21. Maja 2019.

Slike godine 2018.

Elke Büdenbender, prva dama i pokroviteljica UNICEF Njemačka nagradila je pobjednike renomiranog foto takmičenja “UNICEF – foto godine”. Nezavisni žiri je pobjednike odabrao između više od 1.400 fotografija. Pored prva tri mjesta, žiri je još desetorici fotografa dodijelio počasno priznanje. Slike prikazuju sudbinu djece iz različitih zemalja širom svijeta.

Ovogodišnji pobjednik je “Togo: Svako dijete se računa” autora Antonia Aragona Renuncija. Djeca prikazana na slikama se prikazuju kao “kazna bogova”, ili se smatraju “demonima” – u dijelovima zapadne Afrike se šire strašni mitovi o mentalno i fizički hendikepiranoj djeci, a često ih odbacuju i njihove vlastite porodice. Ostrvo spasa za ovu djecu je “Saint Louis Orione Centar” u Bambouaki.

Drugo mjesto je osvojila fotografija “Bangladesh: Rođeni bez domovine”, autora Turyou Chowdhuryja. Bebe koje je fotograf snimio imaju majke koje su zatrudnjele tokom terora i nasilja nad Rohingya narodom, a spasile su se bijegom preko granice, u Bangladesh. Ni Myanmar ni Bangladesh ovu djecu ne priznaju građanima svoje države.

Naslov treće nagrađene fotografije je “Izrale/Palestina: Muhijev hrabri mir u ratu” autorice Rine Castelnupovo. Ona je snimila Muhija sa njegovim djedom i jednim mirovnim aktivistom. Muhi je rođen u pojasu Gaze 2009. godine i pati od jedne rijetke autoimune bolesti. Kad mu je bilo tri mjeseca, roditelji su ga morali dati na liječenje u Izrael. Jedini spas bila je amputacija podlaktica i potkoljenica.

Nikada, kaže francuska fotografkinja veteran Veronique de Viguerie, nije bilo toliko kršenja Konvencije UN o pravima djeteta, kao u sjevernom Jemenu. Njena fotografija “Jemen: Između života i smrti” pokazuje djecu koja su bliže smrti nego životu.

Fotografija “Nigerija: Na nesigurnom terenu” autora Jesca Denzela dobila je počasnu nagradu. Na njoj je prikazana neizvjesna sudbina ribarskih sela u Nigeriji, koja stoje na putu brzog razvoja zemlje. Oko 150 hiljada ljudi je zbog toga suočeno sa raseljavanjem, beskućništvom i velikim poteškoćama.

Iranski fotograf Shayan Hajinajaf tematizovao je “Iran: Samo na grobljima su postavljeni spomenici” civilne žrtve iračko-iranskog rata od 1980 do 1988. godine. Kao i u svakom ratu, i u ovome su djeca bile najveće žrtve.

Projekat poljske foografkinje Karoline Jonderko “Poljska: Rješavanje problema bebama od vinila” istražio je pitanje, zašto odrasle žene žele vještačku djecu. Bebe imaju nevjerovatno stvarni izgled, isporučuju se sa matičnim izvodom rođenih, težinom i dužinom. Čak je i miris bebe modeliran sa posebnom impregnacijom. A žene se prema njima ponašaju kao prema pravoj djeci, s njima idu u šetnju, u park, na dječija igrališta, prave fotografije i posjećuju restorane. Vela havle, što bi kod nas rekli!

Ropstvo je stvar prošlosti? “Benin: Oslobođen iz ropstva” autorice Ane Palacios dokazuje suprotno. Teško siromašne porodice prodaju svoju djecu, na primjer, za kućne pomoćnike u domaćinstvima bogatih. Fotografkinja je napravila snimke zarobljene djece, koja su pobjegla ili njihovim vlasnicima nisu bile ni od kakve koristi.

“Iran: Kada nestane vode”, ukazuje na veliki problem ove zemlje. Tri četvrtine Irana dehidrira, rijeke i jezera presušuju. Jedan od razloga je nedostatak padavina, pošto su klimtske promjene okrenule naglavaćke čitav eko sistem. A to dovodi do gladi, nestašicae vode za piće, čiji će konačni rezultat biti ruralni egzodus stanovništva.

Ljudsko biće koje se sa njegovim biciklom “kupa” u vodi Bodenskog jezera staro je svega 9 godina. Mohmed pati od rijetkog Cutis Laxa sindroma, koji oštećuje njegovo vezivno tkivo. Marlena Waldthausen je u “Sirija/Austrija: Konačno ga više ne zadirkuju” pratila dječaka i njegovu porodicu.

Tariq Zaidi sa njegovim “Haiti: Sačuvati dostojanstvo u bijedi” je iskoristio kako bi podigao svijest o moći ljudi. Njegove slike iz najveće četvrti Port au Prince, prijestonice Haitija prikazuje život oko 80 hiljada ljudi. Valovitim limom pokriveni kućerci, bez tekuće vode, bez odvoženja otpada, rijetke sa strujom. A šta je u takvim uslovima otkrio? Osjećaj zajedništva, nadu i djecu punu nade!

Sarcelles je predgrađe Pariza, siromašno i ozloglašeno. Mnogo migranata i visoka stopa prekida školovanja karakterišu ovu četvrt. Jedan ragbi tim ima namjeru da prekine taj začarani krug. “Pariz: Sa borbenim duhom van iz patnje”, autora Camilo Leon Quijana pokazuje mlade sportistkinje koje pune samopouzdanja žele svoj život učiniti uspješnim.

Brian Sokol je sa “Bangladesh/Myanmar: Traumatizovano majčinstvo” portretisao majke koje su iskusila užasne stvari. Maloljetnice su često bile silovane od strane vojnika, pobjegle su iz popaljenih sela u Bangladesh. Trauma, stid i strah su stvari sa kojima je fotograf na ovim fotografijama bio posebno oprezan.

(web)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someone
happy wheels game

Oznake

Povezano