Misle etnonacionalisti da se kritika njihova beščašća može zaustaviti tako što će se na one, koji im se ušutjeti ne daju, obrušiti preko lokalnih internet portalčića, koje su s ciljem njihovog primirivanja i pokrenuli. To bi, uostalom, mogao biti razlog zašto sam zadnjih dana i sedmica i sam na udaru anonimnih piskarala na portalima, koji su toliko uticajni da im ni ime ne uspjeh upamtiti – a da i jesam ne bih im ga spominjao. Jer, niti su toga vrijedni, niti kao vrijednost želim promovisati medijski drek. Ali, zato svojom obavezom smatram potrebu javnog demaskiranja onog što njihovi nalogodavci čine – i što uvijaju u celofan brige za interese naroda o kome tobože brinu.
Ovaj sam put motivisan nečim što se dogodi kod zapadnih nam susjeda. U Rijeci sljedbenici italijanskog fašizma, na stogodišnjicu njene okupacije, izvjesiše zastavu Kraljevine Italije pod kojom je prije stotinu godina fašistički udar na ovaj hrvatski grad i izvršen. Na provokaciju italijanskih fašista vrlo energično odgovoriše hrvatske vlasti, a prvi čovjek tamošnje vlade izjavi kako to u njegovoj zemlji ne prolazi, jer je ona „ozbiljna pravna država“ i ne dopušta fašističkom polusvijetu da joj ruši dignitet.
Svaka čast. Čovjek načas pomisli kako je hrvatski premijer održao pravu lekciju fašistima. Ali, problem je što vlast, koju on personificira, ne reaguje na isti način i prema slavljenju fašizma koji je u prvoj polovini prošlog vijeka iznjedren u vlastitoj joj zemlji. Naprotiv, komisije i rasprave sudova, ustavnih i inih, su joj instrumenti kojima priču o ustaškim jurišnicima, ponekad i do neukusa, redovno razvodnjava. A ne vidim da je zabrinuta i zbog toga što se ustaške glavešine još uvijek šepure i s ovu stranu državne međe. U nazivima mostarskih, ali i ulica u nekim drugim bosanskohercegovačkim gradovima i čaršijama. I svaki put tamo gdje apsolutnu kontrolu nad pojavama i procesima ima sestrinska partija, za neke čak i partijska ekspozitura u BiH stranke koja obavlja vlast u Hrvatskoj,.
Dupli aršini, reklo bi se. Ali, to je već tema za neku drugu priču. Što se, pak, ove tiče, ni po muke da BiH ima posla samo s fašističkim glavešinama – ustaškim i četničkim u istoj mjeri – iz Drugog svjetskog rata. Jer, problem je što u njoj fašizam, u nešto izmijenjenoj formi u odnosu na ondašnji, cvjeta i danas – i što mu svi mi zajedno svjedočimo bukvalno svaki dan. Ali i što, na našu zajedničku žalost, prema njemu pokazujemo sve veće razumijevanje. Što ga fašizmom i ne doživljavamo nego uobičajenom manifestacijom političkih, pa čak i građanskih i ljudskih prava u najširem značenju.
Pogledajte, uostalom, a sve manje je onih koji se zbog toga specijalno uzbuđuju, šta sve čini jedan od članova Predsjedništva BiH. Milorad Dodik. Zar sve to nema fašistoidnu patinu? Ima, i te kako! K tome još i kopču s fašizmom, onim s velikosrpskim podtekstom. S onim koji je sebi u zadatak, zbog ideje velike Srbije, stavio destruiranje i razbijanje BiH.
Zaludu poruke ohrabrenja kako se niko ozbiljan više ne plaši Dodikovih
prijetnji – kako je priča o ukidanju Oružanih snaga, Uprave za indirektno
oporezivanje, SIPA-e, OSA-e i inih pucanj u prazno, jer je ono nemoguće bez opštedruštvenog
konsenzusa. Zaludu tješenje građana kako državne institucije mogu i bez SNSD-a,
ali i kako struktura nove vlasti nije nezamisliva bez Dodika i njegovih. Zaludu,
na kraju, i upozorenja OHR-a kako su prijetnje raštimavanjem države
antidajtonsko djelovanje – i kako neće ostati bez odgovora svijeta.
Ništa od toga, barem zasad, lidera SNSD ne zaustavlja – niti ga tjera na razmišljanje je li vrijeme za „promjenu ćurka“. Utisak je, naprotiv, da nivo vlastite drskosti on stalno podiže, ali i da podsticaje za to dobija sa strane. Iz Moskve i Beograda prije svega. Malo je vjerovatno da bi se, da nije tako, usudio prkositi kako bi, u slučaju da uslov za ulazak BiH u EU bude uvođenje sankcija Rusiji, izabrao Rusiju a ne evropsku budućnost zemlje i njenih građana. Kao što je malo vjerovatno da bi, da iza njega ne stoji Beograd, pravio cirkuse, poput najnovijeg drvarskog. Uostalom, prvi čovjek istočnih susjeda je i drvarski „Dan sjećanja“, baš kao što je to činjeno prije tridesetak godina, iskoristio kao povod za novo svesrpsko zbijanje redova. Zar u prilog tome ne govore i tamo lansirane mu poruke da Srbi moraju biti jedni uz druge, da će Srbija štititi svoj narod gdje god da je, i tome slične? I zar one, gotovo pa neodoljivo, ne asociraju na Miloševićeve gazimestanske da „Srbe ne sme niko da bije“?
Je li sve to jasno i svijetu? Vrag bi ga više znao. Po nekim detaljima bi se reklo – jeste, barem jednom njegovu dijelu, barem onima koji još uvijek imaju snage postojeće trendove promijeniti. Ne treba isključiti da je baš na to, u komentaru za jedan njemački medij, mislio i Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH, od koga se, uz ostalo, moglo čuti kako Evropa definitivno nije u stanju adekvatno uzvratiti Dodiku – i kako su na to, iako su se iz bosanskohercegovačke priče izvukle prije više godina, ponovo primorane SAD.
Naravno, nije vremešni Nijemac ništa od navedenog rekao napamet. Naprotiv, za to je imao debele razloge a, kako stvari stoje, i inpute puno detaljnije od mnogih drugih. Imao je, recimo, ako informacija koju prenesoše mediji, podatak s Vijeća za implementaciju mira, da britanski zahtjev kako se Dodiku treba uputiti jasna poruka da mu rušenje institucija BiH neće biti oprošteno nije naišao na odobravanje drugih – Francuza i delegacije EU prije svega. Imao je, osim toga, dojavu da je stavove s Rusima u vezi s NATO integracijama, i mimo zahtjeva na kome su istrajavali Amerikanci, usaglasio, niko drugi do gospodin Wigemark, u to vrijeme prvi čovjek Delegacije EU u BiH.
S druge strane, nije nikakva mudrost da SAD ovaj dio Evrope, pa i BiH u njegovu sastavu, ne kane – a, ruku na srce, i ne smiju – tek tako prepustiti ruskom uticaju. I baš u tome treba tražiti razlog zašto su, nakon višegodišnjega kibiciranja sa strane, u balkansku misiju ponovo poslale jedno od svojih najjačih imena – pomoćnika državnog sekretara. Ali, i razlog da gospodin Palmer bosanskohercegovačkim etnošerifima u prvim danima svoga novog američkog zadatka da do znanja kako Daytonski sporazum u američkim krugovima, koji su ga prije četvrt vijeka i oblikovali, „nikad nije bio zamišljen kao fiksni okvir“, nešto što nije podložno promjenama.
Ali, vrlo brzo je i Palmeru i ostatku američke državne administracije dato do znanja da njihov balkanski, pa i bosanskohercegovački plan neće ići bez otpora – velikih da veći ni ne mogu biti. To se, uostalom, dalo zaključiti i iz prvih banjalučkih reakcija na Palmerove stavove o Daytonu – posebno onaj da on nije ni vječan, ni nepromjenjiv. Što se, uzvrati mu Dodik, tiče RS-a, Daytonski sporazum ima podršku u izvornom obliku – i nikakvu više. Jer, promijeniti ga nije moguće jedino bez političke volje Republike Srpke – a nje, veli, „nije bilo ni kada su pokušavali vršiti pritisak i ucjenjivati ljude“, kamo li danas. I utoliko je, dodaju, Amerikancima angažman Palmera samo nepotrebni trošak. Jer, pojašnjava premijer RS-a, njegovo slanje ovdje za „RS ne znači baš ništa“.
Ni po muke, međutim, da su Dodik i oni koji mu aplaudiraju i jedini. Jer, utisak je, i s ovu stranu entitetske crte je masa onih koji mu pomažu da s političkim, posebno etničkim, talasanjem ne posustaje. U prilog tome, uostalom, svjedoči i svakodnevica – ono što čine lideri SDA i HDZ prije svega. U prilog tome, ako se već hoće, svjedoči i netom okončani kongres SDA. Ali, u kontekstu ove analize o njemu, kao i „umotvorinama“ kojima vijek vlastitog trajanja produžava „prvi u Hrvata“, ne bih. To, doduše, ne znači da će kritičkog propitivanja, i jedan i drugi, biti i pošteđeni. Naprotiv. Vrlo brzo na red dolaze i sami. I oni i pasjaluk koga narodu bosanskom i hercegovačkom svakodnevno serviraju – pa i najnovija kongresna Deklaracija SDA.
Uostalom, na njih je, podjednako kao i na Dodika, mislio i bivši šef Misije OESS-a prilikom napuštanja naše zemlje – i dužnosti koju je godinama u njoj obavljao. Prisjetimo se, gospodin Bruce Berton tada, među inim, ustvrdi kako je BiH „zaglavljena u konstantnom krugu političkih previranja, uzrokovanih od lidera koji nisu zainteresovani“ za njenu budućnost. Koji, naprotiv, „koriste degradirajuću retoriku i izmišljene krize koje produbljuju nepovjerenje i drže ovu državu u pat poziciji.“ I bosanskohercegovačkim građanima poruči kako je krajnje vrijeme da se iz toga, do zla Boga začaranog kruga iziđe.
Nije, doduše, Berton ponudio i recept kako iz začaranog kruga i izići? Možda je, ko zna, mislio kako to moraju učiniti građani BiH – i kako umjesto njih to ne može učiniti niko drugi. A možda je – ili je o tome kao Amerikanac puno više od ostalih i znao – i sam pogled upirao u američku administraciju i motive koji bi nju mogli pokrenuti. Baš kao što, dok ovaj tekst pišem, upirem ja. I nije da to činim bez razloga. Potpuno suprotno, motiviše me uvjerenje da na žulj, pa i u definitivni kraj, povampirenom etnofašizmu u ovoj zemlji, i u njenom okruženju dakako, odluče li to, u ovom momentu efikasno stati mogu jedino Amerikanci. Bez njih, nažalost, svi mi zajedno s njim ćemo, što bi narod rekao, još godinama morati kuburiti.
