Sedmica koju ostavljamo će, siguran sam, biti upamćena po nerijetkoj beskrupuloznosti političke klase – onih u koje bi narod ove zemlje trebao upirati prstom kad god razmišlja ili zbori o budućnosti svoje djece. Jer, tako zorno su mu, svaki njen etnodio na svoj način dakako, demonstrirali kakvu im budućnost pripremaju.
Lider HDZ, primjera radi, pozdravljajući na četvrtom saboru HZ HB „utemeljitelje HZ HB, odnosno HR HB, generale, ratne zapovjednike“ koji mu prisustvovaše, obeća hrvatskoj mladosti ljubomorno čuvanje svega što ove tvorevine sobom nose. Da ne bi bilo dvojbi na što čovjek misli, iskazao je ponos na vrijeme prve polovine devedesetih i na, kako precizira, „mudre odluke“ koje su donosili „najveći hrvatski sinovi“ – Tuđman, Šušak, Boban.
Treba, dakle, ako prvog hadezeovca dobro razumjeh, ljubomorno čuvati vrijednosti za koje se trojka na Saboru potenciranih u prvoj polovini devedesetih borila. I ne samo to. Tom „svetom zadatku“ se moraju i danas posvetiti svi – „privredna, informacijska, informatička društva, naučna, sportska, kulturna zajednica“.
Ne reče „prvi u Hrvata“, međutim, o kojim se to vrijednostima radi? Onima za koje je u Hagu izrečeno 111 godina zatvora za ratne zločine osobama koje su ih – uz „najveće hrvatske sinove“ koji božjom milošću Hagu umakoše – personificirale? Ili možda onima koje su se, i to u sve očiglednijoj formi, tek kasnije počele pokazivati – da je broj Hrvata prepolovljen, da ih je iz godine u godinu i danas sve manje, da u BiH prijeti potpuna depopulacija hrvatskoj naciji? Ako se radi o njima, a iz onoga što čovjek reče, po srijedi je baš to, na mene – jer me se kao člana naučne zajednice, takođe, obavezalo – ne trebaju računati. I da znaju, na tu vrstu poziva nisam spreman baš zbog interesa i budućnosti hrvatskog naroda, do kojih mi je istinski stalo.
U sedmici iza nas se, potom, u vezi s 9. januarom kao Danom RS ponovo oglasio Ustavni sud BiH. I još jednom ga proglasio neustavnim. U svakoj državi, to bi značilo obavezu – i za državne institucije i za aktere njene politike. U BiH, međutim, odluka Ustavnog suda je povod za novo političko talasanje i nove poruke mladosti kakva joj se budućnost mijesi.
A da nam slijedi baš taj, scenarij novog talasanja, do znanja su, neposredno nakon obznanjivanja odluke, dali oni koji procese u ovom dijelu zemlje sami kontrolišu. I svima im je zajednička tvrdnja da je po srijedi politička odluka antiustavnog suda kome u prvom planu nije zaštita Ustava nego revizija, atak na RS, pa i rušenje Daytonskoga sporazuma, jer se njome nasilno hoće mijenjati ustavni poredak i majorizirati volja i identitet srpskog naroda, da se time ne gradi nego ruši BiH i ko zna što još sve ne.
I sukladno tome, horski se ponavlja, 9. januar će se, neka sudovi rade i saopštavaju što im volja, i dalje slaviti. Do znanja je to dao prvi čovjek državnoga Predsjedništva, a isto se moglo čuti i iz usta svih ostalih – od predsjednice RS, prvog čovjeka Narodne skupštine, entitetskog premijera, lidera najjačih stranaka ovog dijela zemlje, da ne nabrajam.
Kakva je, međutim, to poruka mladom svijetu? Da je obdrana vrijednosti s početka devedesetih – i svih „nacionalnih heroja“ koji su ih obilježili dakako – i iznad njihova prava na život? I da, zatreba li zbog svega toga ponovo ginuti, budu spremni na nove žrtve? Vjeruju li ti „usrećitelji srpstva“ da će mladost, kojoj nije do prošlosti nego do budućnosti o kakvoj njihova generacija razmišlja svugdje u normalnom svijetu, priču o „srpskim svetinjama“ neograničeno „pušiti“? I da neće spakovti kofere i zdimiti – s kartom u jednom smjeru i odlukom da se u društvo političkih idiota, koji im kradu pravo na život, nikad ni ne vrate?
Ništa drugačiji, na koncu, nisu ni oni koji se svako malo pozivaju ili na interes Bošnjaka ili na BiH kao svetinju. Mnogi, priznajem, misle drugačije od mene. Grijeh je, kažu, stavljati znak jednakosti između SDA, koja je, k’o eto, borac za cjelovitu BiH, i SNSD i HDZ koji je svaki dan sve više destruiraju. Ali, svaki put kad mi to spočitnu, ja im uzvratim kako je bosanskohercegovačko domoljublje „boraca za bošnjačku nacionalnu stvar“ najobičnija ubleha – i kako tome, da su njihove političke projekcije barem isto, ako ne i više kancerogene, svjedoči masa detalja.
I ovom zgodom bih takve podsjetio da u Domu naroda i SNSD i HDZ imaju po četiri delegata – a time i apsolutnu većinu ukupnog broja članova ovog tijela. I da u njemu mogu progurati što im volja. A zašto? Ko je zaslužan da je u Narodnoj skupštini RS-a Dodik osigurao četiri delegata? SDA. A ko da su Čovićevi u Zeničko-dobojskom kantonu (ZDK) osigurali delegata u Domu naroda Federacije, a time i izbornu bazu za čak četiri delegata u Domu naroda BiH? Opet SDA.
Šta sve to znači? Pa, da SDA družini opasnost nisu ni HDZ ni SNSD – koji atakuju na BiH kao zemlju normalnog svijeta – nego oni koje zadnja dva-tri mjeseca lider SDA uporno poziva na tobož’ zajedničku „odbranu zemlje“. Jer, podrška SNSD-u i HDZ-u znači da je do zemlje njemu kao i prvacima drugih dviju nacionalističkih družina. K’o do lanjskog snijega.
Ovakvih „sitnica“, koje demistifikuju Bakira kao Draganova i Miletova sijamskog blizanca, ima na stotine. Danas bi o samo još jednoj. U pitanju je način konstitucije vlasti u ZDK. Neposredno nakon izbora, tamo je većinu oko sebe okupio Bosanskohercegovački blok (Bh. blok). Doduše, i tada sam, vidjevši ko bi je trebao činiti, tvrdio kako će ljude u Bh. bloku od nekih među njima zaboljeti glava – i kako sve to nema izgleda na dugo trajanje.
U isto vrijeme, iz tamošnjeg SDA, a i sarajevske centrale ove stranke, su tvrdili da je način formiranja skupštinske većine u ZDK najočitiji dokaz neprincipijelnosti Bh. bloka, da je strankama u njegovom sastavu do fotelja a ne do dobra građana itd. U međuvremenu je, međutim, dio društva prvobitne većine okrenuo leđa dotadašnjim partnerima i prigrlio stare partijske jarane. I formirana je vlast koja bi tobože trebala počivati na zajedničkim programskim ciljevima i biti za dobro naroda zeničkog kraja.
Zanimljivo je, međutim, kako je ta ista SDA došla do svoje zeničko-dobojske „programske“ koalicije? Najjednostavnije, „principijelnošću“ koju će sljedeće četiri godine krvavo platiti građani. Da bi, recimo, za takvu većinu dobili stranku sa svega dva mandata – od ukupno 35 koliko ih kantonalna skupština broji – morali su platiti cijenu koja govori baš sve. O bolesnoj želji za vlašću posebno. Jer, strančici sa svega dva mandata su morali prepustiti čak tri ministarske fotelje – koliko ih je, primjera radi, 2014. godine, ali s osam skupštinskih mandata, u koaliciji s tom istom SDA dobila Radončićeva SBB.
Ali, to nije sve. Na djelu je i nesvakidašnji porodični nepotizam. Predsjednika kantonalne organizacije stranke, koja u koaliciji participira s dva poslanika, moralo se birati i u federalni Dom naroda, sina mu se moralo postaviti za kantonalnog ministra, ususret se izići moralo i drugom poslaniku ove članice „programske koalicije“ tako što mu se bračnog partnera, takođe, katapultiralo na poziciju kantonalnog ministra. Zbog njihove „lojalnosti“ se, dakle, umjesto programske vlade državu pretvorilo u najobičniju privatnu prćiju.
Lojalnost je, potom, naplatila i „principijelna“ SBiH – stranka koja u kantonalnoj skupštini ima samo jednog poslanika. Nagrada i za njegovu ruku je ministarska fotelja. Koja je, ispostavilo se, izazvala i unutarstranačke potrese, jer ju je SDA popunila osobom po vlastitom ćeifu – mimo saglasnosti partijske joj centrale. Zbog toga je, čujem, u iskušenju bio čak i međustranački sporazum. Jer, na ministarsku poziciju je postavljena osoba koju njena biografija za to ni u ludilu ne preporučuje – i an osnovu koje bi za tako odgovoran posao mogla biti zrela tek za desetak godina. A centrala njene stranke je, očito, smatrala da u ovom momentu za tu funkciju ima i puno spremnije.
Ali, sve to nije bilo i dovoljno za „programsku koaliciju“ Bakirovih zeničkih sljedbenika. Naprotiv, da bi se sklepala većina moralo se hvatati i ne tako davno iz Partije odbjegle. A lov na njih je – uhvaćena su dvojica bivših – takođe koštao. Što je dobio onaj koji se i formalno ponovo skrasio pod skute bivše partije još uvijek je nepoznanica. U vezi, pak, s drugim ponešto je poznato i danas. Glas u kantonalnom parlamentu mu je, tvrde upućeni, plaćen obećanom direktorskom pozicijom vlastitom mu sinu – za koga će, kad mali bude i postavljen, u obrazloženju pisati kako je najbolji mogući za direktora kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja.
Što je smisao ovako sklepane vlasti? I može li takva biti zalog ozbiljne strategije razvoja? Ni slučajno. Naprotiv, ona najzornije svjedoči o načinu vladanja, o filozofiji koja državu doživljava vlastitim pašalukom. I u privatni pašaluk, ili bolje reći pašaluke ju se – u Zenici, drugdje gdje je Bakir neupitan, možda i više gdje su, umjesto njega glavne baje Mile i Dragan – tako strasno pretvara.
Šta s takvom vlašću činiti? I dokle se s njom može dobaciti? Pita li se „prvog u Bošnjaka“, ali i njegovih hrvatsko-srpskih sijamskih blizanaca – moguće je čak i do društva evropskih naroda. Pita li se mene, to je gotovo pa nemoguća misija. Jer, Evropa takve zaobilazi u najširem mogućem luku. S takvom pameću se, hoću reći, može samo na drugu stranu. Prema Moskvi, Ankari, Teheranu. Ali, ko zna? Možda to i jeste cilj.
*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba
