11. Decembra 2017.

Prof. dr. Slavo Kukić: Zaslužuje li narod vlast kakvu bira?

Slavo Kukić

Narodu ove zemlje svakodnevno se serviraju priče o njenoj evropskoj budućnosti – i prirodnom pravu njenih građana da budu dio velike evropske porodice. Tom vrstom priče šamaran je siroti svijet i nedavno, u vrijeme sarajevskog samita zemalja zapadnog Balkana. Je li, međutim, s vlašću kakvu ova zemlja ima, te praksom i vrijednostima koje ona isijava, takva budućnost realna? Pita li se, recimo, mene, ni slučajno. Potpuno suprotno, u tim uslovima evropska budućnost može biti samo sanak pusti.

Je li, uostalom, o evropskoj budućnosti moguće govoriti u zemlji, u kojoj je nametom svjetskih centara moći a ne vlastitim izborom smatraju, i o tome i javno zbore, čak i oni koji njome upravljaju? A da mu nije prirasla srcu, nego da je prisiljen trpjeti je, gotovo svakodnevno, pa i ovih dana, papagajski ponavlja trenutno njen prvi politički moćnik.

Koliko je, potom, evropska budućnost realan scenarij u zemlji koja nema zakonodavne vlasti – koja bi, valjda, za takvu budućnost morala biti i najodgovornija? A BiH je, definitivno, nema. To se i ovih dana moglo vidjeti. Blokiran je rad Doma naroda državnog parlamenta – i usput, niko ne zna dokle će to trajati. A bez njega nema ni zakonodavne vlasti, pa ni, ne samo evropskoga puta, nego i normalna funkcioniranja zemlje.

Ali, ni pola muke da je sve u tome. Nema, pročitah, više ni parlamentarne većine formirane nakon posljednjih izbora. I, ako dobro razumjeh, neće je ni biti dok se SDA i njen lider javno ne ispričaju zbog pokušaja da, istrajavanjem na reviziji presude u tužbi protiv Srbije, prisvoje pravo na upravljanje Bosnom i Hercegovinom kao privilegiju samo jednog od njenih naroda.

A izgledi za to do sljedećih parlamentarnih izbora su ravni nuli. Jer, što se lidera SDA tiče, od funkcionisanja vlasti su mu važniji neki drugi procesi. Koncem prošle godine je, čitam, u blizini Sarajeva imao „čast“ otvoriti prvi arapski grad u BiH – naselje ograđeno visokom ogradom, s privatnim osiguranjem i zabranom građanima ove zemlje da, posjećujući ga, zadovolje čak i znatiželju o kakvu čudu u vlastitoj im zemlji se radi. Jer, čitam, njegovi stanovnici imaju svoje običaje u „oblačenju, ponašanju, obavljanju molitvi, i žele da ih u tome nitko ne ometa i čudno ih posmatra“.

Je li o evropskoj budućnosti moguće govoriti u zemlji, u kojoj se otvoreno prijeti kako bez izmjena Ustava i Izbornog zakona, i to onih koje svima ostalima nameću samo jedni, neće biti ni novih parlamentarnih izbora? I kako će i njihovo provođenje biti najobičniji „pucanj u prazno“ jer im rezultati, kako kažu, nikada neće biti implementirani. Jer, tobože, takve su izmjene uslov ravnopravnosti njihovog naroda s druga dva.

Zalud vapaji i iz vlastitog naroda – i upozorenja, čak i ona iz vrhova Katoličke crkve, kako bi takve izmjene, i Ustava i Izbornog zakona, privilegovale samo manji dio vlastitog naroda, a većinu mu pretvorile u građane drugog reda. Jer, oni koji zemlju ultimatumima žele dovesti u ćorsokak za svoje poteze imaju i vanjski vjetar u leđa – od istomišljenika im, koji cugle vlasti drže u susjednoj nam državi, a za njihove ciljeve obilato koriste i vlastitu poziciju u institucijama Evropske unije.

Zar je o evropskoj budućnosti, zbog opstrukcija u funkcionisanju institucija države i društva, moguće zboriti u zemlji u kojoj, od tri i po miliona stanovnika, pravo na rad može ostvarivati samo 750.000 njih. A baš toliko ih je, čak i nešto manje, u BiH zaposlenih bilo u januaru ove godine. Vlasti nas, uz to, pokušavaju uvjeriti kako ih je nezaposleno tek kojih desetak-petnaest hiljada iznad pola miliona – iako, i maloumnima je jasno da u takvoj logici nešto škripi. Jer, kada bi to bila istina, ispalo bi da BiH raspolaže s tek milion i dvjestotinjak hiljada radno aktivnog stanovništva. A to, dakako, s istinom ima veze koliko i svakodnevne tvrdnje kako su optužbe za kriminal koji politički moćnici počiniše samo institucionalni izraz mržnje prema njihovim narodima.

Zar je evropska budućnost realna priča u zemlji u kojoj najveći dio i onih koji imaju sreću da rade primaju plate na nivou trećine vrijednosti potrošačke korpe? A BiH je upravo takva – na što, uostalom, upućuju i nedavno objavljeni podaci agencija za statistiku. I u kojoj se, uz sve to, stanovništvu tovare novi nameti kako bi se mogao finansirati razgranati aparat stranačko-birokratskih jurišnika? A izmjenama zakona o akcizama se, uz obrazloženje kako se akumulirana sredstva trebaju koristiti za gradnju putova, čini baš to.

Zar je priča o evropskoj budućnosti realna u zemlji, u kojoj se, uz svu nezaposlenost koja je opterećuje, čak i sfera zapošljavanja koristi kao šansa za kriminalno bogaćenje? I u kojoj su akteri takvih rabota iz samog vrha državnih struktura. A BiH, nažalost, nije imuna ni na  to. Nedavna optužnica protiv SDA moćnika, uostalom, u prilog tome i svjedoči. Iako, ruku na srce, razloga za slične optužnice ima i drugdje. I letimičan uvid u, recimo, način zapošljavanja u Elektroprivredi HZ HB, HT-u, Aluminiju, državnim institucijama, takve sumnje bi vrlo brzo i potvrdio. Zašto ga, međutim, i nema – i zašto nadležni od takva uvida bježe kao vrag od krštene duše?

Možda se dio odgovora na tu vrstu pitanja nalazi i u jednoj od emisija „Pošteno“ federalne RTV, u kojoj je podpredsjednica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća – vrag me ubio ako znam kako se zove, znam samo da je nesvakidašnje ružna, nesvakidašnje neobrazovana i rijetko drska osoba – pozvana kako bi govorila o radu pravosudnih i tužilačkih institucija. A koja u osamdesetak minuta razgovora o tome ne progovori ni tri poštene rečenice. Ali zato, svih osamdesetak minuta gospođa iskoristi za blaćenje čovjeka koji je u BiH postao prepoznatljiv baš po želji da na brisani prostor izgura i kriminal i korupciju – i njihove glavne aktere dakako – i time u jednoj važnoj oblasti pripremi zemlju za društvo evropskih naroda.

Ima li na evropsku budućnost izgleda zemlja u kojoj se politička moć koristi za haračenje državnim resursima, novcem poreznih obveznika prije svega? Kao što, a medijima zahvaljujući saznaše i obični smrtnici, njima harači prva saadnica lidera HDZ-a. Koja, čitam, nekom virtualnom udruženju u rodnom kraju, za čije postojanje ne znaju čak ni Livnjaci, a koristeći vlastiti partijski kadar u Vijeću ministara, tek onako „turne“ stotinjak hiljada maraka sredstava poreznih obveznika ove zemlje. I to, kako u obrazloženju odluke stoji, zbog „sanacije i rekonstrukcije radi očuvanja kulturno-istorijske baštine“. Koje kulturno-istorijskebaštine, i kakve sanacije i rekonstrukcije? E to se bez Svevišnjeg ne može znati.

Uglavnom, stotka je uletjela. Ali, zato su uskraćeni ostali oni koje je podržati trebalo – Napredak, Samostan u Kraljevoj Sutjesci, mnogi drugi. Ili preciznije, dobili su ponešto – po hiljadu maraka. A i što će im više? Jer, tih 600 kulturnih manifestacija koje, recimo, Napredak godišnje organizuje, stvari lidera HDZ-a i njegove livanjske desne ruke ne znače baš ništa. Ali je, zato, ono što virtualno udruženje Hrvatska žena u Livnu čini od životne važnosti Hrvata koji ovdje žive – i treba joj sredstva i dodatno pojačati. Pa, ko ih drpi-drpi.

Naravno, posljedice takvih čina – iako, time se lista „evropske prakse“ ove zemlje i ne iscrpljuje – su i više nego uočljive. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, recimo, samo u periodu 2013-2015. godine zemlju je napustilo preko 300.000 njenih građana – po ličnoj mi procjeni, pretežno mladih i fakultetskih obrazovanih. I usput, nisu išli u svijet samci nego čitave porodice– a to znači s malo šansi da se i vrate. Ako je, primjera radi, na osnovu relevantnih istraživanja suditi, na prostoru RS-a i zbog te činjenice izumiru čitave opštine. Nestajanje prijeti Rudom, Kalinoviku, Han Pijesku, Trnovu, Derventi, Šipovu, da ne nabrajam više – a puno drugačije, po onome što znam, nije ni s ovu stranu entitetske crte, u Tomislavgradu, Livnu, drugdje.

Ima li nam spasa? Teorijski, da. U stvarnosti? Ništa bolje nismo ni zaslužili. Vrlo često, naime, slušam priče kako ovaj narod, bosanski i hercegovački, ovakvu vlast nije zaslužio? Ne slažem se. Jer, niko mu je nije nametnuo. Sam ju je izabrao.

I, da se ne lažemo, ne funkcioniše bosanskohercegovačka vlast ni po kakvim vanzemaljskim principima. Naprotiv. Koristi ona istu logiku i iste instrumente kao i drugdje – da narodu servira ono čime će ga za sebe vezati. Sasvim drugo je pitanje što se u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, biračko tijelo zadržati ne može zastrašivanjima od drugih i drugačijih – i što mu se nuditi mora nada da će živjeti još bolje nego do sada. A ovdje ga se lojalnim drži zahvaljujući baš pričom o opasnostima koje dolaze od drugih – i pričom o homogenizaciji oko vođe i partije kao jedinom garantu čak i biološkog opstanka. A padne li se pod uticaj te logike, konstruktorima je dopušteno sve ostalo, pa i ono o čemu u kontekstu ove analize zborim. Ali, to više nije problem vlasti nego naroda. I samo on to može izmijeniti – ako hoće, dakako. Ne mijenja li, jedino što je moguće izvući kao pouku je – to je njegov izbor. I ne treba ga žaliti. Dakle, pa kako god to užasavajuće zvučalo, zaslužio je.

* Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Novasloboda.ba

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano