Dugo sam vjerovao kako javna kritika onoga što, tobože zbog dobra drugih čine, teško pada samo plemenskim poglavicama. I kako je političari, koji se pozivaju na građanske vrijednosti, doživljavaju upravo suprotno – kao korektiv politici koju sami praktikuju. Ali, demantovali su me čim su kritičku oštricu mojih analiza na vlastitoj koži bili prisiljeni osjetiti. Na miru mi, vjerovali ili ne, ostavili nisu ni majku u grobu, s vrha prozvane partijske piramide sam, potom, optužen zbog, zamislite, prodaje za sitnu lovu Fahri Radončiću, a vođi odani su mi lijepili etikete čak i konačno demaskiranog ideologa destrukcije iz radionice, nikog drugog do Dragana Čovića.
Šta reći na sve to. Najjednostavnije, da balkanskom mentalnom kodu ne ide u glavu kako na ovom svijetu mogu postojati i ljudi koji se ne svrstavaju uz isfabrikovane autoritete, kakvi god da jesu – ljudi koji, naprotiv, podržavaju ideje, a podršku osobama može biti tek posljedica tih činjenica. A sve to, opet, tjera na razmišljanje. Je li, primjerice, truda uopšte vrijedan pokušaj prosvjetiteljskog djelovanje na svjetinu sklonu logici opijenosti „vođama“?
Tu vrstu pitanja si, najiskrenije, sve češće i sam postavljam. Ali, kako ušutjeti pred podacima koji se mene, ili bilo koga od nas pojedinačno, tiču mnogo manje nego onih koji život tek započinju – i koji temeljem njih iz dana u dan razmišljaju vrijedi li u ovoj zemlji taj isti život i nastavljati.
U prilog tome, uostalom, svjedoče i statistike. Prema podacima UNESCO-a, pročitah, BiH je od okončanja rata napustilo 79 posto inženjera, 81 posto magistara i 75 posto doktora tehničkih nauka. Ako je, potom, temeljem istraživanja suditi, preko četiri petine mladih ne vidi perspektivu u ovoj zemlji. Samo u prošloj godini, recimo, Slovenija je izdala 14 hiljada radnih dozvola za građane BiH – a po broju useljenika u Njemačku smo, kao zemlja s tek nešto iznad tri miliona duša, odmah iza Kine i Indije koje su, svaka od njih pojedinačno, na domak milijarde i po.
Jesmo li na ovakve trendove osuđeni i u budućnosti? Koje sreće da je drugačije. Ali, nadu ne ulijevaju ni podaci, a ni poruke koje je svaki u Boga dan moguće čuti. Dok, primjerice, ovaj tekst nastaje, do ruku mi dolazi informacija kako u RS-u – za koju Dodikova družina tvrdi kako je bolji dio zemlje – prosječna plata u martu, koja čak bilježi pad u odnosu na onu od mjesec dana ranije, pokriva tek 46 posto potrošačke korpe četveročlane obitelji.
Ali, koga to od tamošnjih političara muči? Od vladajućih, bojim se, malo koga. Jer, učinak podataka te vrste se amortizuje igrom na strune „krupnih srpskih nacionalnih pitanja“ – s kojima javnost šamaraju Dodikovi jastrebovi. Nekadašnji generalni sekretar SNSD-a, recimo, otkriva ono o čemu Mile baš i ne smije javno – da je rezervni sastav tamošnje policije „zamjena za vojsku RS-a“, ali i „korak k njenoj samostalnosti“.
S tim i sličnim porukama, Miletovi jurišnici, budite sigurni, ne istrčavaju bez dogovora s „glavnim bajom“. Uostalom, ništa benignije nisu ni izjave koje svakodnevno daje on sam – da, recimo, „BiH ne bi trajala ni dva dana da nema stranaca“, ali i da Evropa sve rjeđe komentariše njegove teze kako će svi Srbi jednog dana živjeti u jednoj državi. Jer, tvrdi on, i njeni zvaničnici su sve uvjereniji kako je „to neka vrsta realnosti“ – da je RS od BiH već odvojena „samo što to još nije proglašeno“. I da se i Srbima moraju omogućiti „ista prava koja ste samo malo prije dali Hrvatima, da imaju svoju državu“.
Po mom sudu, međutim, baš zbog takvog vokabulara se trenutno predsjedavajućeg kolektivnog šefa BiH u svijetu doživljava jednim od potencijalno najopasnijih ljudi u Evropi. Ako je, recimo, po pisanju njuorškog Just Securitya suditi, u pitanju je čovjek koji bi „mogao biti jedini predsjednik na svijetu koji želi ‘razbiti’ svoju zemlju“. Isto uvjerenje je, utisak je, razlog i Rezoluciji o BiH, koju u Čileu nedavno usvoji Međunarodna demokratska unija, najmoćnija svjetska organizacija političkih partija – a kojom se na najdirektniji način upire prstom u politiku Milorada Dodika i kao prijetnju miru u BiH i kao varnicu novom svjetskom političkom talasanju.
Doduše, takvu politiku se dodatno potiče i iz Federacije. Na zakon o rezervnom sastavu policije RS-a koga, s izuzetkom Rusije – iako, mora se priznati, na način koji ne svjedoči u prilog odlučnosti – osudi čitav demokratski svijet, odgovara se zahtjevom za povećavanjem policijskih struktura i s ovu stranu entitetske crte. A to, ne samo da je pdsoticaj međuentitetskom, nego isto toliko i talasanju u okvirima Federacije – koje, usput, i bez toga ne treba potcjenjivati. U prilog tome, uostalom, govori masa detalja.
Nedavno je, primjerice, obilježena 27. godišnjica formiranja Armije Republike BiH. I utrkivalo se, i s desna i s lijeva, u podsjećanju kako je ona odbranila zemlju – i kako su sve druge agresorske, antibosanskohercegovačke, sam bi ih vrag znao kakve još ne. Da je to dolijevanje ulja na vatru mogućim destrukcijskim procesima i u sastavu Oružanih snaga BiH – koji još uvijek, pa kako-tako, funkcioniše – uopšte nije sporno. Jer, radi se o sustavu u čijem sastavu su jedinice vojski koje su, koliko do juče, bile u međusobnom oružanom sukobu – sustavu koga, osim nekadašnje Armije Republike BiH, kao zasebne pješadijske brigade danas čine i nekadašnja Vojska RS-a i nekadašnji HVO.
Što bi, da budem još konkretniji, trebala značiti glorifikacija jedne komponente tog sustava – dio koje je, koliko god da je ona drugačija, pozitivnija, što vam drago, bila i ni po čemu dobrom upamćena Sedma muslimanska. I istovremeno prišivanje epiteta „agresorska“, „kvislinška“ i ina – koliko god da je u njima bilo i tih elemenata – drugim dvjema? Što se, recimo, mene tiče, samo tjeranje vode na mlin onima kojima BiH baš i nije na srcu. A krajnje upitan je, pa kako god da se javnosti predstavljaju, i odnos onih koji, svjesno ili ne, vodu na takav mlin tjeraju. Onih, da dodam i to, ne dolaze samo iz etnonacionalističkih, nego i iz liberalno-građanskih političkih krugova.
Logikom, da budem još precizniji, „zub za zub“ se samo potpomaže talasanje na kome Dodik, i ne samo on, kako bi uvjerio svijet u utemeljenost poruka koje svakodnevno šalje, angažuje čitave timove – u Banjoj Luci, možda i još više u Beogradu. Nisam siguran da u toj funkciji nije čak i sve ono što se događa oko formiranja vlasti. Jer, i beskonačno natezanje u vezi s uspostavljanjem nove vlasti može biti efikasan instrument talasanja – a i stvaranja utiska kako su neprekidne blokade usud iz koga treba izvući pouke. Uostalom, funkcionisanje državne vlade je, najavom ministara HDZ da u njenom radu prekidaju sudjelovanje, već danas blokirano. To isto bi se, koliko sutra – k tome i uz dodatak da nove izvršne vlasti nema bez izmjena izbornog zakona prema zahtjevima HDZ – moglo dogoditi i Vladi Federacije.
I gdje smo u tom slučaju? U, bojim se, novoj mreži logike balkanske politike. Ili, još konkretnije, u stanju novog, i još očitijeg kaosa, izazvanog pažljivo osmišljenim scenarijem – da se činjenicu da funkcioniše kantonalna vlast i Dodikov „bolji dio zemlje“, a da su Federacija i država još izrazitije „izvan stroja“, treba tretirati kao signal kako je vrijeme za priznavanje „novih realnosti“. Onih o kojima i prethodnih dana bruji prvi čovjek BiH.
Ima li, evo pitanja za milion, iko živ da takve ambicije i takve scenarije uspijeva prepoznati? I da im, pametnije nego što to danas čini, uspijeva parirati? Ali, ne bošnjački, ne hrvatski, ne srpski, nego na način koji jedini može biti zalog drugačije budućnosti – istinski bosanskohercegovački? Ja odgovor na to pitanje nemam. Ali, ne želim vjerovati i da on ne postoji.
*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba
