25. Septembra 2018.

Prof. dr. Slavo Kukić: Zastrašivanje kao temelj etnofašističkoga orgijanja

ova - Copy

Vikend provedoh u društvu novinara, propitujući govor mržnje, u javnosti i medijima dakako, kao element ukupnoga usuda društva u kome živimo. I nije mi žao. Jer, od tog se svijeta moglo štošta čuti iako sam, ruku na srce, najveći dio izrečenog i prije toga znao. Nije, recimo, sporno da govor mržnje, ali i podsticaji za njega dolaze najčešće iz sfere politike. Nema, potom, dvojbi da su mu mediji u pravilu najefikasniji transmiteri. Ali, čulo se i to, grijeh bi ih, mislim na medije, bilo amnestirati i za njegovo proizvođenje. Najnoviji, primjer „terorističkih pucnjeva“ u banjalučku Ferhadiju je, ustvrdiše, zoran argument i za tu tezu. Jer, vele, nisu se samo političari takmičili u osudama i „pucnjeve“ koristili kao dokaze za nove atake na čitave narode. Činili su to, naprotiv, i mediji, postupajući neprofesionalno, objavljujući neprovjerene informacije, utrkujući se da budu „ekskluzivni“ makar to bilo i protiv osnovnih načela njihove struke.

Ono, međutim, što me istinski uzdrma su pritisci kojima su najvrsniji u novinarskoj kasti izloženi i izostanak elementarne zaštite od strane države zbog posla koga sukladno zakonima profesije žele raditi. Malo, malo pa, čuh, dožive čak i prijetnje smrću. A kada ih, i prijetnje i druge oblike zastrašivanja prijave, kada od države zatraže zaštitu, shvate da su ostavljeni na cjedilu, sami, kao glineni golubovi, i da je isključivo na njima odluka šta činiti – nastaviti uprkos svemu ili se skloniti u zavjetrinu i postati dio opšteg tužnog društvenoga ambijenta.

To, doduše, ne znači da je i novinarska kasta nevina – i da i sama nije zaslužna za ambijent fašistoidnog zastrašivanja. Novčane kazne, koje je u zadnjih godinu dana platila RTRS, i razlozi zbog kojih su izrečene, ali i sadržaji koji se vrte na nekim drugima, u BiH i njenom susjedstvu, u prilog tome dosta zorno govore.

Prije koji dan, recimo, jedna komercijalna TV iz Srbije, kojau se često tretira i medijskom puškarnicom prvog čovjeka istočnih susjeda, a koju se, zahvaljujući tehnološkim mogućnostima, gledati može i u BiH, emituje program koji je direktno u funkciji jedne od velikodržavnih ideologija i neodoljivo nalik TV sadržajima iz prve polovine devedesetih. Priča o zelenoj transverlazi – sastavni dio koje je, zamislite, čak i objašnjenje kako se njena ideologija krije u nazivu ZETRE, jednog od poznatih sarajevskih objekata – se koristi kako bi se iscrtavale nove karte, istina nešto manje velike Srbije od one prije tridesetak godina, u čiji sastav je po najnovijem utrpana i polovina BiH, da se sve to krsti prirodnim pravom, da se narod šamara kako zbog toga svetog cilja ne treba bježati ni od novih ratova i sve u tom duhu.

U takvom ambijentu, dakako, ne čudi ni sve ono što operativci takvih ideja čine s ovu stranu državne međe. Prethodnih je dana, recimo, jedno od najeksploatiranijih pitanje zabrane ulaska izvjesnomu ruskom piscu, uz obrazloženje da bi njegov boravak ovdje – a u pitanju je čovjek koji je, navodno, već učestvovao u nekim ruskim ratovima, u Čečeniji, Ukrajini i Donbasu – predstavljao prijetnju bezbjednosti, javnom poretku i međunarodnim odnosima naše zemlje. Toga istog, međutim, prvi čovjek RS-a odlikuje jednim od najviših entitetskih ordena za, kako se u obrazloženju navodi, posebne zasluge kojima se doprinosi jačanju prijateljskih odnosa Rusije i RS-a.

Ali, zato banjalučkom silniku smeta sve u čemu on sam prepoznaje moguće izvore svog vlastitog rušenja. I svi takvi su neprijatelji – i RS-a i srpskog naroda. Na meti su, prepoznajete, prvo Amerikanci i ono što oni ovdje rade – a i državne institucije BiH ako su u vezi s istima. Prije koji dan se, recimo, obrušio se na Vijeće ministara zbog sporazuma s USAID-om, američkom agencijom za ekonomsku, razvojnu i humanitarnu pomoć, tvrdeći da je isti koruptivan i da ima skrivene namjere – rušenje ustavnoga poretka BiH prije svega. Jer, veli, cilj sporazuma nije pomoć nego miješanje u unutrašnji život BiH na način da se izbjegnu njeni organi, a sredstva, pod plaštem borbe protiv kriminala i korupcije, dodijele onima koji će provoditi američku politiku na ovom prostoru. I ne muče ga dosta burne reakcije – ni ona prvog čovjeka Vijeća ministara, jer on, ako je Dodiku vjerovati, američko upetljavanje koristi za jačanje tendencija bošnjačkoga unitarizma, ni reakcija američke ambasade, koju optužuje i zbog nametnutih mu sankcija američke administracije i zbog tobože soroševskih akcija njegovog političkog rušenja.

Nije, međutim, zastrašivanje samo specijalnost Dodika i njegove svite. Ne zaostaju, hoću reći, ni drugi iz njegovog svijeta. Po zapadnoj se Hercegovini, pročitah i Posavini, ovih dana uzduž i poprijeko, i gotovo prijeteće, vijore šahovnice. Zašto? Jer se, puno agresivnije nego svih prethodnih godina, slavi godišnjica Herceg-Bosne – zbog koje je u Hagu izrečena kazna od čak 111 godina zatvora. A za koju danas njeni sljedbenici tvrde kako je uslov i same BiH – ili jezikom premijera Županije Zapadnohercegovačke, nema li Herceg-Bosne, nema ni BiH. A štato znači, i utjeruje li strah u kosti ljudima, najbolje da ne objašnjavam ja. Puno bolje će vam to objasniti građani nehrvatske nacionalnosti, koji u „slavljeničkim“ dijelovima zemlje žive – i koji su „blagodati“ Herceg-Bosne jednom već proživjeli.

U funkciji promoviaanja onih kojima fašistoidne sklonosti, pa ni zastrašivanje s tim podtekstom, nisu strane – ni danas, ni u bližoj prošlosti dakako – su, nažalost, i vjerske zajednice. „Pucnjevi“ u banjalučku Ferhadiju su, recimo, Islamskoj zajednici krunski dokaz za terorističko orgijanje protiv čitavog jednog naroda. A podtekst takvih poruka je ono što je puno jasnije u bajramskim besjedama naglašavao gospodin reis – da je spas u onima koji se pozivaju na „Snagu naroda“. Reisovim vokabularom, u onima koji se „zalažu za slobodu, dostojanstvo, prosperitet, snagu i jedinstvo“ Bošnjaka. Prevedeno na jezik svakodnevice, spas je u Izetbegoviću junioru i njegovoj družini – ako treba, i do zadnjeg Bošnjaka. Zaludu sve što su u prošlosti, pa i prethodne četiri godine činili. Jer, dok je njih, dobro je i reisu i ostatku vrha Islamske zajednice. A narod je ionako samo topovska hrana – barem onaj njegov dio koji još uvijek nije zdimio van granica vlastite mu zemlje.

Jesmo li, da zaključim, i dalje osuđeni na orgijanje etnofašističkog cirkusa – i na zastrašivanja koja ga neumitno prate. Volio bih da se varam. Bojim se, međutim, da nam je život s tim, barem što se vremena bliže budućnosti tiče, usud. I kazna – božja ili vražja svejedno.

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano