U časopisu Musavat, broj 4 iz 1908. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Dokle će još ovako? Na nekoliko mjesta u Mostaru kopane su ulice sa namjerom da se tu udesi i namjesti stajalište fijakera. Ali kako mnogi gragjani nisu dali da pred njihovim kućama stoje fijakeri, tako se od daljeg kopanja i odustalo, ali za to nije htjelo zasuti ni izravnati ono što je već prije izkopano. Tako, naročito po noći, mnogi može da nastrada na sred ulice ako natrta na te jame. Zato, evo i pitamo: dokle će se to tako držati? Ta to je prava sramota za Mostar!”
Izgradnjom mosta Franje Josipa (Titov) 1882. godine otvorena je komunikacijska veza s desnom obalom Neretve. Brojne kočije – fijakeri (većinom su to bili jednoprezi) su prometovali prašnjavim ulicama Mostara sve do Balinovca, pa i dalje. Glavna stajanka fijakera bila je kod česme kraj Hafiz Hodžine džamije na Glavnoj ulici (na mjestu nekadašnjeg Zdravljaka preko puta NAME). Vremenom je glavna stajanka smještena na Musalu, a ona druga s Glavne ulice u obližnji Soldin sokak.
Očigledno je vladao opšti nered po pitanju fijakera i prevoza, pa je Gradsko vijeće na sjednici od 12. maja 1885. godine usvojilo „Red za fijakere i omnibuse“. U tom svojevrsnom pravilniku ponašanja za ovu kategoriju prevoza u 30 tačaka se reguliše skoro svaki detalj. Precizirane su obaveze vlasnika vozila, određeni gabariti, uvedena obaveza registracije vozila, osvjetljivanje i mnogi drugi detalji.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
