11. Decembra 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Mogherinijevo glorificiranje bosanskohercegovačkih „postignuća“ je i izraz i dokaz evropskog egoizma, licemjerstva i ciljanih laži

Slavo Kukić

Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost, pročitah, ako je saopćenju iz kabineta predsjedavajućeg Vijeća ministara vjerovati, na sva zvona hvali napredak BiH i njezinu odlučnost da evropske standarde učini i pravilima života vlastite kuće. Navodno, impresionirana je uspjesima koje BiH postiže u tako kratkom periodu. Je li to točno ili ne – ne znam. Ne treba, dakako, isključiti da je u saopćenju iz Zvizdićeva kabineta ponešto i dodato. No, nije nemoguće da je gospođa Mogherini baš to i rekla. Uostalom, njezina izjava, ako je takva, nije i jedina iz bruxeleske administracije.

Daleko od toga da je ova zemlja bez pozitivnih priča. Ovih dana, naprotiv, naiđoh na jednu koju bi grijeh bilo prešutjeti. U jednu sarajevsku osnovnu školu, recimo, ove je jeseni upisan i gluhonijemi dječak – s kojim njegove drugarice i drugovi iz razreda zbog toga nisu mogli komunicirati. A željeli su. I to su, ruku pod ruku sa svojom učiteljicom, riješili na način da su, svi do jednoga, naučili znakovni jezik gluhonijemih. Što je još važnije, sve to ne učiniše novcem države – jer, ovakva kakva jeste, za takve „bedastoće“ nikada nije ni imala smisla – nego lovom vlastitih roditelja. I to, da ne zaboravim, ne svih njih nego onih koji su platiti mogli – i koji solidarno pokriše troškove i svih ostalih.

Ali, to nije sve. Barem toliko je, i to je ružniji dio ove priče, važan i još jedan detalj – da priču o suosjećanju s drugima i drugačijima, o spremnosti Većine da uči jezik Manjine kako bi je mogla razumjeti, objaviše prije svi po bijelu svijetu nego oni gdje se ona i dogodi – u ovoj unesrećenoj zemlji – i da za nju ovdje saznaše tek kada ju je ostatak svijeta debelo već provario.

Zašto? Zašto se ovdje šuti o onome što je ostatku svijeta vrijednost iznad svih ostalih? Pa, krajnje pojednostavljeno, jer se njome ruši već ustaljeni sustav vrijednosti koji BiH pohara prethodnih četvrt stoljeća – da, kako navede ugledni kolumnista, Isti ne smatraju svojom obvezom učiti jezik Drugačijih, niti Većina obvezom učiti jezik Manjine. Potpuno suprotno, u tom sustavu vrijednosti obvezi prilagođavanja, kao nigdje drugdje, podliježu Drugačiji s Istima i Manjina s Većinom. Nećeš li, pak, tako, dimi čim prije – pa kud god ti, i na koju god ti stranu volja.

Sarajevsko iskustvo, međutim, svjedoči i o još nečemu – da sustav vrijednosti, kojeg sirotom narodu nameće politička klasa, nije onaj kojeg je i on sam prigrlio. Taj je sustav vrijednosti, naprotiv, privid kojeg emitira, i svim sredstvima brani politička klasa kako bi opravdala smisao svoga postojanja – i kako bi produžila vijek vlastita trajanja.

Ako je tako, a moglo bi biti, što je to što bi kao sustav vrijednosti moglo biti imanentno svijetu bosanskohercegovačke etnopolitike? Primjeri iz realnog života, da ne duljim, na najuvjerljiviji način govore i o tome. Jedan se tiče odnosa prema mladim i obrazovanim ljudima. I ovih dana, recimo, negdje pokupih podatak da je u prethodnih godinu-dvije BiH napustilo preko 800 tisuća njezinih građana. I svi oni to učiniše iz jednog te istog razloga – da bi ostatak života, koliko-toliko, bili u mogućnosti proživjeti kao sav normalan svijet. Nisam siguran da već neki slijedeći dan ili mjesec to isto neće učiniti i mlada Mostarka – čiji osobni podaci za ovu priču i nisu najvažnija stvar na svijetu – jedan od ponajboljih studenata Univerziteta „Džemal Bijedić“. Jer, nakon svih nagrada koje tijekom školovanja osvoji, prijava na natječaj za pripravnika u Vladi HNK, a isto je i u svim javnim poduzećima i drugim državnim institucijama, je natjera da na najružniji način spozna gorku istinu – da za prijem na posao u vlastitoj joj zemlji nisu važni ni znanje, ni tijekom školovanja ostvareni rezultati nego jedino i isključivo partijska krvna zrnca. Imaš li njih, i pod uvjetom da se radi o pripadnosti etnički „odabranima“, u prednosti u odnosu na sve ostale si i ako su ti u indeksu redom dvojke. Iz igre ćeš, hoću reći, istisnuti i najuspješnije, i to samo zbog činjenice da si se „ispravno“ svrstao – a oni, na njihovu nesreću, nisu.

Sa sustavom vrijednosti sarajevskih osnovnoškolaca, učiteljice im i roditelja ničeg zajedničkog nema ni informacija koju ovih dana također pokupih. Vijeće ministara, pročitah, usvoji izmjene i dopune Zakona o javnom RTV sistemu. I državnom parlamentu, ako dobro razumjeh, predloži da se BHRT organizira kao sustav tri nacionalna kanala – jedan za Hrvate, jedan za Srbe i jedan za Bošnjake. Razlog – svaki od triju naroda ima pravo na kanal na vlastitom jeziku.

Hoće li predložena rješenja zeleno svjetlo dobiti i u najvišem zakonodavnom tijelu ove zemlje? Ne znam. No, i ovo što je učinjeno previše je – i već sada tjera na seriju pitanja. Predviđaju li, recimo, Zvizdić i njegovo „Vijeće mudraca“ da je signal sva tri kanala podjednako dostupan u svakom kutku ove zemlje? Ako nisu, što će biti sa sirotim Hrvatima, Srbima i Bošnjacima izvan domašaja signala „njihova“ kanala? Prijeti li im, hoću reći, odrođivanje i opasnost asimilacije od dvaju ostalih – a time gubljenje i vlastita nacionalnog identiteta kojeg stoljećima s mukom izgrađivaše?

Što je, potom, sa svima ostalima – Bosancima, Hercegovcima, Romima, Rusinima, inima – svima koji se ne ćute ni Srbima, ni Hrvatima, ni Bošnjacima? I čiji je jezik drugačiji od tri povlaštena? Jesu li Zvizdić i „mudraci“ mu razmišljali o njima – da i oni, kao svugdje drugdje, imaju pravo na program javnog RTV servisa. I da im ova država, koju gospođa Mogherini kuje u zvijezde, ima obvezu program na vlastitom im jeziku i ponuditi?

Jesu li Zvizdić i vlastito mu „Vijeće mudraca“, nudeći „evropsko“ rješenje, razmišljali i o programskoj shemi novih kanala? Misle li, da pojednostavim, na kanale kojima se omogućuje pripadnicima različitih jezičnih skupina da prate program jednog te istog, državnog javnog RTV servisa? Hoće li, da priču ogolim do kraja, po rješenju kojeg ponudi Zvizdićevo „Vijeće mudraca“, kanali na nacionalnim jezicima triju naroda emitirati isti program na vlastitim jezicima ili će, ne daj Bože, svaki od njih činiti što mu i kako mu volja – i što im, da se ne lažemo, iz kabineta njihovih etnokabadahija kao nalog bude dolazilo? I imaju li, ako je tako, isto pravo i svi ostali – jer i to je dio evropskih standarda na koje se „etnousrećitelji“ toliko pozivaju – da na vlastitim jezicima također rade što im i kako im volja. I da, poput triju „veličanstvenih“, izvršavaju naloge vlastitih šerifa?

Jesu li razlike u jezicima Hrvata, Bošnjaka i Srba takve da su nacionalni kanali jedino rješenje? I hoće li programi na njima biti titlovani kao što su, recimo, jedno vrijeme na hrvatskim televizijama titlovani programi na srpskom jeziku? Hrvati, istina, u međuvremenu od toga odustadoše – valjda im se sve to, baš su glupi, učinilo i skupim i besmislenim. Iako, nisu u pravu. Jeste da je skupo – ali građanima BiH, koji sve to financiraju, cijena je najmanje važna. Ali, ne daj Bože da je besmisleno. Jer, ako Hrvati ove zemlje, recimo, na svojoj televiziji emitiraju program na bosanskom ili srpskom – a takvi se, bilo im pravo ili krivo, neće moći izbjeći – ništa logičnije do da ih se titlovanjem prevede na rođeni. Razlog je jednostavan. Time se vlastitim suplemenicima omogućuje praćenje programa na njihovu jeziku, ali i da se, istodobno, upozna s kulturama i identitetima i onih drugih s kojima u istoj zemlji žive. Jer, to je i pretpostavka da im se približite – jer, eto, niti ih se znade niti ih se razumije – a i da ih više cijenite.

Ako to, međutim ne kane činiti, gdje se u politici Zvizdića i njegova „Vijeća mudraca“ može iščitavati ona spremnost sarajevskih osnovnoškolaca da se nauči jezik drugoga – ako se u konkretnom slučaju o drugom jeziku, ili jezicima što je još preciznije, uopće i može govoriti? Pita li se, primjerice, mene – iako, od čovjeka čije je djelovanje protiv „interesa“ vlastitog naroda odavna „poznata“ činjenica, ništa drugo ni ne treba očekivati – floskula o različitim jezicima, zbog koje se svi skupa rađamo poliglotima kao nigdje drugdje, najveća je laž koja je ovoj zemlji i njezinu svijetu podmetnuta u čitavoj njezinoj historiji. No, moje mišljenje i nije tako važno – jer ono može biti samo posljedica ili osobne mi neobrazovanosti ili, kako već rekoh, smišljenog djelovanja protiv „vlastite krvi“. Na nesreću, ja nisam i jedini. Slično meni misle i mnogi drugi. I sve ih je više – i ovdje i u svijetu.

I da zaključim – što tu ima od napretka o kojem prethodnih dana zbori visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost? Što se mene tiče, ništa. Ali, njezine poruke nisu bez glave i repa. Naprotiv. Gospođa Mogherini ih je izrekla ciljano, kako bi se postiglo ono što je u bruxeleskim kabinetima i isplanirano. I tako ih i treba shvatiti – ne, dakle, kao izraz istinskoga evropskoga uvjerenja o suštini bosanskohercegovačkih procesa nego kao instrument da se ostvare vlastiti interesi i ciljevi. A utoliko je i Mogherinijevo glorificiranje bosanskohercegovačkih „postignuća“ tek izraz, pa i dokaz evropskoga egoizma, licemjerstva i ciljano, zbog vlastitog dupeta iskonstruiranih laži.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano