11. Decembra 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Prijetnje genocidom ponovo utjeruju strah u kosti

ova - Copy

U subotu sam uživao u novoj wimbledonskoj pobjedi Đokovića. I, mada nisam siguran da mi to za smrtni grijeh neće uzeti Thompsonovi Hrvati, dušom i srcem sam bio uz legendarnog Beograđanina. Uz jednog od najvećih sportista svih vremena – ali i istinskog ljudskog gorostasa. Možda me, ako iko, od javnog linča – jer, kako ja kao Hrvat mogu navijati za Srbina – spasi kapiten hrvatske nogometne reprezentacije koji ovih dana zahvali Noletu na podršci, ali podrškom i uzvrati. I „mi smo“, veli on, Đokovićevi „navijači baš kao on naš“.

Ovaj tekst, potom, pišem iščekujući dva finala – Đokovićevo u Londonu, na kome sam opet uz moga favorita, a potom finale svjetskog fudbalskog prvenstva. Na kome ću, kao i u svim stanicama na putu do trona – kojeg im najiskrenije želim – dušom i srcem navijati za hrvatsku fudbalsku selekciju.

Gotovo sam siguran da najveći dio ljudi ove zemlje – uz dodatak, doduše, neki to smiju, a drugi ne smiju javno priznati – misli i osjeća isto što i ja. I u vezi s Noletom i u vezi s Dalićevim fudbalskim virtuozima. Jer, oni su, i jedni i drugi, pa što god ko o tome mislio – i koliko god mi zbog ovakvog stava zamjerio – dio i nas samih. Euforija po Sarajevu, Tuzli, Zenici, da ne nabrajam, zbog hrvatskih ruskih pobjeda – a slična euforija je, siguran sam, i zbog Đokovića – o tome najzornije govore.

Zamislite, međutim, kad bi se na sličan način ponašali i oni koji svakodnevno odlučuju o našim životima. Čovjek bi rekao, gdje bi nam samo bio kraj. Nažalost, oni čine sve kako bi, zbog svojih vlastitih računica dakako, ljudima zgadili život. I u njima ubili svaki osjećaj bliskosti s drugima – s ljudima i narodima. Najnovija godišnjica srebreničkog genocida, uostalom, u prilog tome na najzorniji način i sama svjedoči.

Godišnjica srebreničke tragedije je, kao i do sada, bila povod podsjećanju u svim dijelovima svijeta. I svugdje se moglo čuti jedno te isto – ne ponovilo se nigdje, nikada i nikome. Ali, taj su datum ignorisali oni koji takvo što sebi zadnji smiju dopustiti. Genocid u Srebrenici, recimo, nije i dio vokabulara srbijanskog državnog vrha. Tamošnji ministar odbrane, naprotiv, proziva jer ih se, tobože, svakog jula naziva genocidnima. K'o eto, dosta je i toga. Bilo je što je bilo, pod to treba podvući crtu i zaboraviti – kao da se nije ni dogodilo.

Ali to, zaludu vrlom ministru prozivke svih i svakoga, jednostavno nije moguće. Kao što nije dobro ni da se ministar i njemu slični koriste trikovima. Jer, niko i nikada, ako dobro upratih, genocidnim ne označi srpski narod, nego politiku koja je Srebrenicu, Vukovar, sva druga stratišta proizvela. I s tim će se, pa bilo mu pravo ili krivo, morati nositi ili se, ako vlastiti narod doista vole, od te politike jednom zauvijek distancirati.

Po onome, pak, što srbijanska politička klasa čini danas, očito je da za takav civilizacijski iskorak još uvijek nije spremna. Uostalom, dok ministar odbrane dijeli lekcije svijetu, njegov istomišljenik iz Slobine partije šalje poruku kako se koncepta velike Srbije još uvijek nisu odrekli. Jer, veli nedavno, granica između RS i Srbije je privremena – i Drina kao granica nema nikakvu budućnost. Ali, ni to, siguran sam, zaludu mu nadanje, neće ići.

Ni po muke, međutim, da se takve, po svojoj strukturi monstruozne poruke čuju samo od političara istočnih susjeda. Na dan srebreničkog genocida, nažalost, one su, još i puno kancerogenije, odašiljane i od političkih i ljudskih spodoba u BiH. Uz tvrdnju, recimo, da je srebrenički genocid haško-sarajevska konstrukcija i laž, čovjek iz vrha SNSD-a zaprijeti kako Bošnjaci ne trebaju ignorisati mogućnost i sličnog novog iskustva. Ili njegovim vokabularom, ako su toliko zaljubljeni u genocid nad njima neka se jedno vrijeme strpe – i, kako precizira, sačekaju sljedeću priliku.

Sačekajmo kako bi vidjeli što će u vezi s tim učiniti institucije države, državno tužilaštvo prije svega. Jer, to je slučaj za njega – i njime bi se prvi on i morao baviti. Ali, tom dimenzijom Vasićeva „čašćavanja“ baš na dan srebreničkog stradanja se ne želim baviti – jer, ponavljam, to je posao institucija pravne države. Ono, pak, što je teško ignorisati jeste utisak kako njegova prijetnja neodoljivo podsjeća na Karadžićevu iz marta 1992. godine – koji Muslimanima s govornice državnog parlamenta zaprijeti kako politikom samostalnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine vode državu u pakao a „Muslimane možda u nestanak“. I to je, uz asocijacije na Srebrenicu prije 23 godine, takođe, razlog zašto se nad Vasićevim prijetnjama zgraža čitav demokratski svijet.

Ali, od Vasićevih prijetnji se, zaludu zgražanja uzduž i poprijeko, nije ogradila i vlastita mu partija. Naprotiv, u saopštenju stranke se ističe kako je to njegov stav, iznesen na ličnom mu Twitter nalogu, kojeg SNSD nema potrebu čak ni komentirati. A lider stranke ide i korak dalje – da napad na člana svoga glavnog odbora naziva najobičnijim trikom, podvalom, jeftinim politikantstvom u pozadini koga je, zapravo, ambicija da se napadne SNSD. Pa i Republika Srpska i njene institucije.

U podtekstu reakcije Dodika je, drugim riječima, poruka kako javna osuda negacije genocida, zapravo, znači juriš na ono što je genocid, zapravo, u konačnici i izrodio. Šta reći na to? Iskreno, ne znam ni sam. Osim, recimo, da takav stav „nezavisnog socijaldemokrate“ i nije neka novina. I nije ništa neočekivano. Jer, prije Vasića po Srebrenici je pljuvao i on sam. Prisjetimo se, uostalom, izjava mu kako će od Narodne skupštine tražiti da povuče, odnosno odbaci Izviještaj Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine. I njegovo obrazloženje kako se, za razliku od Izviještaja, čak i u nekoliko presuda Haškog tribunala spominju brojke o tri do pet hiljada poginulih. Što, dakako, nema veze s istinom – i jedna je u nizu konstrukcija kojima, kako bi progurao svoju filozofiju, pribjegava ovaj sljedbenik velikosrpske ideologije.

Problem je, nažalost, barem je takav utiaK, što Dodik ni u svojoj negaciji srebreničkog genocida više u BiH nije usamljen. U proslavi hrvatske pobjede nad Engleskom, recimo, na mostarskim je ulicama, uzvikivano „Nož, žica, Srebrenica“ – i time, doduše indirektno, takođe izrečena prijetnja novim masovnim pokoljima. Ali, ona je, što je još žalosnije, došla iz usta djeteta od svega desetak ili nešto više godina. I svi su se okomili na predadolescenta. A on je, pita li se mene, zadnji koga bi zbog toga trebalo linčovati. Ali, „zasluga“ zašto je mostarski klinac baš takav teško da se može osloboditi masa drugih – od njegove porodice, socijalne sredine, škole, do crkve i dominantnih političkih ideologija koje ga okružuju i pod pritiskom čijeg sistema vrijednosti dijete sazrijeva.

Način na koji se, recimo, iz dana u dan, vrši pritisak kako bi se druge prisililo na promjene Ustava i Izbornog zakona, koje osiguravaju vlast jedne interesno-političke grupe – i sve to uz poziv na tobože odbranu interesa hrvatskog naroda – u kontekstu ove analize ne bih spominjao. Iako, on je i alfa i omega svih ostalih „nesporazuma“, uključujući i prijetnje kako bi neudovoljavanje zahtjevima HDZ-a moglo proizvesti opstrukciju u implementaciji rezultata izbora i mostarizaciju čitave države. A nakon toga i još koješta – pa i, da se poslužim vokabularom propalog doktora, raspad države.

Ono, pak, što u ovom kontekstu zaslužuje pažnju je način na koji je lider HDZ-a reagovao povodom nedavne godišnjice srebreničkog genocida. U Srebrenici je, napisa on na svome Twitter profilu, „počinjen strašan zločin“. Na prvi mah, ništa sporno. Jer, srebrenički zločin je i jeste strašan – najstrašniji u Evropi od Drugog svjetskog rata. Ali, u Čovićevoj formulaciji je problematično nešto drugo. Ne koriste li, recimo, baš tu formulaciju srebreničkog genocida i ljudi s vrha srbijanske države – oni koji, zapravo, genocid ne priznaju. Ne koristi li je, potom, godinama i Čovićev banjalučki partner.

Zašto je to važno. Zato, da ne duljim, što je u njenom podtekstu vrlo jasna poruka – u Srebrenici je, istina, počinjen zločin, i to strašan, ali ne i genocid. Ne, dakle, ono kako je taj zločin u nekoliko presuda kvalifikovan i u Hagu. Ako je tako, a jeste, šta znači Čovićeva sintagma „strašan zločin“? Je li u pitanju, hoću reći, samo nenamjerna omaška? Ili ju, ne daj bože, on ciljano pravi kako bi, koliko sutra, otišao i korak dalje? I izrekao ono što danas, a da se ni ne zacrveni, izriče njegov banjalučki drug – i dio njegova već otrcanog „plana B“?

Ne želim biti zloguki prorok. Ali, ako je na osnovu iskustva suditi – da lider HDZ-a bespogovorno slijedi naloge iz banjalučke predsjedničke palate – iznenadio me ne bi ni takav slijed događaja. Pa i da, ako se već hoće, neko od njegovih jastrebova – promašenih doktora ili njima sličnih – izleti i s prijetnjama poput Vasićeve.

Bilo kako bilo, prijetnje novim genocidima su ušetale u bosanskohercegovački javni prostor. I, kao malo što prije njih, utjeruju strah u kosti običnom svijetu. Ne budu li sasječene u korijenu, a to može samo pravna država – sačekajmo i uvjerimo se koliko je za to ona više uopšte sposobna – vrag je odnio šalu. Običnim smrtnicima, u tom slučaju, preostaje da najozbiljnije razmisle o tome što im je činiti. A na raspolaganju su im, zapravo, tri scenarija – čekati sudbinu, pa kako ti bude, toljage u ruke i rastjerati bandu, i hrvatsku i srpsku i bošnjačku, ili svemu tome okrenuti leđa i otići. S koferom u ruci i s kartom u jednom smjeru. Četvrtog, što se mene tiče, nema.

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano