Akademik Slavo Kukić: Je li Damoklov mač nad Čovićevom glavom uvod i u njegov politički kraj

Statistike su sve alarmantnije. Prema podacima entitetskih fondova, primjera radi, u prethodnih pet godina se broj penzionera uvećao za preko 50 hiljada – a procjenjuje se da će im se u sljedećih pet godina pridružiti novih osamdesetakhiljada korisnika penzija. Istovremeno se, potom, projicira i dalji pad stope nataliteta, ali i iseljavanje novih 150 hiljada osoba. A sve to, dakako, neodloživim nameće i pitanje hoće li BiH uopšte biti u mogućnosti isplaćivati penzije onima koje se u njih otpremi. Jer, njih će neko morati zarađivati. Ali, ko? Već danas je odnos broja radnika i penzionera gotovo pa izjednačen – a koliko sutra on će, sudi li se prema trendovima, biti još nepovoljniji.

Koga, međutim, sve to zanima? Etnonacionaliste definitivno ne. Od političkih se kabadahija u javnom prostoru, uostalom, i u zadnjih mjesec dana moglo čuti koješta – zbog čega je potpuno na mjestu ocjena lidera Naše stranke kako će oni, dopusti li im se, od BiH napraviti najveće svjetsko etno selo. 

Dok, počnimo s tim, turska agresija na Siriju izaziva zgražanje i osudu svijeta, „prvi u Bošnjaka“ joj aplaudira – i uvjerava sve nas, zamislite, da je ona u funkciji zaštite turskih građana, ali i, vjerovali ili ne, mira u svijetu. Bože sačuvaj! Pa, to je vokabular kojim je Milošević opravdavao razaranje zemlje u koju se svakodnevno sam on kune. Otvara li gospodin takvom pričom vrata sličnom scenariju u BiH i u budućnosti – da se, recimo, ideja o nekom novom ataku na nju ponovo osloni na floskule o brizi, kako za pripadnike vlastitog naroda, tako i za mir u svijetu?

Novi srpski vožd, potom – mada za sada, jer mu Vučić ne dopušta dalje na istok, dobacuje tek do zapadne obale Drine – nastavlja s praksom po kojoj je već godinama prepoznatljiv i izvan granica BiH. Raspadom BiH je, primjea radi, i to koristeći medij koji se u javnom prostoru predstavlja javnim servisom, prijetio i u vrijeme pisanja ovog teksta – jer, veli, „ona nije nastala kao interes naroda, već kao igra i pokušaj pravljenja države.“ I rješenje, dodaje, nije u njenom podržavanju, nego u razvoju „zasebnih zajednica i država – Republike Srpske, Herceg Bosne, i Bosne koju bi imali muslimani“.

S vremena na vrijeme, međutim, banjalučki „vožd“ sam sebi „skoči u stomak“ izjavama zbog kojih ga se sve učestalije tretira čovjekom koga i ne treba ozbiljno shvatati. Poznato je, uostalom, njegovo istrajavanje na povratku izvornom Daytonu bez koga, pita li se njega, nema ni BiH. Ali, svako malo ga se uhvati u logičkom procjepu. Odlazak OHR-a je, recimo, ono na čemu Mile istrajava godinama. Prije izvjesnog vremena je tome dodao i izbacivanje stranih sudija iz Ustavnog suda kao uslov bez koga na nivou države nema ni vlasti. A i jedno i drugo su dio izvornog Daytona – i sve više je onih koji, zahvaljujući baš takvim Dodikovim udarima na zdravu pamet, to i znaju. I ne vjerujem da to može biti razlog povećanog oduševljenja njime. Jer, kako aplaudirati čovjeku koji je u sukobu čak i s elementarnom logikom? Ili, kako aplaudirati čovjeku koji izjavi, a učinio je to i nedavno, da se odriče „svakog Srbina koji je u ime bilo kakve ideje počinio zločin prema drugima, drugačijim i različitim od nas“ – a dodjeljuje priznanja osuđenim ratnim zločincima i divi se objektima imenovanim u njihovu čast?

Ništa se, na kraju, u prethodnih mjesec dana nije promijenilo ni u politici „boraca“ za hrvatsku stvar – u retorici „prvog u Hrvata“ posebno. I dalje priča o majorizaciji, i dalje ponavljanje kako nema vlasti u Federaciji bez izmjene Izbornog zakona, a da se nivo države ni ne spomene – kao, za državni nivo će tolerisati neprovođenje sudskih presuda, za Federaciju ni u ludilu, i sve u tom duhu. Svemu tome sada se, po uzoru na Dodika i njegove, dodaje i praksa paralelnog komuniciranja s UN-om. Pri tome se, međutim, vjeruje kako se, po principu kojim se koristi na domaćem terenu, zjake mogu prodavati i čitavom svijetu. Ali, zaboravlja se da se time proizvode efekti koji ti se vraćaju poput bumeranga.

U pismu UN-u, naime, obrati se jedna od paradržavnih institucija – HNS, koga Čović i njegovi tretiraju hrvatskim nacionalnim parlamentom – i u njemu se iznose tvrdnje koje su stotinama milja daleko od istine. Što, dakako, ne može proizvesti nikakve učinke kod svjetske zajednice – jer, zahvaljujući svojim uredima u BiH ona zna u čemu je problem. Ali, važnije od toga je da se ta paradržavna tvorevina, registrovana kao nevladina organizacija, svijetu prodaje kao „nezavisna nevladina organizacija branilaca ljudskih prava“. A to je već potcjenjivanje pameti čitave svjetske zajednice – jer takva ne može biti organizacija sastavljena od prvaka političkih partija, bile one stvarne ili virtualne – i za učinak može imati gubljenje simpatija i kod onih kod kojih su ih tradicionalno imali.

Ali, u prethodnih mjesec dana se, i utisak je kako je to ohrabrujuća novina, u javnosti o političkim bogovima moglo i čuti koješta. Ono što im, objektivno, stvara sve veće nesanice, ali i otvara prostor mogućnostima kako bi im budućnost mogla biti puno mučnija od prošlosti.

Može, primjera radi, Dodik torpedovati ultimatumima čitavu državu – i sijati strahove kako bi je moglo i nestati – ali i on sam je, izvjesno je, u problemima s kojima se sve teže nosi. I sve nejasnije je hoće li s njima uopšte izići na kraj.

SDS i PDP, naime,  sve otvorenije govore o mogućnosti nove parlamentarne većine na državnom nivou. Zaludu demagoške floskule kako je to protiv interesa RS – i nacionalna izdaja o kojoj vožd sve učestalije i sve nervoznije zbori. Jer, primi li se na državnom nivou ideja o parlamentarnoj većini bez SNSD-a, silazna putanja u moći Milorada Dodika je proces koji se neće moći zaustaviti. A takvu mogućnost, objektivno, ne treba isključiti. Jer, ne samo da je zaratio na nivoui države, Dodik je zaratio i u RS-u. I stoga mu prijeti okretanje leđa i od saveznika, s čijom je vjernošću računati mogao desetljećima.

Uostalom, takvu mogućnost je najavio DNS, zahvaljujući komeu se sve ove godine Dodik i uspio održati na vlasti. Šta ako se to dogodi – a optužbe da Dodik nije iskreni ni prijatelj, ni partner, i da neće DNS-u diktirati šta će raditi – i ako DNS odluči otići na drugu stranu? Na državnom nivou to odmah znači mogućnost scenarija koji je, koliko do juče, bio isključivan – koji Dodiku podsijeca krila – a na entitetskom nivou mogućnost kombinatorika koje bi „vožda“ u stanje velikih briga mogle dovesti prije nego  što se moglo i sanjati.

Utisak je, međutim, kako su mogući zaokreti najviše vjerovatni kod Hrvata – i kako bi ceh mogao biti ispostavljen onome ko je u ovom momentu neupitan. Lideru HDZ-a. Sve dosadašnje dionice na putu do uspostavljanja apsolutne moći taj je čovjek savladao bez većih izazova. Rušenje SOKO-la, recimo, gotovo da nije ni osjetio. Zaludu što je njegovim uništavanjem izgubljeno 8 hiljada radnih mjesta – i što je na hiljade porodica zbog toga završilo na različitim svjetskim meridijanima. Zaludu i sve ostalo – za ono što je tamo činjeno čovjek nije čak ni optužen. Iako, ko god događanja u ovoj tvrtki iole bolje poznaje, ne dvoji kako je glavni mozak njegovoga uništavanja baš on – koji sebe prikazuje „spasiocem“ hrvatstva.

Sve upućuje, potom, da bi relativno neokrznut mogao izići i iz vjerovatnog gašenja Aluminija. Doduše, novina je da mu je slučaj Aluminij prvi put u njegovoj političkoj karijeri pred središnjicu HDZ-a doveo preko 2 hiljade ljudi – tih istih Hrvata zbog kojih ne spava.

Ali, to nije i jedina novina. Na muke ga je, recimo, stavio nedavno objavljeni registar boraca. Jer, zahvaljujući njemu, javnost je mogla saznati da je „prvi u Hrvata“ u posljednjemu ratu s puškom u ruci bio u prvim borbenim redovima – i to od prvog do posljednjeg dana. Hoće li mu to zadati nove muke? Objektivno, moglo bi. Jer, puno ih zna da je u pitanju podatak koji ne odgovara istini. I da je, tvrde ti isti, što u Grudama što u Makarskoj, dočekao polovinu ’93. – možda i koji mjesec duže od toga. Mnogi bi mu u vezi s tim mogli postaviti i poneko neugodno pitanje. Ako je, primjera radi, čovjek 1.410 dana u jedinicvama HVO-a, nije vrag da mu u sjećanju nije ostalo barem desetak suboraca koji bi u vezi s njim mogli potvrditi autentičnost podataka iz registra boraca posljednjeg rata koja se danas dovodi u pitanje.

Ono, pak, što se Čoviću događa u Livanjskom kantonu priča je za sebe – i još oštriji Damoklov mač nad vlastitom mu glavom. Hoće li mu ona biti i nesavladiva prepreka? Objektivno, mogla bi jer govori o promijenjenom odnosu snaga u kome on nije „ni bog ni batina“. Ako je, naime, Izborni zakon izgovor za neformiranje vlasti u Federaciji, šta je razlog da vlasti nema ni u ovom kantonu? A većinu, vjerovali ili ne, imaju stranke Čovićeva HNS-a. Ne može tu biti problem ni u zakonu ni u sistemskoj majorizaciji Hrvata. Problem mogu biti jedino odnosi unutar HDZ – to što Duvnjaci, koji u kantonalnoj kvoti HDZ-a imaju većinu, ne dopuštaju Čovićevoj livanjskoj namjesnici da na ključne kantonalne pozicije postavi svoje, nego traže raspodjelu prema udjelu u kantonalnoj vlasti dviju općinskih organizacija HDZ-a. A nju gospođa namjesnica nije blagoslovila jer joj pod znak pitanja dovodi osobni utjecaj.

Zaludu i prijetnje sankcijama koje „poglavnik“ izreče na zasjedanju partijskoga Centralnoga komiteta – uz obrazloženje da se općinske organizacije moraju povinovati središnjici ili će ona poduzeti mjere koje su joj na raspolaganju. Jer, reakcije na njih mu samo posvjedočiše da je strah od njega bitno splasnuo. I da ga bivši stranački vodonoše više baš i ne zarezuju. Naprotiv, neki među njima mu, ispričaše mi učesnici kupreškog pripetavanja, na nos nabiše i vlastitu mu komunističku prošlost – uz dodatak, dakako, da je ovo drugačije vrijeme i da će se i on sam s tim morati pomiriti.

Znači li sve to da je Čović dostigao svoj maksimum? I da mu po zakonu prirodne nužnosti, slijedi putanja gubljenja i moći i uticaja? Teško je reći. Izvlačio se taj iz svakakvih situacija. Ne isključujem da bi mogao i sada. Ali, da bi mu se mogao dogoditi i politički strmoglav – mogao bi.  

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba