23. Aprila 2017.

Prof. dr. Slavo Kukić: Recept za suprotstavljanje društvu kriminalnih i korumpiranih – i za afirmaciju prava na život normalnih

Slavo Kukić

Nije moguće da bosanskohercegovački političari doista vjeruju kako je narod kome se obraćaju i zbunjen i lud – i sve ostalo samo ne normalan. Jer, kako, ako ne tako, shvatiti hvalisanje dvojice SDA premijera – i predsjedavajućeg Vijeća ministara i prvog čovjeka federalne vlade – koje se moglo čuti i prethodnih dana. Godina iza nas za njih je, ako dobro razumjeh, najuspješnija od okončanja rata. Zadovoljni su, kažu, stanjem u zemlji, i dodaju – kontinuirano raste broj zaposlenih i bruto društveni proizvod, nikada prije nije toliko učinjeno ni što se zadataka u vezi s evropskim integracijama tiče, sve to jasno postaje i građanima ove zemlje, kao što im je jasno da će se rezultati takve politike vrlo brzo moći osjetiti i kroz povećan životni standard običnog čovjeka i da ne nabrajam.

Dakako da sve to nema veze s pameću. To im ovih dana, uostalom, do znanja dade i istraživački tim „Istinomjera“, izvještavajući o rezultatima monitoringa obećanja, koja su u predizbornoj kampanji dale stranke koje formiraše Vijeće ministara i Vladu Federacije BiH. Od svih, tada datih obećana, pojasniše, do danas su ispunjena samo četiri – tri na državnom i jedno na federalnom nivou. Ili, još konkretnije, na polovini mandata vjerovatnost da će do njegova kraja biti u potpunosti ispunjena ima mršavih 10 % predizbornih obećanja stranaka koje stoje iza Vijeća ministara i tek 9 % onih što nam ih serviraše stranke koje formiraše Vladu Federacije.

Ali, dopustimo sebi luksuz – i zamislimo da su dvojica premijera u pravu. Da, hoću reći, govore istinu. Ali, zašto to isto ne vide i svi ostali? Zašto to, recimo, ne vidi i siroti narod? Pita li se dvojicu premijera, nije tačno. Jer, narod sve vidi. Ili njihovim vokabularom, narodu to malo pomalo prodire u moždane vijuge. Kamo sreće da je tako. Bojim se, međutim, da je ta vrsta tvrdnji pretjerivanje mimo svake mjere dobrig ukusa. Na to, uostalom, upućuju i podaci o demografskom pražnjenju, poput onog iz prve polovine devedesetih. Zbog čega, hoću reći, ako nam je sve bolje, narod ove zemlje pakira kofere i odlazi – i to s kartom u jednom smjeru, bez ozbiljnih ambicija da se ikad više i vrati? A eto, rat je okončan prije 22 godine.

Zašto, potom, ako nam je sve bolje, to što vide prvi ljudi Vijeća ministara i Vlade Federacije ne vide i stranci? Dvojica premijera će i u vezi s tim reći – nije tačno. Jer evo, gospođa Mogherini svako malo ponavlja priču o velikom napretku – i kako je mjesto BiH u Evropi. Ma, dajte molim vas.

Istina, doduše, jeste da nas se s najisturenijih evropskih diplomatskih kota ohrabruje – kako smo dio evropskog civilizacijskog kruga, kako nam je mjesto u porodici evropskih naroda, kako Evropa nije zaokružena bez nas i sve u tom duhu. Ali, ne treba zatvarati oči ni pred drugim dijelom te priče – da sve to evropski diplomate govore više zbog svojih nego zbog interesa nas samih. Jer, pogledajmo istini u oči, na ovaj prostor ambicije više nemaju samo oni. Oči na njega su, naprotiv, uprli i drugi, pa i oni od kojih se, koliko juče, to ni u snu nije moglo očekivati. Ali, danas se priča mijenja – i to, kako vrijeme odmiče, s upozorenjima koja gospođi Evropi imaju sve naglašeniji prizvbuk geopolitičkih prijetnji. A u takvom ambijentu uopšte nije svejedno ko će nad prostorom zapadnog Balkana – pa i BiH kao njegovim dijelom – već sutra imati kontrolu, gospođa Evropa ili neko drugi.

Ali, iz Evrope se, što se napretka BiH tiče, može čuti i druga, sumornija strana priče – istina, ne od evropskih diplomata nego od njihovih stručnjaka koji se Bosnom i Hercegovinom puno detaljnije od njih samih bave. U, recimo, analizi rezultata reformske agende, koju nedavno uradi ugledni njemački stručnjak za politiku EU prema Balkanu, moguće je identifikovati niz pesimističnih sudova – da su ostvarene reforme „na staklenim nogama“, da je njihova postojanost krajnje upitna, a dugoročni efekti slabi, da se većina reformi ima zahvaliti, ne domaćim vlastima nego potezima međunarodnih finansijskih institucija, MMF-a prije svega itd.

Da takvi sudovi nisu bez utemeljenja, svjedoče i neke druge mjere prema BiH. Zemlja je od prije koji dan, primjera radi, pod sankcijama Energetske zajednice, jer nije ispoštovala dogovor i preduzela mjere u oblasti energije i gasa, koje je u okviru zajednice preuzela. I ne samo to. Ne izvrši li BiH preuzetu obavezu do oktobra, postojećim sankcijama bi se mogle prikačiti i dodatne – da joj, među inim, budu uskraćena sredstva namijenjena za energetski sektor. Pri tome, prvi čovjek Energetske zajednice se ne libi uprijeti prstom u one koji su za primijenjene sankcije odgovorni – u, kako precizira, Federaciju BiH koja nije realizovala do u detalje dogovorena rješenja.

Ali, one što prodaju maglu o berićetnoj 2016. godini to baš i ne muči. Federalni premijer, naime, samo odmahuje rukom – jer, veli, sankcijama BiH u finansijskom smislu ništa ne gubi, zbog njih ona neće moći konzumirati sredstva koja ionako sada ne konzumira.

Šta na to reći? Najbolje ništa. Sasvim dovoljno je, uostalom, nedavno rekao specijalni predstavnik EU u BiH. A rekao je, prisjetimo se, kako naši političari ne mogu njima, Evropskoj uniji i njenim partnerima, govoriti jedno, a nešto sasvim drugo u zemlji, igrajući utakmicu između sebe. Kao što, uostalom, govore i u masu drugih stvari.

Ne može se, recimo, govoriti o Daytonskomu sporazumu kao „svetoj kravi“, i istovremeno odbiti podršku deklaracijama o njegovoj zaštiti. A baš to se dogodilo prethodnih dana. I što je još gore, podrška deklaraciji – u kojoj se, uz očuvanje daytonske strukture zemlje, sve političke snage u zemlji pozivaju na okretanje budućnosti i međusobnoj saradnji, konstruktivnom unutrašnjem dijalogu i rješavanju problema u interesu svih – izostaje od stranke za čijeg lidera je Daytonski sporazum uslov očuvanja i same BiH.

Ili, ne može se govoriti o pridruživanju zajednici evropskih naroda a već na samom startu, u ispunjavanju dostavljenog Upitnika Evropske komisije, istrajavati na logici koja s vrijednostima evropske porodice nema nikakve veze. Ako je, naime, medijskim informacijama vjerovati, u ispunjavanju Upitnika državne institucije se pozivaju na rezultate popisa iz 2013. godine, koje je objavila Agecija za statistiku BiH, a institucije RS-a na rezultate koje objaviše same – i po kojima u tom dijelu zemlje je, u vrijeme popisa dakako, živjelo skoro 60.000 duša manje. E sad, evo što se lažemo između sebe. Ali, šta će na sve to reći bruxelleska birokratija? Hoće li se praviti kao da nije ni primijetila? Ne vjerujem. Naprotiv, ništa normalnije do da dobiveni upitnik zapakuje u kovertu i vrati na adresu s koje je i dobijen.

Stanje nam, prema tome, zaludu optimizam dvojice SDA premijera, nije nimalo ružičasto. Naprotiv, u 2016. godini ova zemlja je napravila još jedan korak, ali ne prema Evropi nego prema definitivnoj propasti. Ni na kraj mi pameti, doduše, nije i uvjerenje kako je vlastitu propast nemoguće izbjeći. Ali, da bi se to dogodilo, nužan uslov su i određene pretpostavke. A o njima se, ako već hoćete, ponešto dalo čuti i ovih dana.

Nema, prije svega, ni trunke šansi da se propast izbjegne građenjem poslijeizbornih saveza građanski orijentisane BiH s nacionalistima – kakvi su, uostalom, građeni i u mandatu Alijanse i u mandatu Platforme. Potpuno suprotno, treba priznati da su tada činjene greške i da ih se više nikada neće ponoviti. A nedavno je baš to učinio SDP. Priznajemo, vele u svom obraćanju javnosti, da je „najveća greška SDP-a što je povjerovao da se sa SDA može graditi BiH po mjeri svih njenih građana“ – i obećavamo, tu „grešku više nikada nećemo ponoviti jer SDA ne želi graditi BiH već isključivo privatnu fildžan državu“.

Ili, vokabularom prvaka Naše stranke, želi li se onemogućiti strovaljivanje BiH u ambis, nema ćosanja s onima koji su zaglibili u kriminalu i korupciji, kojima nije cilj napredak zemlje ni u ekonomskom ni u političkom smislu, nego istrajavanje na „dokazima“ kako država ravnopravnih građana nije moguća i da je pristajanje na etničku federalizaciju jedini izlaz i na sljedećim parlamentarnim izborima. Izlaz, naprotiv, precizira lider Naše stranke, može biti samo „u frontu zdrava razuma i čista obraza“, koji je istinski opredijeljen za evropsku, a ne plemensku BiH.

Ili, vokabularom lidera Građanskog saveza, izlaz je u opredjeljenju da s nacionalistima nema i ne smije biti nikakva kompromisa. Rješenje je, naprotiv, poruči on, u zavjetu da vlast mora preuzeti ljevica – a ja tome dodajem, svi koji na BiH gledaju kao na zemlju slobodnih ljudi i građana. I u kojoj im se svima nudi mogućnost jednakih šansi. Jer, omogući li se još četiri godine saveza kakvi ovu zemlju potresaju danas, priča s BiH će biti definitivno zaključena – i definitivno joj spasa neće biti.

* Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Novasloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano