici armijskih jedinica. To su činjenice koje se ne mogu osporiti, ali su oni naprosto neuporedivi s onima koje su činili pripadnici Vojske Srbije, Vojske RS-a i HVO-a. Neozbiljno i krajnje nemoralno ih je objašnjavati i tretirati na bazi demagoških floskula da je svaki zločin zločin i da brojke nisu važne. S druge strane, iako u najtežoj poziciji, armijska strana, ako ništa drugo, nastojala je osuditi zločince u svojim redovima i značajan broj izvesti pred lice pravde. I ne pomišljajući na takvu praksu, HVO i Vojska RS-a zapravo su stimulisali zločin kao najnormalniji trend vojničkog ponašanja. Primjer Starog mosta, odnosno njegovog rušenja, na najilustrativniji način potvrđuje da su se haške sudije držali samo činjenica, zbog čega su konstatovali da je on mogao biti legitiman vojni cilj. Zasigurno bi na isti način, kao legitimnu praksu ratovanja, tretirali desetine zarobljenih Bošnjaka u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom i Heliodromu, da isti na slobodu nisu izlazili kao živi kosturi, izgledom svjedočeći da su podvrgavani različitim oblicima zlostavljanja i iscrpljivanja. Da su iz spomenutih kazamata izašli kao zarobljenici, a ne kao logoraši, zasigurno bi Prlić i ostali prošli sa znatno manjim kaznama.

I na kraju, u cijeloj toj priči svakako ne treba zaobići ni racionalno pretresanje dileme koja se sama po sebi nameće: da li je Haški tribunal spram odgovornosti Srbije i Hrvatske imao iste aršine, odnosno, mogu li se činjenice da Mladić, kao najsvježiji primjer osuđenog, nije dio UZP‑a, dok Prlić i ostali jesu, kontekstualizovati i kao politički stav međunarodne zajednice? Sud se, nema sumnje, vodio činjenicama, a one su s dvije strane, srpske i hrvatske, dolazile u bitno različitoj formi. Između glavnog dvojca, Miloševića i Tuđmana, postojala je, kako sjajno primjećuje Anto Nobilo, velika razlika u transparentnosti. Tuđman se javno hvalio onim što na teritoriju BiH kani preduzimati, dok se Milošević u tom smislu ustručavao javnih eksponiranja. S druge strane, Čović bjesni što je Hrvatska, ali ne i Srbija, okvalifikovana kao agresor, zaboravljajući da je za hatar Dodika ne tako davno okrenuo leđa Bakiru Izetbegoviću, pa se sam bori oko revizije haške presude, što je zasigurno i sam Hag opredijelilo da je ospori. Dodik se, međutim, ne libi da likuje i naslađuje nad Čovićevim mukama. Ali, to su svakako samo neki u nizu razloga koji su Haški tribunal opredijelili da očiglednu agresiju, koju je pokrenula Srbija s Miloševićem na čelu, i pored kvalifikacije o genocidu, na neki način izostavi jasno definisati. Zato politički momenat ne treba isključiti?! Haški tribunal međunarodna je institucija, samim tim i dio projekta koji zasigurno podrazumijeva političku viziju, odnosno rješenja za ovaj dio svijeta na koja ćemo očito malo sačekati.

(Stav)

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano