ECHR presudio u korist Fate Orlović, crkva se mora ukloniti iz dvorišta

Evropski sud za ljudska prava (ECHR), u slučaju Orlović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, jednoglasno je presudio da je došlo do kršenje člana 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine) iz Evropske konvencije o ljudskima pravima, saopšteno je iz ovog suda.

Slučaj se odnosio na crkvu, koju je podigla Srpska pravoslavna parohija na zemlji podnosioca zahtjeva, nakon što su morali napustiti svoje imanje tokom rata 1992.-95. godine.

Sud je posebno utvrdio da vlasti ne poštuju konačne i obavezujuće odluke iz 1999. i 2001. godine, kada je naloženo potpuno vraćanje zemlje, a navode da vlada nema nikakvo opravdanje zbog neaktivnosti, koje je ozbiljno narušilo imovinska prava podnositelja zahtjeva.

Takođe je presudio, sa šest glasova za, prema članu 46 (obavezujuća sila i primjena), da je tužena država morala osigurati provođenje dviju odluka u korist podnosioca zahtjeva, uključujući posebno uklanjanje crkve sa zemlje podnosioca najkasnije u roku od tri mjeseca od pravomosnažnosti presude.

Podnosioci su rodbina 14 građana Bosne i Hercegovine rođenih između 1942. i 1982. Oni žive u Konjević Polju i Srebreniku. Oni su nadživjeli supruga prve podnositeljice prijave i još 20 članova porodice, koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici 1995. godine.

Tokom rata 1992-95. godine, prisiljeni su da napuste svoje domove u Konjević Polju. Imovina je pripadala suprugu prve podnositeljice prijave i njegovom bratu, a sastojala se od nekoliko individualnih poljoprivrednih zdanja, polja i livada.

Na njihovom zemljištu je 1998. godine izgrađena crkva, nakon postupka eksproprijacije u korist Srpske pravoslavne parohije. Podnosioci zahtjeva nikada nisu bili obaviješteni o tim postupcima.

Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini okončao je rat, koji se zbivao 1992–95. godine. Kako bi se implementirao Aneks 7 sporazuma, koji garantuje slobodan povratak izbjeglica u njihove matične domove i restituciju njihove imovine, Republika Srpska usvojila je Zakon o povratu imovine 1998. godine

Podnosiocisu pokrenuli postupak povrata imovine na osnovu tog zakona. Oni su dobili punu restituciju u odluci Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglice 1999. godini, nakon čega je uslijedila druga odluka Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe 2001. godine. Odluke su bile i konačne i izvršne.

Zemlja je vraćena podnosiocima, osim jednog dijela na kome je crkva izgrađena. Podnosioci su tražili potpuno vraćanje zemljišta tokom nekoliko narednih godina, ali bez uspjeha.

Podnosioci su, takođe, tužili Crkvu na lokalnim sudovima, kako bi vratili zemljište i uklonili crkvu.

U 2010. godini, izmijenili su svoj zahtjev, tražeći od sudova da priznaju valjanost vansudske nagodbe. Niži sudovi su odbacili tužbeni zahtjev, utvrdivši da između stranaka nije sklopljen sporazum, što su zatim potvrdili Vrhovni sud 2014. i Ustavni sud 2017. godine.

U međuvremenu, 2004. godine, došlo je i do drugih dešavanja, uključujući naredbu građevinske inspekcije o zabrani korištenja crkve, čemu se lokalni zamjenik gradonačelnika usprotivio, i Srpska pravoslavna parohija zatražila je i dobila građevinsku dozvolu za crkvu.

Oslanjajući se na član 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine), podnosioci su se žalili da nije bilo moguće efikasno koristiti svoju imovinu, jer nezakonito izgrađena crkva još nije bila uklonjena sa njihove zemlje.

Oni su se, takođe, pozvali na članak 6. stav 1. (pravo na pravično suđenje) da bi se žalili na odluke domaćih sudova u vezi sa njihovim parničnim zahtjevom.

Prijava je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 30. marta 2018. godine.

Presudu je donijelo vijeće od sedam sudija, koje je bilo sastavljeno od sljedećih sudija: Jon Fridrik Kjølbro (Danska), predsjednik, Faris Vehabović (Bosna i Hercegovina), Paul Lemmens (Belgija), Iulia Antoanella Motoc (Rumunija), Carlo Ranzoni (Lihtenštajn), Jolien Schukking (Holandija), Péter Paczolay (Mađarska), i Andrea Tamietti, zamjenica sekretara Odjela.

Nije bilo sporno da su podnosiicu zahtjeva bili vlasnici dotične imovine i da su, kao interno raseljena lica, prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma imali pravo na povrat zemljišta.

Nadalje, Sud navodi da je pravo podnosioca zahtjeva na punu restituciju utvrđeno u odlukama 1999. i 2001.godie, te da su vlasti morale preduzeti praktične korake da osiguraju provođenje. Međutim, umjesto da provedu odluke, vlasti su u početku 2004. godine učinile suprotno, ovlastivši crkvu da ostane na zemlji podnosioca tužbe.

Zaista, podnosiocima je i dalje onemogućeno da u potpunosti povrate svoju imovinu 17 godina nakon što je Bosna i Hercegovina ratifikovala Konvenciju i njene protokole. Vlada nije dala nikakvo opravdanje za neaktivnost vlasti. Sud je smatrao da tako dugo kašnjenje očigledno predstavlja odbijanje provođenja odluka, zbog čega su podnosioci bili u neizvjesnosti.

Kao posljedica neuspjeha vlasti da ispoštuju konačne i obavezujuće odluke, podnosioci su pretrpjeli ozbiljno ukidanje svojih imovinskih prava i zbog toga su morali da snose nesrazmjerni i preveliki teret.

Sud je stoga zaključio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1. S obzirom na to, Sud smatra da nije bilo potrebno ispitivati žalbu podnosilaca zahtjeva prema članu 6.

Sud je ponovio da, kako bi pomogao državi da ispuni svoje obveze iz člana 46., može iznimno navesti pojedinačne i/ili opće mjere koje bi se mogle poduzeti za zaustavljanje kršenja Konvencije.

U posebnim okolnostima slučaja podnosioca zahtjeva, Sud je smatrao da je tužena država morala preduzeti sve potrebne mjere kako bi osiguralo provođenje odluke iz 1999. godine i odluka Ministarstva za izbjeglice iz 2001. godine, uključujući posebno uklanjanje crkve sa zemlje podnosioca zahtjeva, bez daljnjeg odgađanja i najkasnije u roku od tri mjeseca od pravomsnažnosti ove presude.

Sud je jednoglasno zaključio da je Bosna i Hercegovina prvom podnosiocu zahtjeva trebala platiti 5.000 eura i 2.000 eura preostalim podnosiocima zahtjeva na ime materijalne štete.

(Fena)