17. Oktobra 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Odnos prema BiH zrcali se i kroz dan njene državnosti

Slavo-Kukić

Građani BiH proživješe još jedan Dan državnosti. Ali, mnogima on, kao uostalom i svih prethodnih godina, nije bio praznik. Na čitavom prostoru RS-a bio je dan kao i svaki drugi – radni. Praznik je, doduše, bio za šaku onih koji posao imaju. Za sve ostale, pak, još jedan dan muke kako i od čega preživjeti. Šta se događalo tamo gdje je šapa HDZ-a, ne znam. Ali, ako dobro upratih,  državne se zastave nisu vijorile ni u tom dijelu zemlje.

Bio bi, dakako, grijeh tvrditi kako, ono što je na sonu, svjedoči i isti takav odnos prema danu Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, a i činjenici da se on slavi kao Dan državnosti BiH. Siguran sam, naprotiv, da su emocije i prema jednom i prema drugom, što se „malog“ čovjeka tiče, puno drugačije od onoga u što nas svakodnevno bogovi iz političke klase nastoje uvjeriti.

S druge strane, odnos političke klase prema ovom datumu – doduše, ne samo on – svjedoči i o odnosu prema BiH. Za njen dio iz RS-a, primjerice, indikativno je glorifikovanje Daytonskog sporazuma. Dan njegovog dogovora je, uostalom, u tom dijelu zemlje danas i službeni praznik. Odnos, međutim, prema nekim dijelovima Daytonskoga dokumenta sugeriše zaključak da ga se kod tog dijela političke klase baš i ne poštuje – da se, drugim riječima, iz njega uzima ono što toj klasi odgovara, a ostalo ili ignorišr ili potpuno prešućuje – pa i tumači kako joj odgovara.

U Ustavu BiH, recimo, koji je, takođe, dio dogovora postignutog na aerodromu Right-Paterson, piše da država BiH nastavlja kontinuitet Republike BiH, a dan Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a je, takođe, dio tog kontinuiteta. Danas se, međutim, taj dio Ustava potpuno ignoriše – pa i osporava. Operiše se, naprotiv, tezom da je priča o kontinuitetu izmišljena, da je država BiH stara koliko i sami Daytonski sporazum – i da je nastala unošenjem u nju vlastitog suvereniteta dvaju entiteta. Jer, pojašnjava Dodik, RS je „svoju samostalnost unijela u završne mirovne pregovore u Daytonu“ – na kojima je, k'o biva, pristala na prenošenje samo malog dijela svojih nadležnosti na nivo države. I sukladno tome, dakako, i povodom posljednjeg Dana državnosti predsjednik RS-a ponavlja ono čime već godinama operišr – da je priča o 25. novembru kao Danu državnosti najobičnija podvala.

A ako su dio svoga suvereniteta u Daytonu na BiH prenijeli, Srbi ga, pita li se Dodika, na RS mogu ponovo i vratiti. Tom logikom je, uostalom, operisao i nedavno, u intervjuu za Deutsche Welle. Uz već standardne tvrdnje kako BiH neće opstati ni u kakvom obliku, on je prvi put otišao i korak dalje – da crta novu kartu Balkana u kojoj nema mjesta i za BiH. Jer, prema njegovoj kartografiji, RS će se, a i sjeverni dio Kosova, u godinama pred nama pripojiti Srbiji, a dio nove stvarnosti će, tvrdi, biti i Herceg-Bosna.

Danu državnosti je, međutim, barem prema porukama uoči njegovog posljednjeg obilježavanja, sve tješnje i kod „branitelja hrvatskih interesa“. Prvom čovjeku državnog trijumvirata najznačajniji datum njegove države je, čitam, čestitao čak i američki predsjednik. Ali, Čovića tamo, gdje je goste obilježavanja najvećeg državnog praznika trebao i dočekati i pozdraviti, prvi put do sada nije bilo. Navodno je u Afganistanu, obilazi, dok ima mogućnosti, još jednu svjetsku destinaciju na kojoj do sada nije bio. I koju, ne ode li sada, vidjeti neće dok je živ – pa eto, grijeh je da s takvim teretom ode na drugi svijet.

Novinarima je, i ukupnoj javnosti dakako, pojasnio da ga na svečanom dočeku neće biti jer je poziv za obilježavanje Dana državnosti član Predsjedništva iz reda Bošnjaka uputio samoinicijativno, bez njega. Jer, da ga je pitao, a morao je, on bi mu objasnio da se obilježavanje ovog datuma mora pomjeriti ili unaprijed ili unazad kako u pitanje ne bi došle njegove već preuzete „međunarodne obaveze“.

Na stranu što takvo objašnjenje ne pije vode. Jer, kakve se to međunarodne obaveze mogu planirati u vrijeme obilježavanja Dana državnosti? Zar je obilazak vojnika BiH u misiji snaga UN-a u Afganistanu – a navodno je to razlog izbivanja iz zemlje – toliko važan da ga se treba pretpostaviti i najznačajnijem državnom prazniku? I zar u kalendaru obilaska kojekakvih svjetskih destinacija on nije mogao biti smješten u kalendaru i prije i poslije 25. novembra?

Pokazalo se, međutim, da razlog nesudjelovanja u obilježavanju Dana državnosti nije u razlozima za koje se Čović hvata. U prilog tome, uostalom, govore dva krajnje uvjerljiva detalja. U čestitci Dana državnosti građanima BiH, naime, lider HDZ poprilično jasno razgolićuje pozadinu svoje najnovije opstrukcije. Goste u zgradi Predsjedništva nije pozdravio jer nije udovoljeno njegovim ultimatumima u vezi s Izbornim zakonom – a koji mu osiguravaju i vlast i sigurnost od mogućeg krivičnog gonjenja. Jer, samo reforma Izbornog zakona prema njegovim zamislima „može osnažiti ideju državnosti BiH, ali je i oslabiti i ugroziti“ ne bude li bespogovorno prihvaćena.

Da baš u tom grmu, a ne u preklapanju s već preuzetim međunarodnim obavezama, leži zec svjedoči i još jedan detalj. Ako, naime, u obilježavanju Dana državnosti iz „opravdanih razloga“ nije mogao biti prvi čovjek HDZ-a, nije bilo razloga da se u zgradi Predsjedništva ne nađe i brojna mu državno-političko-medijska bulumenta. Nije vrag da je čitava i ovaj put s njim, kao što je bila u Australiji i Novom Zelandu? Ali, ne vidjeh tamo nikoga – ni iz HDZ-a, ni iz takozvanog HNS-a. Kao da su u zemlju propali. A to Čovićevoj opstrukciji, ipak, daje nešto drugačiji predznak od onog kojim je pokušao šamarati javnost – da nije problem u preklapanjima nego u njegovim ucjenama. I sugeriše, dakako, da bi za godinu dana mogao otići i korak dalje. Na njegovu žalost, na poziciji, na kojoj je danas, tada ga neće biti – i to će njegovom sluganstvu idejama Milorada Dodika bitno oduzeti simboličku snagu.

Planirani učinak opstrukcije mu je, doduše, barem se meni čini, izostao i ove godine. Evo što su se u zgradi državnoga Predsjedništva našli Hrvati „kvislinzi“. Ali, tamo je viđen i jedan koji, kao član „krovne udruge“ ne bi smio – lider HDZ 1990. I održao lekciju, pravu lidersku, i Čoviću i svima ostalima. I današnji dan, izreče on u kamere – a s tim se i nije teško složiti – svjedoči da „ova država ne ide u dobrom pravcu“. Ali, za to nisu odgovorni samo HDZ i njemu slični – koji 20 godina pred svake izbore zatalasaju na jednim te istim stvarima. Odgovorni su dijelom, naprotiv, i sami građani, jer sve to vrijeme glasaju za iste ljude i daju im priliku da se prema ovoj zemlji ponašaju kao prema taocu. I doda, što je još važnije – i skidam šešir tome – da se na poziv odazvao kako bi pokazao „da su Hrvati državotvoran narod“ koji ovdje vijekovima živi i da iz BiH neće otići jer, vrijedi ga citirati, „ovo je naša zemlja, poštivamo je i volimo“.

Ove je godine, dakle, obilježavanje Dana državnosti omogućeno jer ga se odrekao još uvijek nije, od ukupno tri, jedan član državnog trijumvirata – onaj iz reda Bošnjaka. I tim povodom, priznajem, poslao ohrabrujuću poruku – kako, iako nije prorok, garantuje „da će doći dan kada će svi u BiH slaviti ovaj dan“.

Lijepo je, istina, iz njegova obraćanja gostimaa, a i javnosti, bilo čuti i još ponešto – da duh ZAVNOBIH-a nikada nije prestao živjeti u srcima mase dobronamjernoga svijeta, da je danas živ i da će živjeti zauvijek. Ali, i da je zadatak političke klase da uvijek iznova obnavlja i jača njegove vrijednosti kao jedine istinske, ideje za koje se vrijedi boriti – i koje su najsigurnija brana provali fašizma koji „svoje lice pokazuje u svemu“.

Problem je, međutim, što politička klasa, pa i on kao njen dio – zaludu mu priča da drugačije nikada nije živio – u stvarnosti to ne čini. Da jeste, ne bi se oglušio na promovisanje nacifašističkih sljedbenika iz vlastita naroda, po kojima institucije vlasti, koje sam kontroliše, daju imena škola i ulica čak i u glavnom gradu zemlje. A jeste, i fakti u prilog tome najuvjerljvije svjedoče. Da jeste, ne bi dopuštao „skojevcima“ partije na čijem je čelu da ratnim zločincem, diktatorom i mrziteljem Bošnjaka proglašavaju čovjeka koji je, tamo četrdesetih godina prošlog vijeka, presudio da BiH bude članica jugoslavenske federacije, jednakopravna sa svima ostalima. Da jeste, i time ću završiti, osudio bi pljuvanje – i to iz redova vlastite partije – po čovjeku kome se i može zahvaliti što je jedna religijska zajednica, muslimani, dobila status naroda. Ali, on ništa to ne čini iako baš sve dolazi iz redova onih kojima je partijski šef. I stoga mi njegove poruke sa zadnjeg obilježavanja Dana državnosti i ne djeluju specijalno iskrene. Naprotiv. Predstava za svijet – ali i demagogija kao svaka druga.

* Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano