18. Decembra 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Lavrovljev vjetar u leđa Dodiku je još jedna lekcija Zapadu

ova - Copy

Predizborna kampanja ne oskudijeva pikanterijama, ali ni detaljima koje bi najbolje bilo zaboraviti. I jedni i drugi su, međutim, karakteristični posebno za upucavanje biračima banjalučko-mostarskog dvojca, mada na njih imuni nisu i svi ostali. Mjesecima je lider HDZ, recimo, „čašćavan“ titulom akademika, koja s njim ima veze koliko i Marko Kraljević, onaj iz narodnih pjesama, s televizijom. Iz novinarske zajednice me uvjeravaju kako su na tituliranje „velikog naučnika“ prisiljeni nalozima direktno iz njegovog predsjedničkog kabineta. Ali, kad se on sam trebao potpisati, koliko preko noći je nestalo i titule koja mu ne pristaje. Na bilbordima, s kojih se dodvorava svjetini, nigdje akademske časti koju su mu, po nalogu vlastitih mu podrepaša, mjesecima mediji bili prisiljeni prikačivati.

Prvi put, potom, po zapadnoj Hercegovini je moguće vidjeti ono što se prethodnih dvadesetak godina moglo samo usnuti – unakažene stranačke bilborde. Ali, nisu to bilbordi SDP-a, DF-a, Devedesetke, drugih partija, nego isključivo oni HDZ-a. Ispod poruke „Narod i domovina“ može se vidjeti dodatak „Irska“, čime se želi sugerisati kakve rezultate za sobom ostavlja vlast partije koja je na tom prostoru obilježila zadnje tri decenije. Na bilbordima, pak, kojima se Hrvate poziva na zajedništvo, uzvraća se dodacima da se njihovim pozivima ne nasjeda, jer dolaze od UDBE, lopova, da je po srijedi još jedna izdaja i slično.

Ni na kraj mi pameti šaranja po porukama na stranačkim bilbordima i opravdavati. Ali, činjenica da se oni tim intenzitetom javljaju prvi put nakon rata je u najmanju ruku indikativna – i govori kako bi ovi izbori mogli imati ishode koji bi, ne proizvedu li već u oktobru promjene, mogli biti barem uvod u drugačije trendove u najbližoj budućnosti.

Neki detalji, potom, daju naslutiti da o takvoj mogućnosti krajnje ozbiljno razmišljaju i etnonacionalisti, koji su za bosanskohercegovačku kalvariju prethodnih decenija jedini i odgovorni. Zanemarimo obećanja poput onog koga nedavno za genocid u Srebrenici presuđenom ratnom zločincu uputi lider SDS – da će, dođe li na poziciju predsjednika RS-a, slijediti politiku koju je i on vodio. Recimo da se, iako se od njegovog obećanja ledi krv u žilama, radi o verbalnoj akrobatistici kako bi se pridobili birači – i da mu takva ambicija nakon izbora nije ni u primisli.

Ali, to isto se ne može reći i za ono što se dogodi u glavnom gradu BiH – gdje je u zrak letjelo vozilo podpredsjednice jedne od stranaka, samo zato jer je ista uzrok nemirnog sna Izetbegovića i družine mu. A to je logika zastrašivanja koju se, nije nikakva tajna, koristilo i tridesetih godina prošlog vijeka u nacističkoj Njemačkoj. Koja je u konkretnom slučaju usmjerena na osobe, koje se doživljava prijetnjom vlastitoj dominaciji, a u nekim drugima i na narode, pa i građane BiH u cjelini. Kako, uostalom, drugačije razumjeti pozive ne-Hrvatima da ne glasuju za Komšića, jer bi njegova pobjeda mogla biti uvod u krizu s krajnje neizvjesnim ishodom? Kako, posebno zna li se da ti isti čine sve nebi li njihovi aduti dio nehrvatskih glasova privukli na svoju stranu – u Drvaru, Grahovu, Mostaru, drugim dijelovima Federacije koje, barem što se građana srpske nacionalnosti tiče, kontroliše Dodik?

Koliko je, međutim, lider HDZ-a i konzistentan, i koliko mu se može vjerovati, u dosadašnjem toku kampanje pokazuju posebno istupi mu u vikendu iza nas. U Jajcu, pročitah, čovjek optuži Bošnjake za iseljavanje tamošnjih Hrvata. Hajde da mu povjerujemo. Ali, nije vrag da su Bošnjaci odgovorni za egzodus hrvatske sirotinje i iz Hercegovine, u kojoj ih je sve manje  – ili, ne daj Bože, iz Hrvatske, iz koje bježe kao pred kugom.

U Sarajevu, k tome još u odajama franjevaca – koji znaju za spletke HDZ-a u vezi s izbornim zakonom, kojima se Hrvate glavnog grada tretira nekom vrstom nacionalnog škarta – čovjek se gotovo pa sprda sa sunarodnicima koji tamo žive. On i partija kojoj je na čelu, veli, istim žarom kao i prije 28 godina, pokazuju brigu za opstojnost sarajevskih Hrvata. Koji, k'o biva, neće biti sami dok je HDZ-a i na čelu HDZ-a njega. Prije nego što sjedoh pisati ovaj tekst, obrati mi se barem dvadesetak sarajevskih Hrvata s ciljem da mi se, zbog otvorenog pljuvanja njima u lice, izjadaju – i zamole da vlastiti im gnjev zbog toga posredujem u javnosti. To, evo, i činim, iako, najiskrenije, ne vjerujem da će se time išta bitno i promijeniti.

S druge strane, mnogi su na trenutak povjerovali kako bi Špirićevo stavljanje na američku crnu listu, na kojoj se njegov stranački predsjednik već podebelo udomaćio, moglo biti uteg na vagi definitivnog pada Milorada Dodika. Što se, pak, mene tiče, priča o njegovoj detronizaciji je zamršenija nego što su mnogi spremni i pomisliti, kamo li javno priznati.

Ne sumnjam kako je „provaljivanje“ Špirića u funkciji centara svjetske moći da se, ako BiH sama ne može, obračunaju s korupcijom kao rak-ranom bosanskohercegovačkoga društva. U prilog tome, uostalom, govori i koordiniranost u njihovoj reakciji. U isto vrijeme se u vezi s tim, kroz usta jednog od svojih istaknutijih članova, oglašava američki Senat, Trumpova vlada, ambasada SAD u BiH – informišući ovdašnju javnost da njihov državni sekretar i ministarstvo vanjskih poslova „posjeduju vjerodostojne informacije da je gospodin Nikola Špirić bio uključen u javnu korupciju“ – OHR, da ne nabrajam.

Ne dvojim, međutim, da Špirić kao izolovan slučaj i nije specijalno zanimljiv. Ali, kao dio organizovane koruptivno-kriminalne hobotnice jeste. A njen simbol u američkoj priči je, po svemu sudeći, Milorad Dodik lično. Da bi po srijedi moglo biti baš to, svjedoči i Dodikovo stajanje u odbranu partijskog suborca, ali i njegov vokabular koji se mogao čuti i iz usta za korupciju prozvanog. Sankcije Špiriću, pita li se njega, nisu izraz raspoloženja vlasti SAD nego očajnički potez odlazeće američke ambasadorice, kojim ga se želi kazniti zbog ljubavi mu prema njegovoj RS i njegovom srpskom narodu, a istovremeno pomoći onima iz RS-a koji pred njom „skidaju gaće“. Prepoznajete, nadam se – prepisana Dodikova priča.

Otkuda, međutim, da Dodik zarati s Amerikancima, koji su ga 2005. godine po drugi put uskrsli? Odgovor nije ni malo jednoznačan. Dijelom je, hoću reći, u Dodiku, dijelom u Amerikancima, a dijelom na sasvim trećoj strani. Nije sporno, naime, da je lider SNSD dugo godina slovio američkim igračem – i da je kao takav imao nepodijeljenu podrđku prve svjetske velesile. Nije sporno, potom, da je nakon drugog povratka na čelo entitetske vlade on odustao od svoje dotadašnje politike – i da je, najvjerovatnije zbog zaglibljivanja u kriminal i korupciju – spas počeo tražiti u pravoslavlju i ideji male velike Srbije. Nije, na koncu, sporno da ga je to dovodilo u sve očigledniji sukob s onima koji su ga i stvorili.

Ali, u vrijeme kada su ga promovisali, Amerikanci nisu znali ono što su morali – da je u Dodiku mentalni čip klasičnog kockara. Da jesu, sigurno bi, umjesto pritisaka, u njegovu disciplinovanju koristili druga sredstva. Budući su se, međutim, odlučili za hiljade puta, i u različitim dijelovima svijeta oprobani recept, dobili su odgovor koji su najmanje očekivali – da im je njihov proizvod okrenuo leđa i savezništvo zatražio na sasvim drugoj strani. I to, pod izgovorom pravoslavlja kao zajedničkog imenitelja, u Putinu i Rusiji.

A Putin je ispruženu ruku brže-bolje i ščepao kako mu, bude li se premišljao, ne bi izmakla. I nije to, budimo načisto, učinio ni zbog pravoslavlja ni zbog vjekovne povezanosti dvaju naroda nego zbog ruskih geopolitičkih interesa. Zbog njih se u Banjoj Luci prethodnih dana našao i njegov ministar vanjskih poslova.

U vezi s nedavnim boravkom Lavrova, ovdje su se mogli čuti različiti sudovi – da je došao u posjetu BiH, a ne RS-u, da je Sarajevo glavna, a Banja Luka samo usputna stanica njegovog dolaska, da je i Dodiku i njemu sličnima razbio svaku nadu u moguću podršku njihovim secesionističkim avanturama, da je još jednom dao do znanja kako Rusija poštuje suverenitet i teritorijalni integritet BiH, da mu ni na kraj pameti nije miješanje u unutrašnje stvari BiH, posebno što se opredjeljenja birača na oktobarskim izborima tiče itd.

Sve to je, neka mi bude oprošteno, naiva s dna lonca. Ne zavaravajmo se, dakle, i ne budimo slijepi kod očiju. Rusiji je ovdje potreban ambijent konflikta, posebno u vezi s pitanjem kako dalje – ići s EU, uopšte Zapadom, izbjeći svako svrstavanje ili se opredijeliti za približavanje zapadnoj protivteži, Rusiji i Kini prije svega – i, koliko je god to moguće, guranje u trend povećavanja interesa za ovo potonje. Za savez s Kremljom. A s Dodikom – zbog kalkulacija kako mu je to, radi koruptivno-kriminalnih hipoteka koje ga pritišću, garancija vlastite sigurnosti – takav ambijent joj je zagarantovan, a i takav trend sve vjerovatniji. I stoga se Lavrov, pa što god tokom posjete izjavljivao, u Banjoj Luci našao baš pred izbore – i s nakanom da bude vjetar u leđa čovjeku koji je u službi geopolitičkih interesa vlastite mu države.

Vidi li to EU, i Zapad uopšte, drugo je pitanje. Ali, da im je Kremlj, najnovijim paradiranjem Lavrova po BiH, održao još jednu lekciju – jeste. Hoće li iz nje, međutim, Zapad izvući i pouku? E, to samo Svevišnji zna. Izvuče li, to bi moglo pomoći i nama samima. Bude li se, pak, ponašao kao do sada – da je raj na zemlji i da se bez njega ne može – ceh će platiti sam. Jer, istorija je to pokazala na hiljade puta, može se bez svakog, danas i više nego do sada.

Ceh bi, nažalost, sa Zapadom mogli platiti i mi. Iako, u velikim geopolitičkim igrama BiH je isto što i kap u moru. I naše muke ćemo osjetiti jedino mi sami. Drugi ih s nama, vjerovali ili ne, što god o tome javno zborili, neće proživljavati. Ni oni s Istoka, ni oni sa Zapada.          

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano