15. Oktobra 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Do glasova birača čak i prijetnjama novim genocidima

ova - Copy

Da je predizborna groznica zahvatila političku klasu, „borce za nacionalne interese“ prije svega, svjedoči masa detalja. Javnost se, recimo, svakodnevno šamara istraživanjima koja, siguran sam, nemaju veze ni s logikom, ni s etikom istraživačke profesije – iako, neka od njih potpisuju i formalno relevantne institucije, centri za istraživanja pri fakultetima ili njima slične – ali itekako imaju veze s kalkulacijama izbornih štabova kako dobiti naklonost neopredijeljenih, pa i onih čije su simpatije na drugoj strani. Zahvaljujući nekima od njih, tako, javnost je „saznala“ da su pobjede SBB-a i Radončića završena priča – kao što je već danas izvjesno da će u hrvatskom biračkom tijelu sve ostale pomesti HDZ i njegov kapo.

Ta vrsta umotvorina je, istina, nerijetko izvan dohvata običnog svijeta – ili do njega ni ne dođu ili ih on uzima zdravo za gotovo. Ali, zato su mu oči svakodnevno izložene iznenadnom pretvaranju zemlje u veliko gradilište. Federacija je, ako me pamćenje dobro služi, prije mjesec-dva, usvojila rebalans federalnog budžeta kako bi, tako tada obrazložiše, novih stotinjak i kusur miliona maraka usmjerili u izgradnju brzih cesta, one Lašva-Travnik prije svega. Danas je, međutim, i bedastu jasno da od toga nema ništa. I da će dobiveni milioni, zbog glasova na koje se računa u oktobeu, biti utrošeni za krpljenje rupa na iznakaženim saobraćajnicama, centrima političkih partija, ali i na seoskim drumovima.

Ipak, puškaranje s pozicija nacionalnog je daleko ispred svega ostalog, utisak je i puno više nego u svim poslijeratnim godinama. Utisak je, potom, da se u tome danas najlošije snalaze „zaštitnici“ bošnjaštva. Zbog onoga što im se prethodnih godinu dana izdogađa, da iz vodeće partije „nacionalne odbrane“ nastanu tri nove, i da je njena snaga zbog toga bukvalno prepolovljena, očito su se o vlastitom jadu zabavili – i ne stižu se intenzivnije baviti pitanjima „kolektivnog opstanka“. Što se, naime, centrače SDA tiče, jedino što mi nekoliko posljednjih tjedana zape za oči je koncert u znak sjećanja na propali pokušaj vojnog udara u Turskoj, kojim se „bratu Erdoganu“ željela pokazati lojalnost i odanost. A sunarodnicima poslati poruka kako je u njemu i njegovoj zaštiti spas – i kako se oko SDA trebaju okupiti baš kao što se Turci okupiše oko „brata“ kome ih je babo u amanet ostavio.

Sve ostalo se, ako dobro upratih, čini preko bočnih, od SDA tobože nezavisnih punktova. Univerzitet u Sarajevu je, recimo, na putu da napravi još jedan korak u vlastitoj islamizaciji. Nakon zabrane rada petkom, danas svoje studente, i profesore dakako, pokušava silom utjerati u pravila oblačenja, i stil života uopšte, sukladne islamskim običajima i zakonima – a najekstremniji u njegovim strukturama i najbenignije suprotstavljanje tome proglašavaju jurišom na kolektivni identitet, čak i nacionalnu opstojnost Bošnjaka.

Ili, da ne nabrajam više, ratni komandant Armije BiH, koga se optužuje za ratne zločine na prostoru uz Drinu, prijeti novim ratovima. Moglo bi biti da ga je na to stimulisao Dodikov jurišnik prijetnjama novim genocidima. Ali, ako i nije, strijela iz njegovih usta je odapeta. Sljedeći rat će se, ustvrdi vrli komandant, dogoditi brže no što smo i mislili. I doda, pozivajući se na bećkovićevsku „ćeraćemo se još“, kako je siguran da može biti svega „osim da se nećemo ćerati“.

Šta reći na to? Neki će odmahnuti rukom – k'o eto, poremećen um. Je li, međutim, to i dovoljno? Evo, recimo da je tako. Ali, i u tome je problem, od „poremećena uma“ se ne ograđuju ni oni ispod čijih skuta je iznikao – SDA bratija.

Vrijeme najnovije predizborne kampanje, potom, iako je to evidentno i dugo prije nje, pokazuje i još nešta – da je na sceni, baš kao ranih devedesetih, i novo „hrvatsko-srpsko bratstvo“. Ne uspostavljaju ga, istina, danas direktno nasljednici Tuđmana i Miloševića u Beogradu i Zagrebu – možda i zato jer im u međusobnim odnosima baš i ne cvjetaju ruže – nego to čine preko svojih bosanskohercegovačkih posrednika. A na tom zadatku, utisak je, prednjači lider HDZ-a, koji je u Beogradu i Zagrebu češće nego i kod vlastite kuće.

Doduše, ne čini Čović to zbog Beograda i Zagreba, a ni zbog bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata. Čini to, naprotiv, zbog vlastita dupeta. Ali, zato svoje devrove prodaje kao ličnu žrtvu za hrvatski interes – i hrvatsku opstojnost na ovim prostorima. Učinio je to i u sedmici iza nas dealom s Dodikom u vezi sa Zakonom o izbornim jedinicama i brojem mandata u Federaciji, koji je, po svemu sudeći, takođe, jedan od stubova njegova „plana B“ – plana blokiranja, pa i rušenja zemlje.

I sve to gospodin čini prodajući „evropejstvo“ uzduž i poprijeko. Iako, mora se priznati da mu ta vrsta trikova sve teže prolazi. Jer, kod Evropljana više baš i nije rado viđen gost. Do znanja mu je to stavila i Doris Pack tokom nedavne posjete Mostaru, upirući prstom baš u njega zbog status quoa u hercegovačkoj prijestonici, ali i neusvajanja predloženog zakona u federalnom parlamentu. Ili njenim jezikom, predloženi Zakon o izbornim jedinicama je „demokratski, što je rekla i Venecijanska komisija, ali evo dogodilo se ono čega su se neki pribojavali, a neki se nadali“. I dodala kako se time „ne zastupaju nikakvi nacionalni interesi“ nego „isključivo partikularni lični interesi“.

Neće se zbog toga, istina, lider HDZ-a bogzna kako i uzbuditi. Jer, on najbolje zna što i zašto sve to čini. Prema vani će, naprotiv, i dalje prodavati zjake o vlastitom evropskom opredjeljenju, a treba li zaprijetiti, čak i nestankom BiH ne udovolji li se njegovim ultimatumima, ima on pse i za to. Pokazalo se to i nedavno, nakon neuspjelog blitzkriega u federalnom parlamentu, u prijetnjama političkih marginalaca kako bi iskazani otpor mogao „dovesti do toga da razdruživanje postane neminovnost“.

Doduše, politički dealovi su u principu, uvijek i svugdje interesni. I ovaj, zbog koga je, po svemu sudeći, lider HDZ imao najnovije konsultacije u glavnog gradu Srbije, neće proći bez obaveze prema njegovom banjalučkom partneru. Jer evo, pod udarom je, i to zbog „bratske“ kooperativnosti, neplanirano Dodikov joker u Domu naroda federalnog parlamenta. A to znači da će ga, kako bi šteti zbog pomoći i „koalicijski brat“ izmakao, Čović i njegovi trebati spašavati. Što je, uostalom, nakon neuspjelog udara najavila i kiseljačka domaćica, jedna od udarnih pesnica mostarskog „sokola“.

Istina, siroti Drvarčanin, koliko god mislio drugačije, sam po sebi uopšte nije važan  – ni Čoviću, još manje Dodiku. Jer, bez obzira je li toga i sam svjestan, on je samo instrument u funkciji njihovih devrova – i za njih je žrtveno janje kao i svako drugo. I ne samo to. Ako baš hoćemo tjerati mak na konac, instrument Dodika i njegovog velikosrpskog projekta je i lider HDZ-a – uz dodatak, doduše, da je njemu ta uloga jasna i da ju je preuzeo zbog svojih vlastitih razloga i ciljeva.

Ali, to je dio druge priče koju u kontekstu ove analize ne bih razvijao. Ono, pak, što zaslužuje pažnju je makijavelistička matrica koju lider SNSD-a koristi – a kojom je do sada prolazio i kod biračkog tijela. Pred svake izbore, naime, on baci udicu na koju se birači, a i opozicija u ovom dijelu zemlje, upecaju. Prisjetimo se, da ne idem dalje, posljednjih lokalnih izbora i referenduma u danu RS-a. Strah od otpora Dodikovoj manipulaciji i svrstavanje uz njega tamošnju je opziciju, Savez za promjene posebice, koštao bukvalnoga prepolovljavanja broja glasova. Jer, iskazanim političkim kukavičlukom je biračkom tijelu poslata poruka da su oni samo obična pješadija, vojnici u stroju, kao što je neupitno ko je istinski šef parade na braniku srpstva – i za koga, sukladno tome, na izborima treba glasati.

Za oktobarske izbore, Dodik opet poseže za sličnom matricom. To, istina, sada nisu referendumi, ali jeste detalj koji je, takođe, vezan za RS i njenu istoriju. Entitetskom parlamentu, naime, čovjek je uputio zahtjev da se odbace nalazi Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine i poništi priznanje vlade o razmjerama izvršenog genocida u tom mjestu.

Hoće li se opozicija na Dodikovu udicu i ovaj put upecati? Ne znam. Prve reakcije, istina, upućuju kako su iz iskustva od prije dvije godine izvukli pouke – i kako im ni na kraj pameti nije učestvovanje u manipulaciji kojom on vodu tjera na vlastiti mlin. Naprotiv, kažu, ako si se za avanturu opredijelio, a negiranje Srebrenice to jeste, moraćeš to bez nas. Tako, naime, sam razumjeh njihov odgovor na Dodikov poziv – odluku o Srebrenici je, poručiše mu, usvojila vlada pa će je ona, a ne Narodna skupština, morati i opozvati.

Ali, neće se banjalučki vožd specijalno uznemiravati i odbije li Savez za promjene pratiti ga. Kao što se, siguran sam, specijalno ne uzbuđuje ni zbog reakcija iz svjetskih centara moći – OHR-a i najmoćnijih svjetskih ambasada. Jer, njemu je jasno da ni oni, radi li se o BiH, nisu što su bili – da će, po onoj staroj da psi laju a karavana prolazi, i oni malo „lajati“, te da će se čitava priča na tome završiti. A on će, kao trenutno najvjerniji zagovornik ideje velike Srbije, dobiti još jedan mandat i nastaviti ploviti kursom koga je već odavno trasirao.

Drugo je pitanje, međutim, koje će posljedice, dogodi li se baš to – i uspije li na mjesto partnera u državnomu predsjedništvu uz sebe Mile naćuliti i Čovića – imati za BiH? Hoće li njih dvojica u tom slučaju, da se poslužim vokabularom lidera DF-a, baš kao što su nedavno pokušali blokirati Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata, blokirati i sve ostale zakone ako su oni u interesu države, i s ciljem da tu istu državu ruše. Pita li se, recimo, mene, takva mogućnost ne treba ignorisati. Naprotiv, i više je nego realna.

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano