21. Februara 2019.

Fazlija Hebibović - Sjećanja: "Biseri" Sabita Milavića i maestra Mehe Sefića, "crveni karton" od Muje Kahrimanovića

Fazlija kolumna ide

Tokom duge novinarske karijere, započete u ljeto 1973. godine, koja evo traje i do današnjih dana, susreo sam se, što privatno, što službeno sa brojnim poznatim i običnim ljudima, od kojih se moglo itekako naučiti.

Sjećanja na te ljude i vrijeme koje je neumitno iza nas, ne blijede. Naprotiv, sve više ih se sjećam, a iz rokovnika sjećanja izvukao sam neka od sjećanja.

Nisi mi životna drugarica da ti se ispovijedam

Godinama sam sjedio u kafani i crvenom restoranu hotela Neretva. Tu sam sreo dosta divnih ljudi, s kojima sam sjedio i muhabetio, počev od upravnika hotela Marka Buconjića, pa Džemala Bijedića, Isidora Pape, Envera Ćemalovića, Mehe Sefića, Sulejmana Repca, narodnog heroja Mehe Trbonje, Muhameda Mujića, spomeničara Huse Ormana i Hilme Čišića, Jole Muse, Borisa Birjukova, Sadija Ćemalovića, Nedima Vile, Franje Crnkovića, Žare Markića, Mehe-Majora Konjhodžića, Sabita Milavića, Hame Kahrimanovića, Tofe Bajgorića, Vlade Puljića, Ite Korjenića, Neđe Kovačevića, Mage Ćorića, Fadila Karića, Vaska Vujovića, Arifa Dizdarevića, Joce Čalije, Micana Kordića…

Jedan od meni posebno dragih ljudi bio je Sabit Milavić. Gospodin po vokaciji, tabijasuz, ljudina i pravi prijatelj. U sjećanju mi je ostalo dosta Sabitovih “bisera”.

Naše društvo u kafani se počelo okupljati u šest sati uveče. Konobari su znali šta pijemo i rijetko se kad desilo da neko zakasni na “randes”. Jedne prilike, Sabit je zakasnio kojih desetak minuta.

“Gdje si to bio, što kasniš””, potkači ga Hama Kahrimanović.

Sabit u svom stilu, namjesti kravatu, stade skoro po vojnički u stavu mirno i reče:

“Pa, nisi mi životna drugarica da se tebi ispovijedam!”.

Sabit je bio poznat i kao čovjek koji nikad nije prekidao sagovornika. Pustio bi ga da priču dovede do kraja. A, ako bi se desilo da je taj rekao nešto neistinito, Sabit bi ustao sa stolice, gledao bi desetak sekundi pravo u oči tog čovjeka i rekao:

“Nije meni što ti lažeš, već što misliš da ti vjerujem!”

Ima li tu mene?

Sjedimo tako na velikoj terasi hotela. Ljeto je, a mi se dočepali hladovine.

Preko Titovog mosta ide maestro Meho Sefić i baci pogled prema Banji, gdje se okupilo dosta ljudi gledajući smrtovnice.

Meho zovnu jednog iz te grupe i, onako kako je samo on znao, reče:

“De, boga ti, vidi, ima li mene na toj tabli?!

Koštao me “fudbal za baklave”

Ljetni turnir na Katnarevcu bio je priča za sebe. Igrao se tu najljepši fudbal na svijetu, a bravure Lole, Gage, Ninog, Gare, Kule, Zuke, Peke, Krnje, Beće, Saše, Bakrenog, Stampija i drugih ostaće za vječna sjećanja.

Jedne prilike, voljom žrijeba, sastale su se ekipe slastičara Muje Kahrimanovića i Šerifa Šaćirovića, kod kojih sam svaki dan ispijao kafu. Cijeli grad je danima pričao o toj utakmici, a ja sam napravio najavu za Politiku Ekspres i stavio naslov Fudbal za baklave.

Negdje oko podne, Ćelo Šaćirović me zovnu na šampitu. I, predloži mi da budem uveče na klupi njegove ekipe, kao dio “stručnog štaba”. Ne razmišljajući puno, prihvatio sam ponudu.

Uveče, stadion krcat. Fudbal za desetku. Fršte varnice na terenu, ali i na klupama i tribinama. Naše ekipa je, pošteno govoreći, bila bolja, ali smo na kraju poraženi.

Po običaju, svako jutro sam kod Muje pio s rajom prvu kafu. Sjeo sam za sto, Mujo svima donosi kafu, meni ništa. Neko ponovo zovnu turu. Opet svi dobiše kafu, osim mene.

Kad sam “prigovorio”, Muji, on me uhvati za rame, podiže sa stolice i pokazao prstom preko puta u pravcu slastičarne Ćele Šaćirovića. K'o biva, tamo ti mjesto.

Danima iza toga nisam svraćao kod Muje, iako su Boris Birjukov, Safa Bijedić, majstor Meho Sefić i Zijo Frko pokušavali da nas “pomire”.

Trajalo je to dobrih petanestak dana,  sve dok nisam objavio jedan tekst, pod naslovom “Kome smeta Veležova crvena boja”. S gomilom novinama, išao sam Fejićevom, kad pred mene iz radnje dotrča Mujo.

“Aferim Spisatelj (tako me uvijek zvao). U srce si me dirnuo s onim tekstom. Hajde za sto, da se ti ja saberemo i ispričamo”.

Laknulo mi je plaho bilo i od tada, pa do Mujine smrti, među nama više nije bilo “nesporazuma”.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano