16. Avgusta 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Grupno-partijski i račun kriminogenog miljea kao vitalni nacionalni interes

ova - Copy

Vojin Mijatović – zaslužio je da ga spomenem imenom i prezimenom – jedan od Banjalučana koje se uhodanim, dodikovskim metodama baš i ne uspijeva zastrašiti, nedavno se javno obrati predsjedniku RS-a. I sasu mu u brk istinu zbog koje su mnogi od Miletovih „desperadosa“ znali i degenek popapati.

Jesu li Vojinove poruke takve da na njih svako malo vrijedi podsjećati i bosanskohercegovačku javnost? Što se, recimo, mene tiče, svakako – i zato bih na neke od njih podsjetio i ovom zgodom. Nema, primjera radi, dvojbi da je Dodik, i Mijatović je u vezi s tim apsolutno u pravu, „zarad odbrane sopstvene pozicije“ spreman i preko mrtvih gaziti. Ili, kako mu on napisa, žrtvovati mir da bi odbranio „ukradene milione“, danas sklonjene po različitim svjetskim destinacijama „od Cipra, preko Beograda, do Beča“. Iako, ako bi Vojinov popis čovjek htio kompletirati, ni Moskvu s liste Dodikovih destinacija ne treba isključiti.

Nema dvojbi, potom, da je politika koju predsjednik RS-a vodi „najpogubnija za srpski narod“. Jer, on kod običnog sijeta uporno pokušava razviti lažnu nadu kako je BiH i privremena i prolazna. Na tvoju žalost, međutim, poruči mu Mijatović, „Bosne je bilo i prije tebe i mene i biće je poslije nas“ – i biće, doda i to, „još stoljećima i ezana sa džamija i zvona sa pravoslavnih i katoličkih crkvi, neće to niko zaustaviti, ponajmanje Milorad Dodik i njemu slični“.  A proći će, sasu mu u brk i to, vrijeme hohštaplera poput njega, vrijeme onih koji su koncem devedesetih Srbe uvjeravali da RS nije država, da se u Srebrenici dogodio genocid, da su Karadžić i Mladić zločinci, a danas ih uvjeravaju u suprotno – i time pokazuju da su, i tada i sada, samo najobičniji politički prevaranti spremni da vlastiti narod, zarad svoje kože, lažu, obmanjuju, zatreba li, i prodaju.

Lijepo je, na koncu, pročitati i da su ovoj zemlji, kako bi postala dio evropske porodice naroda, potrebni novi lideri, nova politička generacija, ona kojoj pripada Mijatović, i da je taj proces nezaustavljiv – da ga, drugim riječima, zaustaviti ne mogu ni Dodik ni generacija monstruma kojoj pripada. Ali, tome se, što je ružniji dio ove priče, mora dodati i još nešto – da to neće ići brzinom koju normalan svijet ove zemlje priželjkuje. I da će Dodik, i generacija monstruma, kojoj pripada, učiniti sve kako bi evropski put BiH odgodili što je duže moguće.

U prilog tome, uostalom, svjedoči i ono što svakodnevno proživljavamo. Godinama se, recimo, i desetljećima dugo narod mlatara pričama o vitalnom nacionalnom interesu, legitimnom predstavljanju, da ne nabrajam. A onda se, koliko preko noći, sve to pokaže kao najobičnija floskula, preko koje se želi samo jedno – produžavati vijek političkog trajanja pojedinaca ili interesnih grupa skoncentrisanih na vrhovima političkih partija ili vijek raznoraznih mešetaraa koji su s njima umreženi.

Godinama se Čovićev interesni krug, pođimo evo od toga, žali kako su Hrvati neravnopravni, u Federaciji majorizirani, kako im se ne omogućuje štićenje njihovih nacionalnih interesa, kako ih se želi pretvoriti u nacionalnu manjinu, oduzeti pravo na BiH kao domovinu, sam Bog zna što još sve ne. A onda, ako im to naloži interes vlastite partije – ili, što je još češće, samo njene vrhuške – ne prezaju ni od toga da svu tu priču, koliko preko noći obesmisle.

Ko bi, recimo, koliko juče mogao pretpostaviti kako Čovićeva družina neće prezati da smjenu jednog od dopredsjedavajućih Doma naroda federalnog parlamenta, i to ne iz svojih nego iz redova Srba, zaustavi pozivom na vitalni interes Hrvata. A dogodilo se baš to, i to uprkos zahtjevu kluba Srba da se njihov dopredsjedavajući smijeni i na njegovo mjesto bira drugi. Zamislite, međutim, šta bi se dogodilo da je obrnuto – da je klub Hrvata zatražio, a njihov zahtjev jedan od nacionalnih klubova sličnom vrstom poziva osporio. To bi za hadezeovu kiseljačku domaćicu koja se na vitalni interes jvno pozvala, siguran sam – kao i za one koji joj naloge izdaju – bio krunski dokaz kako se Hrvate želi pobrisati i kao ustavnu kategoriju.

Nije se, međutim, kiseljačka domaćica, kako bi spriječila smjenu dopredsjedavajućeg iz reda Srba, na vitalni interes pozvala napamet. Zeleno svjetlo za to je, naprotiv, dobila od onoga koji se, uz sve ostalo što čini, i samoproglasio zaštitnikom srpstva zapadno od Drine. A koji, tako ispade, nema povjerenja u sunarodnike u federalnom parlamentu – koji za njega, ako dobro razumjeh, i nisu Srbi ili su neka vrsta srpskih kvislinga – ali vjeruje u ljubav koju prema „njegovom narodu“ iskazuju Čović i partija koju je sam zajahao.

Hoće li narod shvatiti u čemu je ovdje kvaka? Najiskrenije, ni sam ne znam. Ali, siguran sam da u odbrani vitalnoga nacionalnog interesa nije. Jer, što Hrvati dobijaju smjenom ili nesmjenom u Domu naroda srpskog pobočnika? Pita li se mene, ništa. Kao, uostalom, ni svi ostali u ovom dijelu zemlje. Ni više posla, ni više kruha, o ostalome da se i ne govori. Ako, hoću reći, u nečemu i mogu „uživati“, to su igranke drugih, koji preko njihovih leđa brane sebe i svoje vitalne interese. U konkretnom slučaju, to je činio Čović i njegovi, a Dodik mu se našao pri ruci. U drugim situacijama, koje su i puno češće, u pitanju povratka Hrvata u RS i osiguravanju uslova za njihov normalan život tamo posebno, priča je samo obrnuta – Dodik je glavni šerif, a pri ruci mu je, zaludu svi hrvatski jauci, njegov mostarski „supatnik“. I tako će biti dok ih se, glasovima ili toljagama, svejedno, ne natjera i jednog i drugug.

Da će takve, dakle generaciju monstruma, još neko vrijeme morati trpjeti generacija Vojina Mijatovićeva svjedoče i najnoviji, i ponovljeni driblinzi u odbijanju predloženih izmjena Krivičnog zakona. Na savjest poslanikaa u Domu naroda državnog parlamenta – jer, predložene izmjene su prošle Predstavnički dom i, tvrde, ispunjavaju evropske standarde – pozivali su se iz različitih centara svjetske moći. Na obavezu preuzimanja takve odgovornosti ih je u ime EU podsjećao ambasador Wigemark, poručivši kako bi to moglo biti i odlučujuće u pripremi mišljenja o zahtjevu za članstvo BiH u porodici evropskih naroda. Na istu obavezu, i uz upozorenje kako će se glasom za ili protiv predloženih izmjena vidjeti koje su političke partije i njihovi zastupnici posvećeniborbi protiv kriminala i korupcije a koji ne, podsjetše ih i iz OHR-a.

Upućenim apelima pozivu se, dakako, pridružiše i ambasade najmoćnijih svjetskih zemalja. Ali, oni koji se predloženim promjenama osjećaju ugroženima – jer, zbog njih bi u bajbuku završiti mogli i sami – za sve to ne haju. Kao što ih ne uzbuđuje ni činjenica da i malo jača kiša prekine promet na to malo izgrađenih autoputeva.

Zamislite, recimo, da na udarnim vijestima čujete kako su zbog padavina izvan pogona autoputevi u Njemačkoj, Austriji, drugim evropskim zemljama. Bilo bi to ravno smaku svijeta. A ovdje? Ovdje sam i sam prije koji dan u koloni satima čekao, a onda, kao i svi ostali, spašavao se kako znam i umijem. Jer, koga briga hoćeš li sve to preživjeti ili ne, kamo li hoćeš li danima na putu ostati zarobljen.

I ne samo to. Ni dva dana kasnije, a htio sam, nisam se u lašvanskoj dolini mogao na autoput priključiti. Zašto? Zato što Ceste Federacije, u kojima dijele pozamašne plate, nisu ni prstom mrdnule kako bi mi, kao i svima ostalima, to omogućile. A nisu jer od njih, oni koji su im nadređeni, to ni ne traže. Jer, oni su se zabavili drugim, za njih puno važnijim, kažu pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa. Kakvo je, recimo, pitanje kako vlastitim partijskim savjetnicima osigurati mirnu budućnost, kako ih uhljebiti na najplaćenijim poslovima u državnoj upravi i slično – a time, pođe li po zlu na oktobarskim izborima, u sistemu vlasti i ubuduće zadržati vlastiti uticaj.

Prema tome, i time ću završiti, uživanje je čitati Mijatovićev javni obračun s Dodikom. Ohrabrujuće je i njegovo podgrijavanje nade kako je vrijeme Dodikove „generacije monstruma“ na isteku – i kako dolazi vrijeme njegove, Mijatovićeve, generacije evropskih vrijednosti. Ali, tako ne misle i iz družine „monstruma“. Naprotiv, čine sve, a i činiće, da Evropi zatvore bosanskohercegovačke granice – ako ne za sva vremena, ono barem za njihovog života. Jer, njima su evropske vrijednosti, koje su najvitalniji interes naroda, ništa, a njihov i interes njihova kriminogenog miljea sve.

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano