30. Aprila 2017.

Prof. dr. Slavo Kukić: Čudna podudaranja vrhova bosanskohercegovačke državne i političke piramide

Slavo Kukić

Onaj ko detaljnije od prosječnog svijeta pod lupom ima bosanskohercegovačku zbilju – a među takvima sam, po svemu sudeći, i sam – često je u situaciji da ne zna bili se onome što uprati smijao ili zbog toga plakao. Oduvijek sam, recimo, zagovarao povratak Veleža pod Bijeli brijeg – i zato što mu nije omogućavan nerijetko sam kritikovao hadezeovu političku bulumentu. A onda, mostarski gradonačelnik obznani nešto što je djelovalo kao grom iz vedra neba – da je upravi Veleža još prije pet-šest godina ponudio da igraju na gradskom stadionu. I da oni sami time uopšte nisu bili fascinirani. Da su, naprotiv, tome preferirali izgradnju tribina u Vrapčićima – gdje nakon rata i inače igraju – i da im je Gradska uprava tome i udovoljila.

Frapiran sam i informacijom da je gradonačelnik Mostara u dva navrata Gradskom vijeću predlagao promjene naziva ulica koje, a sve se nalaze u zapadnom dijelu grada, nose imena ustaških glavešina – i da ulični natpisi s imenima Budaka, Francetića, Vokića, Lorkovića budu zamijenjeni univerzalnim vrijednostima, imenima Preloga, Andrića, Ujevića. Ali, nije išlo. Zašto? Zbog, ako je gradonačelniku vjerovati – a najiskrenije, ne znam zašto, ali vjerujem mu – zbog suprotstavljanja vijećnika SDA, koji o ustaškim glavešinama na natpisnim pločama mostarskih ulica trube i danas, i to svaki u Boga dan.

Ni sam, potom, ne znam bili se smijao ili plakao nad informacijom da je federalna vlada formirala svoj antikorupcijski tim – ne zbog tima kao institucije koja je ovom dijelu zemlje potrebna kao zrak i voda, nego zbog činjenice da ga čine ljudi koje bi, barem dio njih, i same trebalo staviti pod lupu antikorupcijske analize. Za prvog u timu je, recimo, naćulen čovjek kojeg se optužuje za koješta – a koji mi je, iskreno, i u situaciji u kojoj ga upoznah, odavao utisak moralno krajnje upitna stvora. I kako od takvog očekivati da se usprotivi odluci, a iza nje stoje oni koji naćuliše i njega, da se na mjesto federalnog poreskog inspektora postavi osoba koja je i sama pravosnažno osuđena za primanje mita – i to, ni manje ni više, nego opet na mjestu poreskog inspektora?

Ili, kako nego neiskrenim i demagoškima doživljavati izjave, a daje ih prvi čovjek federalne vlade, da je zadovoljan radom federalne vlade nakon ulaska SBB-a u nju zna li se šta ta ista vlada do sada učini – i što još uvijek čini? Ako ko ne zna, evo da mu pomognem – ništa osim međusobnog nadmudrivanja koalicijskih partnera koji je sklepaše. Uostalom, za godinu i po njenog mandata nije otvoreno ni jedno radno mjesto – a obećano ih je stotinu hiljada. Ili, u tom istom vremenu nije sagrađen ni centimetar autoputa – a u istom periodu mandata ona platformaška, kakva god da je bila, osigura tridesetak kilometara.

Ali, moram priznati da mi ništa od toga nije i događaj sedmice. Taj je epitet, naprotiv, zaradilo nešto sasvim treće. Grohotom se, prije koji dan, nasmijah najnovijem, ali i nesvakidašnjem iskustvu jednog od simbola bosanskohercegovačkog istraživačkog novinarstva – javnoj kavici koju s Dodikom popi Slobodan Vasković. Grohotom se nasmijah sadržaju, ali i stilu razgovora koga Vaske sa svojim „prijateljem“ vodiše – i hrabrosti koju, odlukom da sa sadržajem razgovora upozna i javnost, ova novinarska ikona pokaza.

Razgovor je, naravno, bio poprilično dugačak. Ali, o njegovu karakteru svjedoče i sljedeće sentence. Misliš li ti, provocira Dodik svoga „prijatelja“, da ja imam problem s Tužilaštvomm BiH? Imaš, uzvraća mu Vaske, veliki problem s Tužilaštvom BiH. Misliš li ti, nastavlja Mile, da ja imam bilo kakav problem s Tužilaštvom BiH, a da nije politički? Imaš, uzvraća mu Vaske, veliki problem s Tužilaštvom BiH i on nije politički.

I da ne nastavljam, takav je duh čitavog razgovora koji je, kako mi se učini, mogao trajati i više od sata. Alui, sam razgovor i nije najvažnija stvar na svijetu. Važnije je, recimo, pitanje što to silnog Dodika pritisnu pa da na kavicu zove „dripca“, koji ga svakodnevno secira – i to na način koji, kako i Mile prizna, upućuje da su mu izvori krajnje pouzdani.

Pita li se, recimo, mene, objašnjenje je i više nego trivijalno. Obruč oko baje, kako samoinaugurisani vožd sebi tepa, sve više se steže  – a to, onda, i njega tjera u pogreške koje su sve očiglednije. Prisjetimo se, primjerice, storije o Pavlović banci. Ili, eventualno, one o Bobar banci – u kojoj je, veli baja, sve k'o suza čisto. I u kojoj je problem, što se njega tiče, iskrsnuo tek zbog smrti njenog vlasnika. Drugi, međutim, ako je po zastupnici SDS-a u državnom parlamentu suditi, od ljudi iz ove kuće dobijaju potpuno suprotne informacije – da je tamo činjen kriminal kakav se rijetko da sresti. I ne samo to. Ljudi navode i gdje je tačno kriminal činjen.

Za ovu priču, istina, to i nije najvažnije. Ali, jeste problem od kuda Dodiku pravo da govori je li u jednoj banci sve rađeno prema zakonu ili nije? I, ne sugeriše li takvo uguravanje zaključak kako u vezi s Bobar bankom ni on sam nije nevin – pa onda ličnim formalnim autoritetom želi izvršiti pritisak kako bi se sve i gurnulo pod tepih?

Gotovo identična logika se ponavlja i u slučaju nedavnog hapšenja dviju, Dodiku bliskih direktorica – jedne na čelu Agencije za bankarstvo RS-a i druge na čelu Investiciono-razvojne banke RS-a. Gospođe su, uz hrpu drugih, uhapšene zbog, kako se navodi, postojanja osnovane sumnje da su počinile organizovani kriminal, a time nanijele i veliku štetu, kako fizičkim i pravnim licima, tako i zemlji u cjelini.

Sve to, međutim, nije zasmetalo predsjednika RS-a da otvoreno stane u odbranu svojih direktorica – da ustvrdi kako su one svoj posao radile sukladno zakonu i kako i dalje uživaju njegovo puno povjerenje. I da nije problem u njima, nego u organizovanom ataku na RS za koji su zaduženi SIPA i Tužilaštvo BiH – ili Dodikovim vokabularom, „neovlaštene institucije, koje nisu u skladu s Ustavom“, i koje su napravljene kako bi se preko njih „vršio pritisak na RS i njene institucije“.

Ne ulazeći, dakako, u pitanje krivice ili nevinosti optuženih, opet je nemoguće izbjeći pitanje zašto se u tu priču petlja i prvi čovjek RS-a – i ne znači li ono, osim što je evidentan pritisak na organe gonjenja, i njegov strah od batine koja bi u konačnici mogla završiti i na njegovoj grbači?

Ni po muke, dakako, da je Dodik izolovan slučaj. Jer, na površini je i više nego puno ponašanja istog kova. To što u kontinuitetu, a u vezi s pritvorom lidera SBB-a, čini bošnjački član državnoga trijumvirata već je, tako barem mislim, sažvakana priča. Svakodnevno čovjek, a šef je države, vlastitu poziciju koristi za pritisak na pravosuđe. Pitanje je samo što je u podtekstu tog pritiska – ali i javnog performansa prvog čovjeka SDA? Vrag bi ga znao. Ja, recimo, spadam među one koji vjeruju kako je po srijedi svojevrsni „dupljak“. Pred javnošću žal, iza zavjesa likovanje zbog efikasnog odrađivanja opasnog političkog rivala. Iako, isključiti ne treba ni strah kako Fahro nije ispucao svoje karte koje koštati mogu i njega.

Ili, na noge Dodiku ovih dana u Banja Luku dolazi drugi, hrvatski član kolektivnog šefa države – i s njim se druži, malo u palači Predsjednika, malo po banjalučkim kafićima. Što bi narod rekao, da se zna kako je na njegovoj strani. Zasmetala mu nisu ni sva upozorenja o položaju Hrvata u RS-u – a njihove interese, navodno, brane jedino on i njegova partija. Niti jednim gestom prema vlasti u ovom dijelu zemlje, ni on ni partija mu ne pokazaše da nisu zadovoljni učinjenim kako bi se povratak Hrvata i omogućio. Ni jednim gestom, potom, čovjek ne pokaza kako je nezadovoljan, jer preostala hrvatska djeca u ovom dijelu zemlje nastavu ne mogu pohađati na maternjem jeziku. Ni jednim gestom, na koncu, ne pokaza razumijevanje za vapaje biskupa banjalučkog da će iskopniti i ono malo vjerske pastve što mu još ostade. Ali zašto? Da ne bi naljutio svoga banjalučkog partnera – koji i sam potvrđuje kako je njihovo partnerstvo čvrsto? Jer, počneš li takva pitanja potezati, ko zna šta se može dogoditi? Sve izgrađeno se može srušiti kao kula od karata? A Čović to ne bi htio. Zašto? Ne znam. Ali, ne treba isključiti da je po srijedi to da njega i njegovog banjalučkog partnera neke druge stvari povezuju puno više od interesa naroda – i nalažu im da budu jedan uz drugog.

Samo koji dan prije toga, koje li „slučajnosti“, lider HDZ-a u zatvoru posjećuje i čelnika SBB-a. Kao građanin, istina, na to ima pravo. Možda bih takvo što i ja učinio. Nije mi, potom, nakana ni određivati se prema hapšenju vlasnika Avaza – je li na pravdi Boga utamničen ili ne. I, ako već hoćete, želim mu, ako je nevin, da to na sudu i dokaže i brzo se vrati najmilijima. Ali, ako ga u zatvoru posjećuje šef države, to je već druga priča. I nimalo, recimo, nije nesuvislo pitanje nije li to otvoreni pritisak na pravosudnu vertikalu vlasti?

Pođe li se, pak, od toga, kako izbjeći još jedno pitanje – zbog čega? Je li po srijedi prijateljstvo koje ne mari ni za poziciju u hijerarhiji vlasti? Ili je, ne daj Bože, u pitanju nešto sasvim drugo – strah, recimo, kako bi mu se slična priča i samu mogla zakotrljati oko kućnog praga? Pa je, onda, solidarisanje s drugim preventivno djelovanje – uz javne prijetnje tipa, radite što vam drago ,ali vam je vijek trajanja vrlo ograničen. Uostalom, na to upućuje i dio njegove izjave nakon posjete Radončiću. Nalazimo se, reče tada, „u ambijentu u kome se nalazimo i to ne smijemo nikada potcijeniti“. Kojem ambijentu – i što to ne treba potcijeniti? Nije li po srijedi, možda, ambijent ustavne nezavisnosti pravosudne vertikale – i nemogućnosti da ju se kontroliše s pozicija zakonodavne i izvršne vlasti? Gospodina to, kada je o tom svom ambijentu zborio, niko ne priupita. A trebao je – jer, možda je, ko zna?, mislio na nešto sasvim drugo. Ili nije? U svakom slučaju, u vezi s tom izjavom ostade nejasnoća. A od raščišćavanja s njima uveliko zavisi i budućnost ove zemlje.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano