24. Maja 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Pljuvanje po volji naroda

slavo-kukic

Prije koji dan Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik, izjavi kako se lidera SNSD-a u svijetu i ne shvata nekom opasnošću za BiH – i kako se vjeruje da je po srijedi tek za uši neugodan javni vokabular, nikako i nakana o stvarnom izdvajanju RS-a iz sastava zemlje. Takvo mišljenje, međutim, ne dijeli i Schwarz-Schilling lično. Naprotiv, sudi li se prema njemu, Dodik „planira dugoročno i radi koncentrisano na jednom cilju, želi odvojiti RS od BiH i od nje stvoriti državu“. U tom je kontekstu, pojašnjava, jedino ispravno promatrati i netom održani referendum o Danu RS-a – kao, dakle, prethodnicu „za sljedeći referendum koji će blokirati ulazak u NATO, i koji će biti taktički korak, čiji je cilj odvajanje RS-a od BiH“. Na kraju, zaključuje vremešni Nijemac, što god da se ovdje dogodi, ruke neće moći prati ni međunarodna zajednica. Jer, što ona bude „duže samo posmatrala taj proces i ne bude preduzimala jasne mjere protiv toga, toliko će teže biti sačuvati jedinstvo BiH i njene institucije stvorene Daytonskim sporazumom“.

Sa Schwarz-Schillingom se, dakako, nije problem složiti. Naprotiv, potpisujem svaku koju izusti. Ali, ako ćemo pošteno, nije Dodik i jedini problem ove zemlje – i to se pokazuje svaki u Boga dan. Na dosta zoran način to, i na tome se želim zadržati, pokazaše i nedavno održani lokalni izbori, posebno galama koja se digla u vezi s nekim lokalnim zajednicama – a koja je, slikovito kazano, najbezobzirnije pljuvanje po pravu naroda, demosa, da bira i bude biran, ali i, što je podjednako bezobzirno, pljuvanje po iskazanoj volji tog istog naroda.

Mostar je, želi li se tražiti dokaze za to, već odavna stara priča. Tamo punoljetnom svijetu osam godina ni ne pomišljaju dopustiti izbor ni Gradskog vijeća ni prvog čovjeka grada. A, veliko je pitanje hoće li se tako što dogoditi i u sljedećih godinu-dvije – pa i, ako već hoćete, duže od toga. Jer, tvrde „zaštitnici“ hrvatskih i bošnjačkih nacionalnih interesa, pristajanje na rješenja druge strane bi njihov narod dovelo u poziciju drugorazrednog.

Što se, međutim, s tim narodima događa danas, zbog nemogućnosti da njihovi pripadnici, Mostarci dakle, koriste jedno od svojih temeljnih građanskih i ljudskih prava? Kako izgleda, „zaštitnicima“ je to najmanje važno. A još nevažnije im je šta se događa i sa svima ostalima – sa Srbima, koji bi po Ustavu u svome gradu morali imati ista kolektivna prava kao Hrvati i Bošnjaci, s Romima i Židovima, s pripadnicima drugih nacionalnih manjima, ali i onima koji se ne svrstavaju ni uz jedan kolektivni etnoidentitet.

Po onome što svi zajedno svjedočimo, za razrješenje mostarskoga Gordijeva čvora svi oni niti nisu važni. Važni su, k'o biva, samo Hrvati i Bošnjaci – k'o biva, ponavljam, jer stvarno važni nisu ni oni. U stvarnosti, važni su samo grupni interesi dviju lokalnih mafijaških bandi – sve ostalo je samo bacanje prašine u oči neukom i zaluđenom svijetu.

Dokaz pljuvanja po narodu su, potom, i neodržani izbori u Stocu. Razlog je, poznato je, nasilništvo, malo fizičko, malo proceduralno – i opet, tobože, ne zbog vlastita dupeta nego interesa svoga naroda radi. Iako, po srijedi je baš to – pojedinačni i grupni interes, a interes naroda je samo dobro pogođen paravan. No, Stolac upozorava i zbog drugih detalja, malo unutrašnjih, malo vanjskih – a vodu stolačku i jedni i drugi mute već decenijama dugo.

Što se prvih, unutrašnjih detalja tiče, nadmudrivanje „zaštitnica“ nacionalnih interesa nikoga nije iznenadilo – jer, to je film kojeg gledamo preko četvrt vijeka. Uostalom, i Čovićevo podvikivanje kako je Stolac hrvatski prostor samo je dio tog i takvog, odavnog pročitanpg hrvatsko-bošnjačkog nadmudrivanja – a zapravo omalovažavanja vlastita naroda.

Ne iznenađuje, istina, ni nacionalno svrstavanje Radončićeva SBB-a – jer, od te matrice on nikada nije ni pokušao istinski praviti otklon. Ali, lagao bih ako bih odbijao priznati kako me nije uspjela ni dirnuti spoznaja da se u stolačko nacionalno kolo uhvatio i SDP – i to ne samo njegova lokalna ekspozitura nego i, pokaza naknadna posjeta lidera ove stranke, sarajevska centrala.

Lagao bih, ako ni zbog čega onda jer sam kao nikad u životu i sam u muci. Jer, kako sada da u suprotno uvjerim narod s kojim živim, onaj u zapadnoj Hercegovini? I da mu objasnim kako esdepeovo stolačko svrstavanje nije nacionalno nego, naprotiv, za dobro Stočana svih sorti? Neka mi, evo, neko pametniji pomogne, jer ja, priznajem, za tu vrstu rebusa nemam vlastitog rješenja – a tako bih rado da nisam u problemu.

Stolac, na kraju, upozorava i zbog meteorske posjete prvih ljudi hrvatske vlade. Nije, istina, problem posjeta sama po sebi – ali neki drugi detalji u vezi s njom jesu. Da je, recimo, ona realizovana uz poštovanje normi i procedura u međudržavnim odnosima, i da tokom nje nije izgovarano ono što jeste, moglo bi ju se tretirati i kao spremnost da se pomogne. Ali, bez toga, i uz vokabular koji je u Stocu korišten, posjeta otvara prostor i pitanjima – je li hrvatska politika prema BiH iskrena, je li uopšte prijateljska, skriva li se iza stolačke posjete još uvijek osjećaj „prava“ i na taj dio prostora bivše zajedničke države…?

Srebrenica je, dakako, priča za sebe – i još jedan dokaz pljuvanja po volji naroda. Ona je, nema dilema, najveća golgota – i najveća rana nedavne nam prošlosti. Srebrenica je, potom, prostor u kome su strahovi i danas vrlo intenzivni – i na kome, baš zato, politička razboritost i mudrost vrijede koliko i kap vode u pustinji. Ima li, međutim, išta od navedenog u tom dijelu svijeta – ali i u centralama iz kojih se procesima u Srebrenici upravlja?

Pita li se, primjerra radi, mene, nema. I usput, ne muči deficit mudrosti samo „zabrinute“ za srpsku stvar – koji je odavna već neupitan – nego i njihovu bošnjačku braću blizance. Iskustvo lokalnih izbora, uostalom, svjedoči i u prilog tome. Nekoliko izbora unazad, još konkretnije, za izbore u Srebrenici stvarao se takozvani probosanski blok. Koji je, što se mene tiče, uvijek puno više antibosanski nego bosanski – jer, kako ja stvari razumijem, i sam počiva na nacionalnom svrstavanju. Zašto? Zato što podrazumijeva koaliciju samo stranaka – među kojima su, nažalost, i one građanske provenijencije – koje uvijek stoje iza bošnjačkog kandidata za načelnika ove opštine. Kao da su, molim vas lijepo, samo takvi probosanski orijentisani. I kao da su svi ostali po automatizmu neprijatelji.

Ali, dok je postojao samo probosanski blok, niko na to nije gledao s nevjericom. Ali, kada je za zadnje izbore formirana i jedinstvena srpska lista, nastao je problem. Zašto? I šta to znači? Ako je, recimo, moguće iščitavati podtekst, poruku da ono, što kao pravo pripada meni, ne pripada i ostalima. Zašto? E, to je već pitanje koje zaslužuje posebnu analizu. I ne samo to. Činjenica, da na izborima većinsko povjerenje građana nije dobio njihov, nego kandidat onog drugog nacionalnog bloka, koristi se kao još jedan dokaz ujdurme protiv vlastitog naroda.

Kaže se, primjera radi, da je novoizabrani načelnik sljedbenik vojvode Šešelja, da je njegov izbor razlog novih strahova srebreničkih Bošnjaka, da ne nastavljam dalje. Sve to, istina, i može biti. Ali, to nije problem novoizabranog načelnika, nego problem BiH i njenih pravila igre. Ako, naime, takvi kao novi načelnik Srebrenice, zbog svoje prošlosti, ne mogu obavljati javne funkcije, zakon je mjesto gdje se to moralo reći.

Nije li, pak, isto i učinjeno, volja naroda se – jer, to je temelj demokratije – mora poštovati. I, umjesto što se zbog gubitka izbora talasa, puno pametnije bi bilo učiniti sve kako bi se strasti stišavale. Da, primjerice, gubitnik Duraković, a i partije koje ga podržavaju, stisnu ruku novoizabranom načelniku i pozovu ga da zajednički grade temelje drugačijoj budućnosti. Jer u konačnici, ceh neće plaćati politički „bogovi“ nego narod Srebrenice, onaj koji je najmorbidnije strahote na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata jednom već prošao.

Na kraju, da Dodik i njegova politika nisu jedini problem ove zemlje, i da đavo ne stanuje samo u Banjoj Luci, svjedoči i slučaj Velike Kladuše. U kojoj, ako se već hoće, ni traga ni SNSD-u, ni Dodiku, pa ni toliko potenciranoj velikosrpskoj prijetnji – a priča o izdaji je, i to onoj unutarnacionalnoj, već danas dostigla visine Mount Everesta.

O čemu se radi? Na izborima za načelnika Velike Kladuše je, podsjetimo se, pobijedio Fikret Abdić, osuđenik zbog počinjenih ratnih zločina – koji je zbog toga iskusio i „blagodeti“ zatvorskih zidina. I svi su zbog njegova izbornog trijumfa zgranuti. Kako je, vele, takvo što uopšte moguće? Za odgovor na to pitanje me, uostalom, u više navrata i sama pitaše.

Moguće je, odgovorih svaki put, i u tome ne vidim ničeg čudnog. Problem jedino može biti treba li presuđenim ratnim zločincima dopustiti pravo sudjelovanja u izbornom procesu. Ja, recimo, mislim da ne treba. Ako je, pak, ono dopušteno, a jeste, sve ostalo nema veze s kladuškim „babom“, ili nekim njemu sličnim, nego je najobičniji izraz volje birača.

A birači Velike Kladuše su birali baš njega. Zašto? Pa evo, zato što su danas, da bi preživjeli, prisiljeni zatvarati vrata vlastitih kuća i sreću tražiti po bijelom svijetu. A u „babino“ vrijeme, dok je on kao direktor Agrokomerca žario i palio, uživali su status privilegovane vrste, ne samo unutar BiH nego i šire, od Vardara do Triglava.

Glasali su, hoću reći, Velikokladušani za svoga „babu“ iz zahvalnosti za ono što im nekad omogući, ali, ne zavaravajmo se, i zbog nade da bi se to isto još jednom moglo ponoviti. Onaj, kome to nije jasno, ima problem s vlastitom glavom. A takvih ne nedostaje, u sarajevskoj čaršiji prije svega – u centrali „zaštitnika“ bošnjačkih interesa posebice.

Prema tome, i time bi zaključio, nije problem Bosne i Hercegovine samo Dodik i njegov juriš na državu – iako, on je jedan od najvećih. Problem su, naprotiv, svi njeni dodici. A njih, nema gdje nema – u svakom dijelu ove zemlje i u svim njenim etnofilozofijama. Kojima je, uz sve razlike koje ih dijele, jedno zajedničko – da su za ljubav interesa vlastite grupe spremne popljuvati sve, čak i narod u ime koga sve to „rade“.

* Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Novasloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano