Akademik Slavo Kukić: Farsa o nacionalnom interesu i dalje ostaje pretpostavljena pravu na život

Zadnjih dana, javni prostor je doslovno zatrpan podacima od kojih gotovo da se ledi krv u žilama. Od 1990. godine do danas, prema podacima Svjetske banke, mnoge zemlje iz okruženja su bilježile, neke od njih i krajnje respektabilan rast društvenog bruto proizvoda. U Albaniji je on, primjera radi, premašio granicu i od 140 posto, na Kosovu je tek desetak postotaka od albanskoga manji, uduplao se u Sloveniji, a za petama njoj je u Rumunjskoj, Crnoj Gori, Bugarskoj, čak i Hrvatskoj. Jedino u BiH – i Srbiji, koju bi Dodik i njegovi rado u svemu slijedili – je i danas ispod rnivoa s početka devedesetih.

Ali, to nije i najgore. Drugi pokazatelji, naprotiv, upozoravaju da se dobru nadati nije ni u budućnosti. U prvih osam mjeseci, recimo, u odnosu na isti period prošle godine, izvoz BiH pada, a uvoz raste. Taj trend bi se, kako stvari stoje, u godinama koje dolaze mogao čak i zaoštriti. Jer, sve manje je onih koji bi pretpostavke za rast izvoza mogli stvarati. U prvih šest mjeseci ove godine, BiH je bilježila negativan prirodni priraštaj – pri čemu se trend njegovog, pada u odnosu na godinu ranije dodatno zaoštrio – a pad broja sklopljenih brakova i porast broja razvoda sugeriše kako bi nas isti usud mogao pratiti i u godinama koje tek slijede.

S druge strane, sve očiglednije je i nezadovoljstvo socijalnim stanjem u zemlji. Na prostoru Federacije, recimo, skoro pet hiljada doktora i stomatologa polusatnim štrajkom ovih dana upozori vlasti na svoj položaj – a  ne dvojim da bi se svakog dana, umjesto polusatne obustave mogla dogoditi i potpuna blokada zdravstvenih institucija Federacije. Ali, to je, i tako kako je, još uvijek bolje od onoga što se događa na prostoru RS-a. Tamo je, još konkretnije, u zdravstvu sve manje onih koji bi aktuelne vlasti bilo čim, pa i štrajkovima, mogli upozoravati. Jer, zdravstveni radnici masovno pakuju kofere i odlaze. I to, ne samo u Njemačku, Švicarsku, nego čak i u Federaciju, onu istu u kojoj im kolege štrajkuju. Zašto? Zato što im je u tom dijelu zemlje, kažu, rad značajno više plaćen nego tamo gdje su danas.

Najgore je da to, na izvjestan način, priznaju i vlasti RS-a. I da, da se ne povjeruje, za takvo stanje razloge pronalaze u činjenici da na nivou BiH nije formirana vlast. K’o biva, da je SNSD zaposjeo Vijeće ministara i druge državne institucije sve bi bilo drugačije – a procvjetalo bi i u javnom zdravstvu RS-a. Jer, tada bi se, pojašnjava entitetski premijer, ovaj dio zemlje kod međunarodnih finansijskih institucija mogao dodatno zadužiti i zdravstvenim radnicima osigurati nešto veću crkavicu od one koju primaju – i stimulisati ih da ostanu.

Hajte, recimo da je tako. Ali, što koliko sutra? Jer, prema objavljenim podacima, potrošačka korpa mu je za više od duplo veća od prosječne plate u RS-u – koja je, navodno, premašila 900 maraka. Ali, šta tih 900 maraka znači onima čija je plata i ispod 500. Kojih je preko 70.000, Dodikovim jezikom, u tom boljem dijelu zemlje. A, ako je prema objavljenim podacima suditi – da javna preduzeća u RS-u duguju preko milijardu maraka – biće ih i više.

Sve to su podaci zbog kojih bi se, u svakoj normalnoj zemlji, vlast ne samo brinula za svoju budućnost, nego i pakovala kofere za ono što je čeka nakon prvih parlamentarnih izbora. Ovdje se, međutim, etnonacionalistička bratija osjeća sigurnijom nego ikada. Jer, logici krčenja stomaka ona i danas, i to krajnje efikasno, parira pričom o ugroženosti naroda – i potrebom zbijanja nacionalnih redova kao uslovom biološkog opstanka.

U toj funkciji je, uostalom, i bura koju je podigla najnovija deklaracija SDA. Koja, usput, gotovo ni u promilima ne odudara od one s prethodnog kongresa ove partije – deklaracije iz 2015. godine.  Ali, sadašnja je deklaracija – za razliku od one od prije četiri godine, kada se zbog nje niko ni ne počeša – izazvala talasanje zbog koga me obični smrtnici nerijetko presreću pitanjima, prijeti li nam novo krvoproliće.

Zaludu moja uvjeravanja sirotom svijetu kako za to nema bojazni – ali i kako je deklaracija SDA najobičnije bacanje prašine u oči. Jer, njeni dometi su, nema li najšireg društvenog konsenzusa – a nema ga i neće ga biti ni u sljedećih barem desetak godina – ravni nuli. Znaju to, dakako, i tvorci najnovije deklaracije, ali i oni kojima je ona poslužila za novo talasanje – i za nove strahove. Ali, i jednima i drugima je važno da je deklaracija SDA iskorištena kao krunski argument potrebe još snažnijeg homogenizovanja na etničkoj osnovi.

Dodiku je, recimo, programska deklaracija SDA došla k’o „kec na deset“ u priči o nužnosti svesrpskog okupljanja – i proglašavanja kvislinzima svih koji se usprotive svrstavanju pod njegov barjak. A dobro bi mu, budući su njegove prijetnje secesijom kao odgovor na SDA „unitarizam“ osuđene i od centara međunarodne moći, došla i bespogovorna javna podrška „svesrpskog autoriteta“. Predsjednika Srbije. I, siguran sam, nadao joj se. Ali, ona je – iako talasanje u BiH, zbog potreba u vlastitoj mu kući, kao melem na ranu dođe i Vučiću – za sad, ipak, izostala. 

Čović je, potom, programsku deklaraciju SDA iskoristio kao krunski dokaz „organizovanog političkog, ideološkog i medijskog nasilja nad Hrvatima u BiH“ – i za intenziviranu priču o etničkoj federalizaciji kao jedinoj garanciji budućnosti BiH, ali i jedinoj garancijiu hrvatske opstojnosti u njoj. Tako osmišljen koncept prati i udar, čiji je cilj podjela medijskog prostora preko projekta TV Herceg-Bosne – a u tom kontekstu i pokušaj da se iz opštinskih budžeta osiguraju sredstva za njeno finansijsko servisiranje. 

Izetbegović, na kraju, stavljanjem u prvi plan građanskih vrijednosti na svoju stranu nastoji pridobiti svjetske centre moći – jer, promovisanje građanskog principa kod njih i stvara utisak o drugačijim ciljevima u odnosu na one koje personifikuju lideri SNSD-a i HDZ-a. Stvarnost je, nažalost, potpuno suprotna. Lider SDA, naime, s njima funkcioniše po principu spojenih posuda – bez njih nema ni njega. U prilog tome, uostalom, svjedoči masa detalja. Prisjetimo se, uostalom, da je SDA svojim glasovima omogućila apsolutnu dominaciju SNSD-a i HDZ-a u Domu naroda državnoga parlamenta – i da je time, ali i svim ostalim što čini, podjednako odgovorna za blokade kao i njeni hrvatsko-srpski blizanci.

Ako je, dakle, stanje takvo, a jeste, postoji li uopšte mogućnost da se ono promijeni – i da se umjesto iracionalnih kolektivnih u prvi plan dovedu pojedinačni, interesi čovjeka i njegovo pravo na život. EU, utisak je, čini sve kako bi takve promjene potakla. Svako malo se, uostalom, iz njenih odaja, s različitih adresa dakako, dade čuti kako ni ona nije potpuna bez BiH – kako u svojoj porodici želi našu zemlju, ali i kako sama BiH mora savladati civilizacijske barijere, koje joj na putu tome stoje.

Izvjesno je, međutim, da u Bruxelessu ne vjeruju kako bi takav zaokret učiniti mogle političke filozofije koje su odgovorne za rat, za stotine hiljada ljudskih života i za gotovo prepolovljavanje bosanskohercegovačkog stanovništva. Ako je tako, nije upitno ni da su pogledi iz tamošnje administracije usmjereni prema partijama liberalno-građanskog političkog spektra, onima koje su, kolokvijalno govoreći, dio političke ljevice posebno.

Pitanje je, međutim, imaju li te partije snage za zaokret, koji bi BiH mogao učiniti društvom evropskih naroda? Najiskrenije, u to sam sve manje uvjeren. I puno je razloga zašto sam sve više pesimista.

Pitanje je, prije svega, koliko BiH uopšte ima političku ljevicu? Jer, njen duh je, filozofijom trećeg puta, koja je osakatila i lijevi politički pokret u Evropi, već dvadesetak godina protjeran i iz BiH. A posljedica je da se partije političke ljevice sve manje prepoznaju kao partije depriviranih – partije siromašnih, radništva, kojima je cilj dobro tih slojeva, i zbog kojih nastupaju protiv kapitala i njegove grabežljivosti. Posljedica je, potom, da, umjesto u tim slojevima, bazu svoga uticaja te partije pokušavaju osigurati i tamo gdje nikada u istoriji nisu – čak i kod vlasnika kapitala. A to ih ideološki čini potpuno neprepoznatljivima i njihovo prirodno biračko tijelo dovodi u stanje totalne zbunjenosti – pa i apstinencije i okretanja prema drugim političkim projektima.

S druge strane, lijevi politički pokret, i takav kakav jeste – nedefinisan, neprofilisan, smušen, tehnomenadžerski, ličnim interesima obojen – nikada nije bio razjedinjeniji nego danas. Bukvalno svaki dan se, uostalom, svjedočiti može unutrašnjim previranjima, posebno u vodećim partijama ljevice, uskrsavanju novih partija iz njihovih skuta zbog interesnih ratova koji ih svaki dan razdiru – jednom takvom moglo se svjedočiti i ovih dana – i njihovim optužbama kako su se na taj korak odlučile zbog izdaje ideje u onoj kojoj su pripadale. A to, objektivno, slabi ukupnu snagu koju bi, da nije unutrašnjih ratova i borbe za moć pod svaku cijenu, prema biračkom tijelu mogle emitovati. Ali, što je još poraznije, takvo stanje je istovremeno i u funkciji produžavanja vijeka trajanja etnonacionalističkih snaga i koncepata.

Na stranu što dijelu onih, koji se u ideje političke ljevice kunu, te ideje nerijetko znače koliko i lanjski snijeg. Jer, kako bi ostvarili vlastite interese, održali u sedlu vlasti i moći, a s tim ponešto i materijalno ušićarili, takvi su se spremni udružiti i sa samim vragom. Kao što, uostalom, čine i danas. I uvijek imaju obrazloženja zašto to čine – zbog temeljne ideje, zbog budućnosti zemlje, zbog onih koji su za njih glasali, zbog…ko zna čega sve ne.

U stvarnosti, međutim, ne samo da se time onemogućuje promjena sistema vrijednosti, koja bi BiH približila evropskim standardima, i umjesto vladavine ljudi definitivno osigurala vladavina zakona, nego se status qou betonira snažnije nego što bi to bez njih i u mislima bilo moguće.

U takvom ambijentu, koliko god to sumorno zvučalo, tapkanje u mjestu se, kako stvari stoje, i sljedećih desetak godina nameće kao neizbježan dio tužne nam sudbine. A dogodi li se to, sudu istorije umaći neće baš niko. Oni, koji se nesmanjenim intenzitetom decenijama udaraju u nacionalna prsa, odavno nisu sporni. Ali, umaći mu neće ni onu koji bi se, tobože zarad dobra čovjeka, odrekli svega – osim, baš kao i etnonacionalisti, političke moći i privilegija koje s njom idu.

Treba li ih, i jedne i druge, i dalje trpjeti? Ili im, zarad vlastite nam budućnosti, i jednima i drugima podjednako okrenuti leđa?

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba