29. Juna 2017.

Prof. dr. Slavo Kukić: Zakon o akcizama je pokazatelj diktata krupnog svjetskog kapitala nad nerazvijenima

Slavo Kukić

BiH je izdržala pred apsurdima još jedne sedmice – iako, događanja u njemu  u normalnom svijetu bi bila povod talasanjima zbog kojih bi s političke pozornice otpuhnuti bili mnogi, glavni akteri koji ih izazvaše posebino. O kakvim događanjima se radi?

Pa evo, u Mostaru je okončan još jedan, dvadeseti po redu sajam privrede. I svi su puni hvale. Em je u pitanju priredba koja okupi  800 izlagača iz tridesetak zemalja, em je Mostar bio centar političkog okupljanja jugoistoka Evrope – zemalja daytonskoga četverougla prije svega. I sve je to, priznajem, tačno. Ali, neki detalji izmakoše pažnji javnosti – a takav tretman, barem što se mene tiče, nisu zaslužili.

Poznato je, naime, da je u pripremu i održavanje mostarske sajamske priredbe svake godine gotovo čitavim svojim kapacitetom angažovan i trenutni član Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Na prvi mah, ništa neobično – a ni dvojbeno dakako. Problem je, međutim, ako se državna funkcija koristi za promociju privatnog događanja u kome imaš i lični interes – a kod apostrofiranog gospodina bi po srijedi, ako su tačne tvrdnje kako je i sam jedan od suvlasnika mostarskoga sajma, moglo biti upravo to.

Pođe li se, pak, od te mogućnosti, ni na okupljanje političkih lidera, a u Mostaru ih je i ove godine bilo do mile volje, ne treba gledati kao na želju da se potpomogne političko otopljavanje – i u BiH i u daytonskomu četverouglu. Sasvim suprotno, državna funkcija se koristi kako bi se promovisao vlastiti privatni poslovni projekat – a to je već i moralno, i na svaki drugi način problematično. I moralo bi biti predmetom institucija koje se bave pitanjima sukoba interesa.

Na kraju, mostarski sajam je pokazao i još nešto – da se bosanskohercegovački lideri privatno slažu puno bolje nego što bi se, na osnovu njihovih svakodnevnih međusobnih verbalnih puškaranja, moglo i pretpostaviti. Na zajedničkoj večeri se, tako, moglo vidjeti „zaklete neprijatelje“, Dodika i Izetbegovića prije svega – iako, nazdravljali su u dobrom raspoloženju i svi ostali, i s navedenim dvojcem i između sebe. Je li i to jedan od uspjeha sajma ili, sasvim suprotno, detalj koji upozorava da su odnosi međusobnog „neprijateljstva“ zajednički i dogovorno fingirani kako bi se siroti narod držao u zabludi. I kako bi mu se, umjesto na kriminal za koga su njihovi „oslobodioci“ odgovorni, energija usmjerila na pitanja nacionalnog homogenizovanja kao pretpostavku čak i biološkog opstanka. Jer, strahovi od drugih, pa i mržnja i netrpeljivost koje ti strahovi proizvode, najsigurniji su instrument za produženje vijeka vlastitog političkog trajanja. Uostalom, poruke koje izazivaju i strahove i mržnju i netrpeljivost su se mogle čuti i iz Mostara – od Čovića i Izetbegovića posebno.

Sedmica iza nas je, međutim, važna, možda i važnija, po još jednom detalju – onome što se događalo u vezi sa setom zakona o akcizama u državnomu parlamentu. Uglavnom, i to se u nastavcima moglo čitati, da bi BiH mogla povući sljedeću tranšu sredstava iz kredita MMF-a, prethodno mora ispuniti uslove koje mu je ova međunarodna finansijska institucija zadala – među njima i one koji se tiču povećanja cijena nafte i naftnih derivata. Jer eto, oni su dio reformskog paketa na koji je BiH, i opet po nalogu krupnog međunarodnog kapitala, usvajanjem reformske agende pristala.

Šta, međutim, to stjerivanje uza zid od strane MMF-a znači? Je li mu, hoću reći, u podtekstu želja svijeta da se BiH oslobodi vlastitih balasta i stvori pretpostavke za brži izlazak iz ekonomske i opštedruštvene krize – i želja da njeni građani žive kao i ostatak evropskog svijeta? Kamo sreće da je tako. Ali, MMF ne zanima ni sudbina BiH ni pravo njenih građana na život dostojan čovjeka. Zanima ga, naprotiv, samo kako vlastiti kapital, plasirajući ga zemljama poput BiH, što bolje oploditi – i, usput, ultimatumima zemlju držati u stanju stalne ovisnosti o vlastitom kapitalu, pa kakvi god uslovi njegova dodjeljivanja bili.

Oni koji su tu logiku MMF-a na vrijeme dešifrovali, iz stanja krize su izlazili puno snažniji sami, vlastitim su potencijalima stvarali pretpostavke oporavka i snažnijeg ekonomskog rasta i razvoja. Prisjetimo se, uostalom, Malezije u vrijeme azijske finansijske krize krejame devedesetih. Brže-bolje su taj isti MMF i Svjetska banka tadašnjemu malezijskom premijeru ponudili „pomoć“. Ali, nisu naišli na otvorena vrata. Naprotiv, prema anegdoti, prvi doktor Mahatir je njihovim emisarima dao 24 sata kako bi napustili zemlju – i kako ne bi bili uhapšeni – a rješavanju krize vlastite zemlje pristupio je potencijalima kojima je ona sama raspolagala. I uspio je. U ostatku mandata, razvio je obrazovni sistem, industriju, turizam, uopšte ekonomiju – i Maleziju izvukao iz krize prije svih drugih zemalja te regije.

BiH, nažalost, nema svoga Mahatira. Istina, njegovo je iskustvo svojevremeno spreman bio primijeniti Nikola Grabovac, početkom dvijehiljaditih federalni ministar finansija. A trag o tome se i danas nalazi u njegovoj knjizi „Privreda BiH pred kolapsom“. U kojoj Grabovac pojašnjava kako su potezi MMF-a i Svjetske banke, ovdje i svugdje drugdje, najobičnije prodavanje ubleha – i kako je njihov stvarni cilj uništavanje i ekonomije i građana nerazvijenih zemalja i stvaranje njihove stalne ovisnosti kapitalu koga im pozajmljuju.

Ali, nije Grabovac time otkrio toplu vodu. Napisali su to prije njega i u svijetu mnogo prepoznatljiviji – nobelovac Joseph Stiglitz i John Perkins prije svega. Koji, da priču previše ne širim, optužuju Svjetsku banku i MMF, i raskrinkavaju njihove tajne planove o ubistvu ekonomija država poput BiH. A način na koji to izvode je, svjedoči Perkins – koji je jedno vrijeme i sam bio angažovan kao profesionalni ubica ovih dvaju grabežljivaca svjetskog kapitalističkog sistema – vrlo jednostavan. Siromašne države se, pojašnjava Grabovac, „navodi da uzmu kredit od Svjetske banke i MMF-a, a kako ih ne mogu otplaćivati, potpadaju pod njihovu kontrolu i za male pare prodaju državnu imovinu – preduzeća, energetiku, telekomunikacije, šume, vode i slično“.

Grabovac, nažalost, nije uspio. Naprotiv, sklonjen je s pozicije ministra, i to, tako bar on tvrdi, voljom MMF-a. Jer, 2002. godinu je završio s finansijskim suficitom u federalnom budžetu i profesionalnim ubicama svjetskog kapitalizma poručio kako mu više neće trebati – a to je njima bio signal da ga moraju skloniti kako im plan ne bi došao u pitanje.

Danas, dakako, zbog tadašnjih poteza u ovoj instituciji svjetskog kapitalizma zadovoljno trljaju ruke – jer, u BiH trenutno imaju one koji njihove naloge bespogovorno izvršavaju. U prilog tome svjedoči nedavna najava federalnog premijera kako – a i to je jedan od diktata MMF-a – „međunarodni stručnjaci“, dakle oni Perkinsovi profesionalne ubice, ulaze u BH Telecom i HT Mostar kako bi napravili temeljitu procjenu njihove vrijednosti. A to, drugim riječima, znači, kako bi ih prethodno potpuno obezvrijedili, a potom ih, sami ili za druge ekspoziture svjetskog kapitalizma preuzeli.

U prilog tome, na kraju, svjedoče i sve ublehe oko seta zakona o akcizama – kako je njihovo usvajanje uslov i rasta i razvoja ove zemlje, i kako je glas protiv njih glas protiv budućnosti vlastite djece – ali i činjenica da se, kako bi ih se proguralo, na istoj strani nađoše čak i „smrtni neprijatelji“, Dodik i Izetbegović.

Silnog Mileta, pri tome, ne spriječiše ni „zavjeti“ kako njegovih delegata u Predstavničkom domu državnoga parlamenta neće biti dok njim predsjedava čovjek – a u pitanju je jedna od SDA političkih vedeta – koji se optužuje za ratne zločine nad Srbima. Ne spriječiše ga, potom, ni prijetnje kako će, zbog zahtjeva za reviziju presude u tužbi BiH protiv Srbije, blokirati i državni Dom naroda. Preko noći, sve to postade nevažno – jer, eto, interesi BiH i njenih građana, Republike Srpske posebno, su iznad svega. A set zakona o akcizama je, kaže, baš to – i bez njega nam je kuku-lele svima, i danas i za sljedećih stotinu godina.

Predstavnički dom državnoga parlamenta se, istina, odupro nakani da se Zakon o akcizama usvoji po hitnom postupku – a time, dakako, i pritiscima koji dolaze iz međunarodnih finansijskih institucija, MMF-a prije svega. Ali, preoptimistične su teze kako su time poraženi i politički lideri koji su ovu zemlju doveli u ćorskokak – Izetbegović, Čović i Dodik. Puno bliže istini je, naprotiv, kako je pobjeda nad njima pirova – jer, parlamentarnim „ne“ je usvajanje zakona, kojim se BiH baca u ralje krupnog svjetskog kapitala, samo nakratko odloženo.

Zakon je, naime, u međuvremenu tobože tehnički dotjeran i u Domu naroda usvojen – a njegovo „dotjerivanje“ znači da je na stolu, ne stari nego novi zakon i da isti ponovo može u proceduru usvajanja po hitnom postupku. Ako je po Dodiku – koji je, siguran sam, iako je na nivou države u opoziciji, informisan bolje i od same vlasti – to bi se moglo dogoditi već ove sedmice. A time će se stvoriti pretpostavke za sve ono o čemu je prije koji dan zborio jedan od SDA „odmetnika“ – da će BiH još više zaglibiti u ropskom odnosu prema finansijskim institucijama krupnog svjetskog kapitala.

Prema tome, možemo se međusobno lagati koliko nam drago. Istina je, nažalost, i više nego surova. Set zakona o akcizama je pokazatelj diktata krupnog svjetskog kapitala nad BiH – kao što su slični njemu pokazatelj istog diktata nad nerazvijenim u svim ostalim dijelovima svijeta. Iz njih, hoću reći, korist nemaju građani tih zemalja nego sistem svjetskog kapitalizma – a u njegovoj funkciji su političke klase napadnutih zemalja zbog koristi koje iz sluganskog odnosa izvuku za sebe i svoje najbliže. Drugačije nije ni ovdje. I ubleha je kako se sve to čini zbog budućnosti naše djece. Istina je, naprotiv, da će nam zbog toga iz vlastite domovine djeca „curiti“ i intenzivnije nego što „cure“ danas.

* Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Novasloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano