Samo prije koji dan mi ni na kraj pameti da bi još jednom, i baš sada, mogao zboriti o intelektualnom sunovratu kao dijelu ukupne civilizacijske kalvarije BiH na prelazu dvaju stoljeća. A danas pisanje o tome je izraz potrebe da, distanciranjem od žablje perspektive „intelektualne kaste“ vlastite mi zemlje, barem zaštitim lični intelektualni integritet.
Doduše, o intelektualnoj kasti, onome što bi trebalo imati ulogu društvene savjesti BiH, desetljećima unazad i nemam bogzna kakvo mišljenje. Već sredinom devedesetih sam, svjedočeći o zlu koje je gudurama bosanskim i hercegovačkim haralo, a i pokušavajući spasiti obraz onih koji su se za ljubav univerzalnih vrijednosti nacionalom zovu uspjeli othrvati, pribjegavao manheimovskom razlikovanju inteligencije od intelektualaca – fachidiota od onih koji, izdižući se iznad baruštine svakodnevnice, oreol društvene savjesti i zaslužuju. Jer, prvi, fachidioti su, umjesto da promovišu pravo čovjeka na život, sve to vrijeme bili u službi sumanutih, patriotsko-kolektivističkih ideologija – i suodgovorni za sva zla koja je čovjek ovog prostora bio prisiljen proživljavati. I koja istim intenzitetom proživljava još uvijek.
Dokaza tome je na hiljade. Najnoviji, međutim, zaslužuje posebnu pažnju – i potrebu da se o njemu detaljnije prozbori. U pitanju je, da ne duljim, sramna rola odsjeka za istoriju banjalučkog Filozofskog fakulteta, a povodom organizacije ovogodišnjega, trećeg po redu History Festa – koji je prethodnih dana realizovan u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, među inima i u BanjaLuci.
U Narodnom pozorištu RS-a, naime, u okviru History Festa, organizovana je promocija knjige o Jasenovcu zagrebačkog istoričara Ive Goldsteina – nakon nje i okrugli sto o istorijskom revizionizmu, posebno na prostoru bivše zajedničke države. Nažalost, sve to je kultnu ustanovu kulture u ovom dijelu zemlje zaobišlo, jer je, kako je organizatoru samo koji sat ranije javljeno, k’o biva iznenada, „pukla vodovodna cijev“, zbog čega su u njoj reagovali na otkazivanje gostoprimstva eminentnom društvu.
„Peh“ s vodovodnim cijevima, istina, nije onemogućio banjalučki program History Festa – a ni drugačiju istinu o Jasenovcu od one koja se narodu ovog dijela BiH godinama „prodaje“. Ali, ostalo je pitanje šta je uzrok iznenadnoj „havariji“ i otkazivanju gostoprimstva onima koji su na dogovorenu temu banjalučkoj publici trebali zboriti?
Dilema je dešifrovana vrlo brzo, gotovo istovremeno s otkazom nastupa eminentnim istoričarima. Uzrok, da ne duljim, nije ni vodovodna, ni neka druga cijev, nego pismo odsjeka za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banja Luci kojim se od institucija RS traži zabrana banjalučke sesije History Festa. Ne zna se jedino ko ga je i napisao – nastavnici i asistenti navedenog studijskog programa ili neko drugi, možda i političari koji se iza njih vješto skrivaju.
Vjerovatno u toj dilemi treba tražiti i razlog zašto je organizator History Festa od svojih banjalučkih kolega očekivao javno očitovanje – i ograđivanje od teksta koji po svim svojim elementima ima obilježja političkog pamfleta. Dok, međutim, ova analiza nastaje, takvo očitovanje i takve ograde nisu ugledale svjetlost dana – ili ih lično nisam bio u prilici vidjeti. A to bi, onda, moglo značiti da je, koliko god to izazivalo mučninu, sudjelovanja u nečasnoj, antiintelektualističkoj raboti, ipak, bilo – ili, pak, iako u tu mogućnost ni sam ne vjerujem, nedostaje hrabrosti da se istinom, bez obzira na moguće posljedice, tresne o sto.
Što je to banjalučke „istoričare“ natjeralo na protestno pismo – i na zahtjev da se autoritetom države onemogući komunikacija s Banjalučanima najeminentnijim imenima iz svijeta istoriografije s prostora bivše Jugoslavije? Sudi li se po obrazloženju koje se u pismu navodi, „antisrpska histerija“ – i gotovo pa planetarna antisrpska ujdurma dakako. Kako drugačije shvatiti optužbe da su na banjalučkoj sesiji zaobiđeni „naučnici iz RS-a“, a da su iz Srbije dovedeni Latinka Perović i njoj slični, sve „osvjedočeni promotori bošnjačke nacionalne ideologije i politike“. Kako drugačije shvatiti, potom, optužbe da bi pred Banjalučanima „laži o Srbima“ istresati trebali Raif Dizdarević, Kučan, Mesić, Tupurkovski, Bogićević i ini, redom „političari koji su imali važnu ulogu u propasti“ Jugoslavije, a da ni prismrditi nije mogao ni jedan „relevantni predstavnik srpske politike onog vremena“. Da je, hoće reći, pozvan barem Šešelj – ili neko njemu sličan – čiji su humanizam, „elementarno poštenje“ i „naučna etika“ dokazani na stotine puta.
Da, međutim, motivi anonimnih „naučnika“ – zamislite intelektualce koji nisu spremni čak ni na potpis iza stava koga zastupaju – nisu ni malo bezazleni, svjedoči nekoliko detalja. Da im je, recimo, krunski dokaz antisrpske ujdurme organizatora banjalučkog History Festa činjenica da njime moderirati treba ugledni novosadski istoričar, poznat po „izdajničkoj“ kako je „Srebrenica ključno mjesto srpskog identiteta“. A nije jer banjalučki „znalci istorije“ ne priznaju ni nalaze „izdajničkih tijela vlasti“ RS-a, ni presude međunarodnih sudova nego isključivo mišljenja svojih „naučnih autoriteta“ – Dodika prije svih. Ili, da se na pismo odlučiše i zbog činjenice da „organizatori ovogodišnjem festivalu nastoje dati bosanskohercegovački karakter“. A to bi, onda, trebalo implicirati i njihovo uvjerenje kako je organizovanje History Festa, zapravo, silovanje stvarnosti. Jer, pita li se njih, BiH – što, uostalom, tvrdi i Dodik, njihov prvi „naučni autoritet“ – nije država, pa ni istorijskim događajima ne treba davati predznak nečega čega u stvarnom životu nema.
Nema, potom, reakcije banjalučkih „naučnika“ na demantije sarajevskog im kolege, prvog čovjeka History Festa, u vezi s lažima koje su vlastitim pismom plasirali. Podsjeti ih profesor Kamberović, među inim, da History Fest nije „grom iz vedra neba“ nego priredba koja zadobija obilježje tradicije, da su na ovogodišnji uredno pozvane i banjalučke kolege – oni koji su sudjelovali na svim dosadašnjim, ali i ostali – da je neke od njih i u više navrata molio za sudjelovanje na panelu o istorijskom revizionizmu, da ne nabrajam. I da su ga uredno kolektivno ignorisali.
Ako čovjek ne govori istinu, a iz pisma anonimnih „naučnika“ proizlazi baš to, zašto šute? Što mu u brk ne skrešu da manipuliše javnošću. Pa, zato što je lažima, koje su sami plasirali, teško parirati istini. Uz to, pitanje istine njih ni ne zanima. Da jeste, oglasili bi se prije koji mjesec kako bi protestovali protiv „naučnog“ širenja laži o Srebrenici na sijelu u kome je, kako napisa uvaženi banjalučki kolega, umjesto naučnika participirala „gomila idiota čija je jedina kvalifikacija ljubav prema ratnom zločinu“.
Ali, zašto su banjalučki „zaljubljenici u istorijsku istinu“ intervenisali u slučaju History Festa? Razlog je, dijelom doduše, u Goldsteinovoj monografiji „Jasenovac“ – u kojoj naučnoj kritici podvrgava napuhavanja brojki o jasenovačkim žrtvama. Brojka od 83.000, ponovi ugledni zagrebački istoričar i u Banjoj Luci, vjerovatno nije konačna. Ali, od istine su, i to višestruko, još dalje teze, koje je moguće čuti od istoričara, još češće od današnjih srpskih političara, o 700.000 u Jasenovcu pobijenih – mahom Srba dakako.
Dijelom se, potom, razloge može tražiti u činjenici da je ljubav prema ideologiji, u konkretnom slučaju velikosrpskoj, pretpostavljena naučnoj misiji – traganju za istorijskom istinom. I otuda srdžba zašto uz Kučana i ine nisu pozvani i spodobe poput Šešelja i njemu sličnih, zašto se naspram Latinke, Bešlina i društva nije mogao naći ni jedan od još uvijek živućih autora dvaju velikosrpskih memoranduma, zašto istrajavanje na integrisanju BiH kao države i društva ako su nanovo odškrinuta vrata njenom raštimavanju – i novoj reinkarnaciji načartanijevskog sna.
Zaludu im, međutim. Jer, istrajavanje na protivprirodnomu nikada u istoriji nije završilo kao dio pobjedničkog istorijskog talasa. Da su iz istorije kao nauke banjalučki anonimni „istoričari“ naučili išta, znali bi i to. A znali bi i da su oni, koji su jahali na konjima koje su i oni sami osedlali, uvijek u istoriji završavali na istom mjestu – na smetljištu. Koje se, siguran sam, smiješi i njima samima. Jer, tamo im, na smetljištu istorije, i jeste mjesto.
*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba
