Definitivno su pale maske u vezi s onim o čemu se u javnosti mjesecima spekuliše – da je ulazak u vlast DF pod dirigentskom palicom Bakira Izetbegovića finale dogovora koji je između prvaka dviju partija postignut nedugo nakon parlamentarnih izbora. I da je sve ostalo, što je DF u javni prostor plasirao – priča o Bh. bloku kao alternativni nacionalističkom devastiranju zemlje, o SDA kao zlu koje je podjednako kancerogeno kao i HDZ i SNSD, o SDP-u kao lideru građanskoga bloka koga će u stopu pratiti i DF itd. – bila samo predstava za javnost kojom se željelo, koliko je više moguće, prikriti deal u koji se otpočetka ušlo.
Sve to vrijeme, međutim, nisam želio vjerovati da je takav scenarij moguć. Bilo mi je, istina, jasno da su Komšićevi lešinari, koji s ideologijom imaju veze koliko i Marko Kraljević s televizijom, a s ciljem da se sljedeće četiri godine uhljebe, spremni na sve. Ali, ni na kraj mi pameti da bi takvom scenariju sklon mogao biti i čovjek kome sam i lično beskrajno vjerovao. I podržavao ga sve ove godine, uprkos čak i srljanjima koja se sve teže dalo i opravdavati i prikrivati. Stoga sam o takvoj mogućnosti – iako sam drugačije informacije dobijao čak i iz najužih Komšićevih krugova – uvijek govorio kao tek teorijskoj, mogućnosti koja je u realnom životu gotovo pa isključena.
Ispostavilo se, međutim, da nisam bio u pravu. I da sam sve ovo vrijeme, više od pet godina, i pogrešnom vjerovao, i za pogrešno lobirao i na pogrešnog se, rekao bi narod, kladio. Znam da bih zbog ovoga mogao postati meta i Komšićevih „intelektualnih jastrebova“ – i da bi mi se moglo tovariti koješta kako bi se i sudove koje izričem kompromitovalo. I ne bi to bio prvi put. Takvu sudbinu sam doživio i prije sedam-osam godina zbog kritičkog stava prema onom što je tada činio bivši lider SDP. Ali, kako pažnju na lajanje „stranačke paščadi“ nisam obraćao tada, uznemiriti me neće ni ono kome bi mogao biti izložen danas – posebno bude li dolazilo od političkih kameleona koji su u samo zadnjih pet-šest godina uspjeli prevaliti put od ortodoksnih komunista do etnonacionalističkih podrepaša. Uostalom, njih nikada ni nisam podržavao niti im se, jer su mi potpuno nevažni, obraćam i u ovom momentu.
Ali, s Komšićevom dosljednošću, priznajem, imam problem. Jer, njemu sam vjerovao. A ono što čini zadnjih nekoliko mjeseca, možda i duže, definitivno svjedoči da baš i nije osoba koju se može držati za riječ. Ovih su mu dana, uostalom, i novinari o sto tresnuli „bisere“ kojima je, i prije i nakon posljednjih izbora svoje birače, i opštu javnost obmanjivao. Podsjetiše ga, recimo, na izjave pune kritičnosti prema najnovijem mu političkom nalogodavcu – a govorio je da je SDA stranka u koju se ljudi prijavljuju isključivo kako bi dobili posao i tendere, da bi, kad vidi što ona radi, ponekad najradije popio otrov itd. Podsjetiše ga, potom, na neposredne poslijeizborne izjave kako DF-u ni na kraj pameti nije ulazak u vlast, jer nije dobio dovoljno povjerenje birača da bi u tom procesu mogao sudjelovati – i jer bi ulazak u njega značio „izrugivanje demokratiji“. Podsjetiše ga, na koncu, i na izjave o lojalnosti Bh. bloku – da sigurno neće povlačiti poteze bez dogovora s partnerima u njemu, da će poštovati opredjeljenje bh. bloka da bude opozicija i da je najvažnije da se on sačuva, do lokalnih izbora eventualno i proširi, i ko zna što još sve ne.
A onda je, koliko preko noći, doživio neku vrstu „prosvjetljenja“. I shvatio da opozicinoj „hladovini“ treba pretpostaviti „borbu“ za državu, koja podrazumijeva prvo pregovore sa „svim parlamentarnim strankama“ o formiranju vlasti na nivou Federacije i države. Apostrofiram ovo „sa svim parlamentarnim strankama“, jer ga je pratilo i obrazloženje kako to od njega, Komšića, i od partije kojoj je na čelu traže njihovi birači – i to zbog predstojeće izmjene Izbornog zakona, evropskih i NATO integracija, usvajanja Akcionog plana za članstvo BiH u ovoj asocijaciji i sve u tom duhu.
Ispostavilo se, međutim, da se pregovaralo samo s jednom od njih. Sa SDA. I da druge, HDZ i SNSD, s kojima se nikada ni nije kanilo pregovarati, ne zanima ni on ni njegova partija – a ni zahtjevi koje je postavio kao uslovt svoga sudjelovanja u vlasti. Naprotiv, i Čović i Dodik su u više navrata ponovili jedno te isto – da je za njih partner u dogovorima Izetbegović, da su jedino s njim i spremni razgovarati, te da je njegova stvar s kim će dijeliti bošnjačku kvotu u etničkoj raspodjeli vlasti na jednake dijelove.
Pristajanje, pak, na razgovore sa samo jednom etnonacionalističkom grupacijom, i ispostavljanje uslova svoga sudjelovanja u vlasti samo njoj, svjedoči da se dogodio zaokret u programskoj orijentaciji DF-a. Da se on, mogu njegovi šefovi zboriti što im volja, odrekao svoje građanske orijentacije – o lijevoj političkoj ideji da se i ne govori – da se svrstao u bošnjački politički blok i pristao biti dio bošnjačke političke kvote u raspodjeli vlasti.
Uostalom, nakon potpisivanja međustranačkog dogovora to je do znanja dao i prvi esdeaovac, predstavljajući DF javnosti kao dio bošnjačko-bosanske koalicije. Ali, to nije sve. Razgovori u trokutu Izetbegović-Dodik-Čović se, ako dobro razumjeh, nastavljaju i ove sedmice. A gdje je Komšić? Nema ga! Ako na takve razgovore Izetbegović, ipak, odlazi, to – zaludu mu priča o DF-u kao četvrtom, građanskom stupu u konstituciji vlasti – ne znači ništa drugo do njegovo pristajanje na nepriznavanje DF-a i Komšića kao zasebnog partnera. I na njihov tretman kao dijela bošnjačke političke kvote – po istom principu kao što u hrvatskoj sudjeluju stranke HNS ili kao što u srpskoj uz SNSD participiraju Đokićevi „socijalisti“ i Pavićev DNS.
Komšić i njegovi, nakon potpisa međustranačkog sporazuma s SDA, pokušavaju narodu „pojasniti“ kako „skidanje gaća“ pred Izetbegovićem ne znači i izdaju ideje s kojom im se DF prije pet godina ponudio. I da su prigovori te vrste, otkud god dolazili, ravni vokabularu Čovića i Ljubića o DF-u kao bošnjačkoj partiji. Što ona, k’o biva, ni po čemu nije. Jer, pojašnjava jedan od Komšićevih podopredsjednika, njen predsjednik je Hrvat, njen potpredsjednik Federacije je Srbin, mnogi njezini podlsnici su ne-Bošnjaci i sve u tom duhu.
Kako sirotog podpredsjednika uvjeriti da ta vrsta floskula ne pije vode? Jer, isto bi za sebe mogla tvrditi i SDA. Ne oskudijeva ni ona svojim ne-Bošnjacima. Uostalom, takav joj je i predsjednik Glavnog odbora. Na isto bi se, potom, mogao referirati i HDZ, koji redovno ima ministre i poslanike iz reda ne-Hrvata. Na koncu, ako bi to bio kriterij, SNSD je jedna od prepoznaljivijih multinacionalnih partija.
Ali, zato, ono što, i Komšić i ostali koji mu u političkom sunovratu asistiraju, učiniše zbog želje za vlašću – ili vraćanja nekakva duga, nečeg trećeg svejedno – sve uvjerljivije podupire teze, i to ne samo iz HDZ-a i članica njegove parapolitičke družine, kako je on drugi bošnjački član Predsjedništva. Jer, ovim svrstavanjem – čak i za mene koji sam za njega glasao i pozivao sve koji mi vjeruju da učine što i ja – on takvu poruku i sam šalje.
Vodu im, na njihovu žalost, ne pije ni demagogija kako im nije do vlasti nego do BiH, da oni, za razliku od drugih, SDP-a naročito, između partije i države biraju državu, da su sporazum, koga su potpisali sa SDA, i ciljevi u njega ugrađeni garancija tome, da ne nabrajam. Jer, ta vrsta „argumentacije“ je, zapravo, „mlaćenje prazne slame“, i sve s ciljem da bi opravdali ono što se opravdati nikako ne može.
Uostalom, što je to u famoznom sporazumu, koga DF potpisa, vrijedno pažnje? Koji principi? Onih osam, s kojima se javnost šamara? Smiješno? Zar se ništa uvjerljivije nema? Jer, ti su im „principi“ teški koliko i lanjski snijeg. Za njih se, ako ništa, da bi imali ikakva smisla, mora osigurati društveni konsenzus – za koji se, usput, DF, i to podjednako efikasno kao iz vlasti, mogla boriti i iz opozicionih klupa. Ali, toga konsenzusa nema. Jer, u trokutu Izetbegović-Čović-Dodik, koji čine parlamentarnu većinu i bez DF-a, konsenzus je izgrađen na potpuno drugim, principima čijem oblikovanju Komšić i njegovi nisu mogli ni prismrditi.
S druge strane, principe koje je DF potpisao s SDA, dvojac Dodik-Čović doživljava kao prvoaprilskuu šalu. I poručuje i jednima i drugima da sporazuma u vezi s njima, ni danas ni u budućnosti neće biti. Što se MAP-a tiče, pojasni im i ovih dana lider SNSD, „zaludu vam trud svirači“. Jer, zeleno svjetlo za njega neće ugledati. Slična je poruka i prvog čovjeka HDZ-a. Ne prođe li njegov duh Izbornog zakona, nema ni nove vlasti u Federaciji.
Ako je tako, koji je onda onda smisao osam principa iz sporazuma sa SDA? U DF-u kažu, odbrana države? Smijurija! Barem da budu pošteni – i da priznaju kako je sve to bacanje prašine u oči narodu da je urađeno nešto što otvara prostor nadi. I da je istina puno prizemnija. Da je sporazum sa SDA pristajanje DF-a na etnonacionalno svrstavanje kojim se dodatno zakiva logika međunacionalnih podjela i nanovo legitimišu etnički torovi, a time i još čvršćom čini faktička podjela zemlje. Jer u tome, kako bi u dobro plaćene fotelje uletjela šačica, prije svega sarajevskih hohštaplera – a ne u brizi za državu – čitava istina doista i jeste.
Uostalom, nećemo dugo trebati čekati kad će ova farsa biti i definitivno zaokružena. Sporazum se, recimo, odnosi samo na nivo države i Federacije. Ali, koalicijski odnosi dviju partija su, živi bili pa vidjeli, najskorija budućnost i kantona. U Goraždu je, čitam, to već završena priča. Iz vlasti su istisnuti SDP i Naša stranka, članice Bh. bloka u koga se Željko toliko kune, u vlasti su SDA i njegov DF. A isto ili slično, uvjeren sam, čeka i druge.
Još samo da nam, nakon svega, Komšić i društvo sarajevskih mahalaša kojima se okružio, objasne kako im namjera nije ni slabiti, ni razbijati Bh. blok. Kako, naprotiv, u njemu ostaju, i nastavljaju ga graditi sprkos izjavama da su se sami isključili. Jer, k’o biva, nisu. Koje li ironije – i ismijavanja s elementarnom inteligencijom čak i ispodprosječnih.
*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba
