24. Aprila 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Protiv tegeltizacije BiH se može samo jedinstvenim frontom građanskog otpora

Slavo-Kukić

Kome je, do prije samo desetak dana, išta značilo ime izvjesnog Milana Tegeltije? I zbog čega bi neko takav trebao motivisati običan svijet da se u vezi s njim iole raspita? Ako se tome racionalno pristupa, nema ama baš ni jednog razloga – ni u onome što je iza sebe ostavio, čime je kulturu, nauku, nešto treće zadužio, a ni u detaljima koji ga, gleda li ga se kao čisto fizičku pojavu, što prije koji dan omogući jedna od komercijalnih televizija, preporučuju. Koga bi, uostalom, mogla fascinirati nabildana, po uzoru na američke farmere iz sredine prošlog vijeka odjevena, glave izbrijana faca, koja tako neodoljivo asocira na one što su prije dvadesetak i kusur godina utjerivali strah u kosti a, ruku na srce, i pustoš, ljudsku i materijalnu, iza sebe ostavljali.

Preko noći, međutim, čovjek postade zvijezda. Zašto? Vjerovali ili ne, zahvaljujući jednoj krajnje imbecilnoj, krajnje anticivilizacijskoj i antiljudskoj odluci na najvišem nivou sudske vlasti jedne zemlje – BiH dakako, jer drugdje, u civilizovanom svijetu razumije se, takvo što ni u primisli nije moguće. O njoj sam, podsjetiću, pisao i prije sedam dana i ne bih ponovo detaljisao. Ukratko, na osnovu informacije jedne od Dodikovih produženih ruku – nekakvog Centtra, a je li u pitanju „nevladino“ udruženje ili nešto slično vrag bi ga znao – VSTV donese nekoliko krajnje upitnih i profesionalno problematičnih zaključaka.

Jednim od njih se, primjera radi, od tužilaštava svih nivoa u BiH traže podaci vodi li se istraga protiv bilo koga sudije ili tužioca navedenog u Informaciji Dodikovog udruženja. Drugim se, opet, a očito je povezan s prethodnim, od Ministarstva pravde, Vijeća ministara i državnog parlamenta traži da po hitnoj proceduri usvoje izmjene zakona koje VSTV-u omogućuju da razriješi sudije ili tužioce bez provedenog disciplinskog postupka. Trećim se, na kraju, od tužilaštava svih nivoa traže podaci o nacionalnosti lica optuženih za ratne zločine, a od sudova svih nivoa podaci o nacionalnosti lica pravosnažno oslobođenih i osuđenih za ratne zločine.

Odluka i zaključci VSTV-a su se našli pod oštrom kritikom institucija međunarodne zajednice u BiH – Delegacije EU, OHR-a i OESS-a posebno, ali i ambasada SAD i Velike Britanije. Sve to, međutim, nije specijalno zabrinulo ni Tegeltiju ni njegova političkog šefa. naprotiv. I Dodik i Vlada RS-a, dakle oni isti koji VSTV kvalifikuju neustavnim i traže njegovo ukidanje, najednom, i rukama i nogama ustaju u njegovu, ali i odbranu njegova predsjednika.

Ali, time su izazvali reakciju sudijske organizacije, ali i uglednih imena iz njenoga sastava. Ni to, dakako, ne bi bio problem da se optužbama Dodikova „malog od kužine“ u vrhu sudske vlasti ne pridružiše i poznata sudijska imena iz RS-a. Otvorenim pismom mu se, recimo, obrati dugogodišnji sudac Vrhovnog suda RS-a javno izražavajući svoje neslaganje s zaključkom koji se tiče mogućnosti razrješenja sudija i tužoca bez provedenog disciplinskog postupka. Jer, pojašnjava sudija Dimitrijević, takvim zaključcima se pokušava zaobići zakon i omogućiti jednostavan odstrijel nepodobnih sudija. Ako, pak, protiv nekih od nosilaca pravosudnih funkcija, u vezi njihove ratne prošlosti, neko ima nekakve, pa bilo kakve dokaze, dodaje Dimitrijević, neka ih podastre u krivičnom postupku, a ne da na ovaj način, i preko VSTV-a kao instrumenta, pravi reviziju već provedenih imenovanja sudija i unosi nemir u pravosudnu zajednicu.

Dimitrijevićevo neslaganje i kritika, međutim, imaju formu koju su, i Dodik i njegov „mali od kužine“, mogli progutati. Ali, otrpjeti, po principu „psi laju karavana prolazi“, nisu uspjeli i ono što na račun obojice izreče sudija Suda BiH, koji se nije libio uprijeti prstom u onoga ko je donošenje apostrofiranih zaključaka i naložio – u predsjednika RS-a koji je, tvrdi sudija Perić, i stvarni autor ideje o istragama o ratnoj prošlosti sudija i tužilaca, a predsjednik VSTV-a je samo prihvatio kao vlastiti zadatak da Dodikovu ideju realizuje kroz zaključke koje je sam osmislio trgujući uticajem u najvišoj instituciji sudske vlasti. Jer, veli Perić, jedino to može biti objašnjenje za činjenicu da VSTS i njenoga predsjednika brane sve institucije RS-a, one iste koji već godinama traže, među inim, njegovo demontiranje kao institucije pod kontrolom međunarodne zajednice.

I, završava svoje pismo Perić, budući je VSTV pod snažnim uticajem politike, udruženje „sudija i tužilaca bi na dnevni red morala staviti pitanje integriteta VSTV-a i njegove odgovornosti za izgradnju i jačanje nezavisnog pravosuđa“. E, taj dio njegovpg pisma je, kako stvari stoje, prelio čašu – i bio razlog pozivu na TV duel, a potom i javnom televizijskom sučeljavanju kome je svjedočiti moglo bosanskohercegovčko gledateljstvo, ali i sav civilizovani svijet.

A ono što duel u TV areni od prvog čovjeka VSTV-a ponudi dno je civilizacijskoga pada koji se mogao i zamisliti. Uz tu sam maskaradu, evo priznajem, uspio ostati ni nepunih pola sata. Jer, od prvog čovjeka sudske vlasti čovjek očekuje odmjerenost, mudrost, spremnost da se sasluša sagovornika, kultivisanu reakciju na sudove koje iznosi. U TV nastupu predsjednika VSTV-a, nažalost, ničeg od navedenog. Sasvim suprotno, elementarna nepristojnost, nekultura komuniciranja, o odmjerenosti i mudrosti da se i ne zbori. Ili pojednostavljeno, čovjek, to je utisak koga mi potvrdiše i drugi, puno više odaje utisak jurišnika, ratnika, a puno manje, gotovo nikako, bića razuma, argumenata – i sinteze dakako. Iskreno, sramio sam se – ne zbog mene, nego zbog uvjerenja da ono što gledam ja vidi i svijet. A svijest o tome, htjeli ili ne, izaziva konsternaciju – i svijest o civilizacijskomu dnu koje smo svi zajedno udarili.

Je li to naš usud? Jer, tegeltizaciju se, i kao kulturu komuniciranja i kao formu političke dominacije svim i svačim, može sresti i drugdje – u bukvalno svim sferama života, funkcionisanju države prije svega. Je li, ako je tako, bosanskohercegovačku stvarnost bez takve kulture komuniciranja i takve forme političke dominacije uopšte moguće i zamisliti? Je li, drugim riječima, izlaz iz nje uopšte moguć? I, ako jeste, gdje je put promjene?

Pita li se, recimo, mene, izlaz iz postojećeg nije nemoguć. Ali, njega nema bez pretpostavki. A one su u promjeni političke paradigme – i izvan toga ih ne treba tražiti. Jer, Tegeltija i tegeltizacija kao fenomen proizvod su političke filozofije koja je zajahala BiH – i kao državu i kao društvo. Oslobađanja od njih, drugim riječima, nema bez oslobađanja od filozofije koja ih proizvodi – filozofije etnonacionalističke autarhičnosti i isključivosti.

Kako je to moguće? Već godinu dana ponavljam, ovih dana to učinih i u Brezi, gradiću nadomak Sarajeva – samo stvaranjem fronta građanskog otpora filozofiji koja fenomen tegeltizacije proizvodi i hrani. Filozofiji uvijenoj u oreolu „zaštite  nacionalnih interesa“ – hrvatskih, bošnjačkih, srpskih. I suprotstavljanja istoj prava čovjeka na život bez okova, nacionalnih i inih.

Je li, međutim, takav front i u realnom životu moguć? Naravno. Svi indikatori upućuju da kritična masa za njegovo organizovanje postoji. Pitanje je samo ko će mu stati na čelo? U konkretnim uslovima, međutim, sporno ne bi smjelo biti ni to. Jer, takvu odgovornost preuzeti mogu samo snage političke ljevice – dvije najsnažnije političke partije prije svega – okupljajući oko sebe sve što je na fonu ljudskog, fonu prava čovjeka na život kakvog ljudska vrsta ostvaruje i u drugim dijelovima civilizovanog svijeta.

Pri tome, dakako, ne mislim samo na okupljanje građanskih političkih partija – a njih, koliki god da im je uticaj u biračkom tijelu, nije da nema. Mislim, naprotiv, i na savez sa sindikatima koji bi, po prirodi stvari, morali biti na strani partija radništva, partija deprivisanih socijalnih slojeva, partija koje zagovaraju socijalnu pravdu i jednakost. Mislim, potom, i na NVO koje nisu pod kontrolom vlasti, ali i etnonacionalističkih filozofija – a i njihov broj i uticaj su nedvojbeni. Mislim, na kraju, na pakt s intelektualnom zajednicom koja, koliko god uništena i u nacionalne torove stjerana, još uvijek postoji i saveznik je čije se pomoći niko pametan ne bi smio odricati.

Jesu li, pak, stranke lijevog političkog spektra za tu vrstu istorijske odgovornosti i spremne? Ne mogu reći ni da, ni ne. Ali, znam da pred sobom imaju samo dva izbora. Jedan je kratkoročan i temelji se na računici šta u ovom momentu dobijamo – koliko poslanika u državnom, entitetskim i kantonalnim parlamentima. Drugi je dugoročni, strateški, izbor koga i same potcrtavaju kao dio svoje misije – da trenutnim dobicima pretpostave promjenu političke paradigme upravljanja Bosnom i Hercegovinom. A nje nema bez okupljanja, pa i na izborima 2018. godine, svega što je naspram etnonacionalističkom balahanju, ali i materijalnom osiromašavanju i uništavanju i daljem političkom destruisanju zemlje. U tom slučaju, istina, najjače stranke političke ljevice žrtvuju materijalizaciju dijela dobijenog političkog povjerenja za račun održanja i očuvanja fronta građanskoga otpora. Dugoročno, međutim, a to je mnogo važnije, dobijaju, jer definitivno adaktiraju etnonacionalističke ambicije u dokazivaju kako je BiH propala država i kako se i svijet u konačnici mora pomiriti s činjenicom da je rješenje samo i jedino u njenoj disoluciji po etničkim šavovima.

Na strankama ljevice je, ponavljam, izbor. Ali, nadvlada li pragmatizam, račundžijski pristup i kalkulacija – i propadne li zbog toga zbijanje redova u frontu građanskog otpora etnonacionalistima – odgovornosti za ono što bi se moglo događati narednih godina, u vremenu nakon parlamentarnih izbora dakako, osloboditi se neće moći ni same.

* Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano