16. Avgusta 2018.

Maturanti Elektrotehničke škole proslavili 50 godišnjicu mature: Žive u sedam država, u 13 gradova, a opet svi zajedno

Kad su 1963. godine upisivali srednju školu, izabrali su  Elektrotehničku školu jer su za nju kriteriji bili najstroži. Uslov je bio da kroz osnovnu školu niste nikada dobili ocjenu nižu od petice. Tako je u prvi razred upisano njih 27, bili su tada samo jedan razred elektro smjera, od njih samo je jedan izgubio godinu i to što se naljutio na sebe pa nije izašao na popravni, a 1967.godine  završilo ih je čak 37-oro, jer su im se stalno priključivali oni iz starijih razreda.

„To je generacija koja se pamti. Ja u svojoj dugogodišnjoj profesorskoj praksi ne pamtim bolju“, kaže za svoje učenike njihov razrednik prof. Aladin Veledar.

I po ovome se vidi da su najbolji. Redovno se sastaju, iako danas žive po cijelom svijetu. Na ovu proslavu pedesete godišnjice mature došlo ih je od trideset živih, čak dvadeset dvoje, a samo petoro iz Mostara. Većina ih je došla iz daleka samo za ovu priliku.

Većina su poslije srednje škole nastavili studije, uglavnom elektrotehničkih smjerova. Bili su u svojim poslovima uspješni i prije rata, a i poslije, kad su se u vihoru rata našli na sasvim drugim stranama svijeta. Danas su većina penzioneri, i, kako kažu, sada uglavnom uživaju u svojim najmlađim potomcima. Vidi se da su njihovo prijateljstvo i povezanost kroz školovanje bili izuzetno veliki i da ni sve nedaće posljednjeg rata nisu mogle to pokvariti, jer su na ovaj skup došli iz čak 7 država, odnosno iz 13 gradova.

Saša i Vidak su u Švedskoj, a ovaj potonji je doputovao samo na dva dana u Mostar. Duga i Tomica žive u Norveškoj, a svoje odmore su prilagodili prema unaprijed utvrđenom terminu ovog jubileja. Baš kao i Jasna iz Švicarske i Mugda iz Austrije. Dragiša i Anđelko su doputovali iz Beograda, Neda i Toni iz Zagreba, Mara i Miro iz Dubrovnika, Spomenka i Emir iz Sarajeva, Vaso iz Trebinja, a Zvonko iz Čapljine, i svi su se već sutradan poslije druženja vratili svojim kućama.  Braco, Žarko, Milenko, Panta i Ahmo su bili pravi domaćini, i, naravno, Hamica kao glavni organizator svih njihovih susreta, za koga svi imaju puna usta hvale.

Interesantno da im se u toku svečane večere, koja je upriličena u bašti Hotela „Ada“ u Blagaju, putem Skype-a pridružila i njihova kolegica Gina, koja danas živi u kanadskom gradu Torontu. Obećala je da će sljedećem druženju biti i lično prisutna.

A dogovor je pao: nema se više vremena čekati sljedećih pet godina. Od idućeg juna sastajaće se svake godine…

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano