U Beogradu je juče, poslije kraće bolesti, umro proslavljeni košarkaš i trener Borislav-Boro Džaković.
Borislav Džaković rođen u Mostaru 24. oktobra 1947. godine. Za KK Lokomotiva iz Mostara, igrao je od 1963. do 1967. godine. Nakon prestanka igračke karijere, otisnuo se u trenerske vode. Poslije beogradskog „22. decembra”, vodio je prve ekipe Partizana, s kojim je 1994/95. osvojio „duplu krunu”, kao i sa Crvenom Zvezdom, s kojom se 97/98 godine okitio titulom šampiona.
Slobodu Ditu iz Tuzle je dva puta uvodio u Prvu ligu, potom je bio šef stručnog štaba Šibenke, banjalučkog Borca, a sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju na Balkanskom prvenstvu 1986. godine. Dva puta je proglašavan za trenera godine i to 1983. i 1995. godine.
Jedno vrijeme, bio je koordinator mladih selekcija u Košarkaškom klubu Metalac iz Valjeva. Rukovodilac je internacionalnog košarkaškog kampa „Prof. Aleksandar Aco Nikolić” na Zlatiboru.
Košarkom se počeo baviti u Mostaru 1962. godine, odmah po osnivanju KK Lokomotiva i to sasvim slučajno.
“Kao i svi Mostarci, ja sam trenirao fudbal u Veležu. U vrijeme zimske pauze u mom naselju nije bilo raje ispred zgrade,i ja pitam gdje su i saznam da su u Građevinskoj školi na košarci. Sutradan, ja opet izađem iz kuće i opet nikog od moje raje nema pred zgradom. Rekoše mi komšije da su otišli na košarku, pa se i ja zaputim do Građevinske škole, gdje nađem ovo svoje društvo kako treniraju košarku. Sjednem i gledam. Nakon završetka treninga, Verica (supruga Slobodana-Bobe Dabića) šutira na koš, a ja joj dodajem lopte. Kad se ona umorila, ja uzmem loptu i počnem da šutiram na koš, a Bobo na drugoj strani određuje igrače za gostovanje u Dubrovnik i kaže: ‘I onaj tamo ide’, pokazujući na mene, a ja nikad do tada nisam trenirao. Od prevelikog uzbuđenaj sam se onesvijestio, a kada sam došao kući, kažem majci da me probudi, jer voz ide oko dva sata poslije ponoći. Ali, ja prespem i ne odem na to gostovanje. Poslije mjesec dana, Lokomotiva ide na Juniorsko prvenstvo u Tuzlu.i ja sam se sa mjesec dana treniranja već izborio mjesto u timu. Bobo mene pred polazak pita, kako sam spavao, jesam li spreman. Jesam, kažem mu, ali sam sanjao da gubimo, a ja dajem pobjedonosni koš i vi me iznostite na rukama. Na utakmici u Tuzli, Lokomotiva vodi petnaest razlike i ja sam ušao u igru dajem koš, a sudija tada svira kraj. Cijeli tim trči i mene diže u vis i to je ta uspomena koja mi je ostala u sjećanju”, pričao nam je Boro.
U Lokomotivi je igrao do 1967. godine, nakon čega odlazi u Beograd.
Iako je godinama bio izvan Mostara, rodni grad nikad nije zaboravio. Ostao je Rođeni, a volio je stalno isticati da je Mostarac od glave do pete. Svake godine, dolazio je u rodni grad. Obilazio bi zgradu u ulici Mahe Đikića na Strelčevini, gdje je rođen, i ulicu Salke Šestića, gdje je rastao. I poslije liječenja u Atini govorio je da čim se oporavi, dolazi u Mostar, među svoju raju i prijatelje.
Nažalost, smrt je bila jača. Boro Džaković otišao je u nebeske visine, u legende. Svima koji smo ga poznavali ostaće u vječnom sjećanju kao veliki čovjekoljubac, koji je volio Mostar kao zjenicu svoga oka.
Hvala ti dragi Boro za sve što si dao Lokomotivi i Mostaru i neka ti je laka zemlja.
Redakcija portala NovaSloboda.ba porodici Borislava-Bore Džakovića izražava najiskrenije saučešće.
Emir Krpo
(NovaSloboda.ba)
