26. Septembra 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Svađe, netrpeljivost i mržnja ne trebaju narodu nego etnonacionalističkim politikama

ova - Copy

Pred BiH je vrijeme još jednog predizbornog cirkusa. Evidentno je to po povećanim turbulencijama, ne samo među političkim partijama nego i unutar njih. Jer, ako ikada, sada je vrijeme da se, oni koji od politike bogovski žive, osiguraju za sljedeće četiri godine. A to, pokazuje iskustvo, zna proizvesti koješta. Donedavni visokopozicionirani dužnosnik HDZ 1990, recimo, napusti stranku zbog, kako pojasni, pogrešne politike njenog vođstva, prvog čovjeka prije svega. Na obračun s drugovima se, potom, odluči i bivši lider SDP-a, optužujući ljude s vrha vlastite partije da se vežu s desničarima, rastjeruju pametne, vode stranku u propast. Kod SDA je, međutim, još vatrenije. U njoj se, ako dobro razumjeh, ne zadovoljavaju verbalnim okršajima. U Tuzli su, uvjeravaju me, zbog pozicija na izbornim listama u glave letjele i pivske boce – i sve to, kakve li ironije, zbog „interesa“ Bošnjaka.

Ti detalji, a sličnih je na stotine, potvrđuju kako se odgovornost za sve što nam se događa ne može svaljivati na narod – na, k'o biva, njegovu netrpeljivost i mržnju prema drugima, na strahove, i opet zbog onih drugih, od opasnosti vlastitog nestajanja, i sve u tom duhu. Ni na kraj mi pameti, doduše, da narod i amnestiram. Jer, političke hohštaplere i barabusine na biralištima decenijamaa sam zaokružuje. Ali, pri tom godinama tvrdim da je, i to od tih istih baraba, narod zloupotrijebljen. I da bi, kada onih koji ga instrumentalizuju ne bi bilo, živio kao i vijekovima do sada – uz poštovanje susjeda iliti komšije kao najrođenijeg.

Uostalom, dokaza za to se pronaći može i danas – i to u svakom dijelu ove zemlje. Ovih dana, recimo, mediji, ponovo podsjetiše na priču koja se dogodi prije godinu dana – a u vezi je s profesorom katoličke vjeronauke u Žepču, koji je svoje učenike odlučio odvesti u tamošnju džamiju i, kako sam pojasni, nešto detaljnije ih upoznati s onima, s kojima trebaju graditi zajedničku budućnost. U društvu normalnog svijeta, reklo bi se, ništa neobično. Profesor je svojim đacima na licu mjesta htio pokazati svo bogatstvo različitosti, u konkretnom slučaju religijskih, društva u kome žive – i upoznati ih s dijelom identiteta njihovih vršnjaka dakako. Ovdje, nažalost, to je bila vijest dana. Jer, ko je profesoru za takav „luksuz“ dao zeleno svijetlo? Jezikom „boraca“ za hrvatsku stvar, da je profesor Hrvat – a priča je identična i da mu je nacionalni prefiks bošnjački ili srpski – učio bi ih kako prema svojim vršnjacima, umjesto da se upoznaju s njihovim posebnostima, moraju dizati kineske zidove. I u njima gledati opasnost za svoj vlastiti opstanak.

Žepački profesor nedavno poruči da će s praksom upoznavanja svojih đaka s elementima kolektivnog identiteta drugih, njihovih sumještana posebno, i nastaviti. U to, priznajem, ni sam ne sumnjam. Ali, sumnjam da mu zbog toga aplaudiraju politički mešetari – koji na strahovima, mržnji i netrpeljivosti običnog svijeta grade vlastitu budućnost. I stoga funkcionišu upravo suprotno – i prema drugima i prema pripadnicima vlastitog naroda okrenu li oni leđa njihovoj, politici podjela, mržnje i netrpeljivosti. Upravo za to, za govor mržnje, kojim truje političku i ukupnu javnu scenu RS-a, ovih dana je od tamošnjih političkih prvaka, i to ne Hrvata i Bošnjaka nego Srba, prozvan najmoćniji čovjek tog dijela zemlje.

Ali, Dodiku, i bosanskohercegovačkim dodicima uopšte, prozivke znače koliko i lanjski snijeg. Jer oni, i to nesmanjenim intenzitetom, gone po svome. Ne zanimaju ih ni domaća, ni upozorenja iz svijeta. Mislite, recimo, da lidera HDZ-a brinu žalopojke kardinala Puljića o sve ubrzanijem iseljavanju njegove vjerske pastve – i upozorenja kako se stiče utisak da nekima to i odgovara. Ma kakvi! Umjesto da budu korektiv za vlastitu politiku, kardinalove žalopojke i upozorenja će, živi bili pa vidjeli, biti iskorišteni kao krunski dokaz zavjere drugih, Bošnjaka i Srba, protiv bosanskohercegovačkih Hrvata. Iako, kardinal ne upire prstom na njih nego na korupciju, nejednakost pred zakonom, čudnu birokraciju – a sve to nema veze s etničkim nego isključivo s praksom aktuelne politike.

Mislite, potom, da etnonacionalističku kliku brinu poražavajući izvještaji različitih međunarodnih organizacija o stanju BiH kao države i društva. Ma kakvi! Nedavno je, primjera radi, u izviještaju OESS-a ustvrđeno kako bosanskohercegovačko pravosuđe gubi rat s korupcijom. Ali, o tome niko od političkih moćnika ni riječi. Jer, svima je jasno da je uzrok stanja u njima – i njihovim ambicijama da imaju kontrolu svega, pa i pravosuđa. I zato, po staroj provjerenoj mantri da psi laju a karavani prolaze, radije šute nego da o evropskim „tlapnjama“ talasaju.

Mislite da ijedna od etnonacionalističkih politika u BiH vodi računa o porukama iz Washingtona i Bruxellesa. Ma kakvi! Pogledajte, uostalom, dodatna pitanja u vezi s odgovorima na upitnik Evropske komisije. Da bi, naime, BiH dobila kandidatski status mora usvojiti i evropske standarde. A jedan od njih je ravnopravnost svih građana – i poštivanje građanskih i ljudskih prava dakako. Ljudima u Evropi, sukladno tome, nisu jasni pojmovi zbog kojih su ovdje spremni ponovo zaratiti – onaj o konstitutivnim narodima prije svega.

Pogledajte, potom, nedavne zaključke Vijeća Evrope, onaj dio koji se tiče izbornog zakonodavstva posebno. Iz najboljih namjera se, među inim, sugeriše da se, kako bi se implementirali rezultati izbora, u ovom momentu riješi pitanje popunjavanja Doma naroda federalnog parlamenta a način izbora članova državnoga Predsjedništva, koga Ustavni sud niti ne spominje, ostavi za kasnije.

I što je odgovor na sve to – i na pitanja u vezi s konstitutivnim narodima i na dobronamjerne sugestije u vezi s izbornim zakonodavstvom? Ukratko, da se blokira država i prijeti njenim raspadom. Prisjetimo se, uostalom, bojkota Predstavničkog doma federalnog parlamenta jer su, kaže se, u njemu u vezi s izbornim jedinicama preglasani hrvatski poslanici – a Predstavničkidom je, zar i to treba pojašnjavati, dom građana, a ne naroda. Dom, dakle, u kome preglasavanja po principu etničkoga ni ne može biti. Ali, one koji se bojkotima služe, to ne zanima. Oni bi, kako stvari stoje, duh doma naroda ugradili i u sportske selekcije bosanskohercegovačke reprezentacije, kamo li u institucije političkog

Prisjetimo se, potom, reakcija nakon usvajanja Zakona o izbornim jedinicama u Predstavničkom domu Federacije. Bilo ih je svakakvih. Ona, u čijoj je podlozi prijetnja raspadom zemlje prođe li usvojeni zakon i u Domu naroda, zaslužuje posebnu pažnju. Jer, njena izravna posljedica će, osim poruke da se „BiH odbranila i 1993., i da će se odbraniti opet“, i budući običan svijet ne želi još jedno iskustvo iz prve polovine devedesetih, biti novi autobusi, vozovi i avioni prema Njemačkoj i drugim evropskim destinacijama.

I ne samo to. Ne svrsta li se svijet uz njihova rješenja, za urotu protiv čitavog naroda se optužuje i njega. Nakon izglasavanja Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata to je, i to u najdirektnijoj mogućoj formi, učinio šef kluba poslanika HDZ-a u Predstavničkom domu federalnog parlamenta. Hrvati, veli on, u „međunarodnoj zajednici nemaju prijatelje“. Sasvim suprotno, ona podupire koncept Federacije „kao ekskluzivno bošnjačkoga entiteta“.

Ali, ako je po nacionalističkim politikama, međunarodna zajednica nije neprijatelj samo Hrvata nego i Srba. Ili Dodikovim vokabularom, svijetu je u ovom momentu, a kako bi stvorio „unitarnu i centralizovanu BiH“, najvažnije da RS odvoji od Srbije. I zato mu je prvi zadatak da ovaj entitet destabilizuje, njegovu aktuelnu vlast prije svega. S tim su se ciljem, pita li se Dodika, na prostoru manjeg entiteta najednom našli i britanski specijalci – koji su, veli, predstavljeni kao vojnici, iako se stvarno radi o specijalistima za društvene mreže, prisluškivanje, stvaranje haosa i destabilizaciju.

Bilo bi naivno vjerovati kako takva politika ostaje bez učinaka. Ali, svi oni se lome preko leđa običnog svijeta, nikako i leđa etnonacionalističkih glavešina. Pogledajte, uostalom, odnos prema procesima integrisanja u društvo evropskih naroda. Nema dvojbi da BiH izvan velike evropske porodice ne može imati budućnost. Ali, ako se njenim građanima svakodnevno pod nos guraju informacije kako im budućnost nije tu nego drugdje – u savezu s Rusijom ili Turskom, a baš to, jedni manje, drugi više otvoreno, čine etnonacionalističke glavešine – ništa neobično ako dio njih u tu priču i povjeruje. I da evropskoj budućnosti okrene leđa. A trenutno nam se, ako je istraživanjima vjerovati, baš to i događa. Od gotovo apsolutne podrške procesu evropskoga pridruživanja prije sedam godina danas smo na tek blagoj natpolovičnoj – i uz trend sve ozbiljnijeg obrušavanja dakako.

Nije da razloga tome nema i u onome što se unutar EU trenutno događa. Ali, ni na kraj mi pameti pomisao kako je u tome i glavni uzrok pada našeg oduševljenja. Ma kakvi. Euroskepticizam je, naprotiv, rezultat onoga što čine naše domaće protuhe. Da građanima svoje zemlje, pričama o bratstvu s Putinom, Erdoganom, inima, omraze i Evropu i njene standarde. I time od tih istih standarda, zbog onoga što su godinama i decenijama činili, spase vlastitu kožu. Jer, uspiju li u tome, za sebe su uradili najveći dio posla. Sve ostalo, navodno, a što im produžava vijek vlastitog trajanja, će ići puno jednostavnije. Dovoljno je, barem oni u to vjeruju, držati se isprobanog recepta – podsticati svađe, strahove, mržnju i netrpeljivost. I mirna Bosna – za njih dakako. Ostali ionako nisu važni. Volja ih otići, volja ih na vlastitom kućnom pragu od jada crknuti.

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano