Akademik Slavo Kukić: Narod koji kliče fašistima, slobodu ni ne zaslužuje

U najnovijem izvještaju Vijeću sigurnosti, prisjetimo se, visoki predstavnik upire prstom u uzroke zastoja u BiH – u tri najveće nacionalističke stranačke oligarhije. Nekako u isto vrijeme do ušiju javnosti se probija i informacija da BiH ni do danas nije izvršila ništa od, ne 14 nego 115 obaveza koje joj je u zadatak stavila Evropska komisija – uz dodatak dakako, bez njihove realizacije nema ni priče o pridruživanju porodicii evropskih naroda.

Ali, koga sve to muči? Etnonacionaliste, kojima je pune tri decenije u ruke predata kontrola društvenih procesa? Ni slučajno! Utiska je, naprotiv, da ih upozorenja svijeta podstiču na suprotno. Onima, recimo, što dolaze iz Bruxellesa Dodik, i to ne jednom, uzvraća ne način koji je samo njemu svojstven. Nije, veli, EU „sveta krava“ – ni jedina adresa u koju bi pogled trebali upirati. Posredstvom jednog ruskog magazina, naprotiv, Evropljanima poruči da su s njima u ravnopravnoj utakmici i drugi – Putin i Erdogan prije svih – i da je krajnje vrijeme da o tome razmisle i sami. Jer, zaprijeti im laktaški vožd, nije li za takve scenarije spremna BiH, RS jeste – po cijenu da to uključuje i njenu secesiju od današnje države.   

Već odavno nije tajna da potporu za takvu retoriku Dodik, uz sve ostale, dobija i iz glavnog grada istočnih susjeda. Na najuvjerljiviji način to je i nedavno potvrđeno. Na njegovu rusku priču, naime, reagovao je lider SDA porukom kako ni jedan dio BiH, pa ni RS, nije samo i isključivo srpski – nego svih kojima je BiH domovina. ali, Izetbegoviću nije uzvratio onaj koji je njegovu reakciju i izazvao, nego Miodrag Linta, prvi čovjek Odbora za dijasporu i Srbe u regiji pri srbijanskom parlamentu. Apsolutna je laž, poruči on, „da je svaki pedalj BiH zajednički“. Istina je, naprotiv, „da je pola BiH srpsko“ – jer, pojasni Linta, RS „je država koja ima narod, teritoriju, demokratski izabranu vlast, obilježja, naučne, kulturne, obrazovne i druge institucije“, i to ostaje „trajna činjenica“.

Dodika, istina, specijalno ne muči ni Izetbegović, ni ostatak sarajevskog političkog miljea. Ali ga muče oponenti iz srpskog političkog kruga s prostora RS. I stoga mu je važno kako obuzdati njih. Smjer je, međutim, nedavno saopštio i u vezi s tim. Narodnoj skupštini će predložiti promjene krivičnog zakonodavstva, kojima bi se sankcionisalo nepoštivanje njenih odluka. A to, prevedeno na jezik svakodnevice, znači da će oni koji se s njim ne slažu, i koji svoje neslaganje ispoljavaju u državnom parlamentu, o usvojenim izmjenama morati ozbiljno i sami razmisliti. Ili će slijediti ono što im kao zapovijed preko entitetskog parlamenta nametne Dodik ili će na hlađenje, možda i s drugu stranu brave. Baš kao što slični njima završiti znaju u autoritarnim režimima, političkim diktaturama širom svijeta.  

Ali, ne muče poruke svijeta, a ni one koje dolaze od građana, etnonacionalističku ohlokratiju ni s federalne strane entitetske crte. Ovih dana, da ne idem dalje u prošlost, na adresu vlade Tuzlanskg kantona, zbog odluka o policiji stižu krajnje oštra upozorenja, među njima i ono koje zajednički potpisuju američka ambasada i OHR. Za koje su, tako u njihovu pismu Vladi stoji, „izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima neprihvatljive i predstavljaju instrument koji će omogućiti direktnu političku kontrolu nad profesionalnim radom policije.“

Uprkos svemu, tuzlanska politička lakrdija je, onako narodski, mala maca u odnosu na neke druge. U odnosu, recimo, na slučaj Zavoda Pazarić. Ustanove, koja bi morala biti ogledalo i humanizma i brige za osobe s invaliditetom. A koja je, upravo suprotno, pokazalo se, poligon za stranačka uhljebljivanja mimo svake mjere dobra ukusa, ustanova u kojoj se štićenike iskorištava, zlostavlja na načine kakvi su i u svijetu rijetko viđeni, a osobe koje zbog toga pokušaju alarmirati javnost se, čak i one koje su prepoznatljive u javnom prostoru, denuncira i zastrašuje na najprizemnije načine.

Ali, slučaj Pazarić je upozorio i na beskrupuloznost, ali i kukavičluk vladajuće bulumente. Kojoj, dok o reakcijama javnosti nije razmišljala, ni na kraj pameti ne bi ideja da o tamošnjem zavodu razgovara i u federalnom parlamentu. Jer, zahtjev za razgovor, onako s pika, otkloniše „zaštitnici“ i bošnjačkih i hrvatskih interesa. Zašto, samo oni znaju.

Ni po muke, međutim, da im u tome ne sufliraše i oni kojima je pravo na život običnog čovjeka, kao eto, sve na svijetu. Jer, uz njih su, i to od prvog do zadnjeg, stali i novokomponovwni „socijaldemokrati“, pokazujući time kako im je vlast sve, a sve ostalo, pa i volja birača na koje se pozivaju, ništa. A stao je, suzdržanošću ili otvorenim priklanjanjem, i DF. Stranka čije nas „prve violine“, pozivajući se valjda na argument vlastite profesije, osim sramne podrške odbijanju mogućnosti parlamentarne rasprave, čak i poučavaju kako je pazarićko zlostavljanje, vezanje za krevete i još štošta, „uobičajena medicinska metoda“, zbog koje ne treba dizati prašinu. Ni u parlamentu, ni izvan njega. Šta reći na to? Jednostavno, fuj!

Koliko god sve to djelovalo suludo, čovjek bi takve i cijenio da su u vlastitoj morbidnosti ostali dosljedni. I da prvi suprotni vjetrovi nisu posvjedočili zajednički im kukavičluk. Jer, svi oni su, bez izuzetka, pod pritiskom građanskih protesta, reakcija međunarodnih organizacija i činjenice da je pazarićka sramota punila naslovnice svjetskih medija, koliko preko noći promijenili ćurak. Iako, ni to ništa ne znači. I zbog toga ne bi trebali likovati. Jer, slične zaokrete, kako bi se spašavalo partijske uhljebe, isključivati ne treba ni u bližoj budućnosti. Uostalom, ljudski otpad se zbog te vrste metamorfoza nikada nije crvenio.

Nije, doduše, da nacionalisti baš ni u čemu ne poslušaju savjete centara međunarodne moći. Evo, recimo, na dobrom su putu da konačno formiraju vlast na najvišem državnom nivou. I zato, koje li ironije, dobijaju čak i aplauze – i iz Evrope i iz Amerike. Iako, čitava priča još uvijek nije i okončana. Naprotiv, u njenoj je pozadini i dalje masa upitnika. I masa mogućnosti kojekakvih iznenađenja.

Utisak je, naime, kako je trenutno pitanje svih pitanja, tobože, ko je u najnovijem balkanskom galimatijasu pobjednik – oni koji godinu dana ponavljaju da bez Godišnjeg nacionalnog plana, famoznoga ANP-a, nema ni Vijeća ministara ili oni koji ga odbijaju, ne mareći za cijenu? Izetbegović i Komšić, a i opozicija Dodiku u RS-u, koji na ovaj ili onaj način daju do znanja kako je Mile konačno dolijao, ili on, tvrdeći i dalje da NATO ne računa s RS?

Stvarno, međutim, javnost je i dalje uskraćena za informaciju hoće li BiH nakon usvojenog Programa reformi u NATO ipak morati poslati i ANP? Jer, usvojeni dokument joj nije dostupan, a govorljivi nisu ni u NATO-u. Iz njegova sarajevskog ureda, istina, ističu zadovoljstvo urađenim, ali i dodaju da im – može nas bošnjački član Predsjedništva uvjeravati šta mu drago – dokument još uvijek nije dostupan. I da ga ne mogu ni komentarisati dakako.

Čemu, onda, sva ta galama? Je li joj ambicija potpuna informacija u vezi s ANP-om ili nešto drugo? Jer, galama o tome je li Program reformi inačica za ANP ili ne u sasvim drugi plan je potisnula ništa manje važno pitanje – formiranje vlasti u Federaciji. Čović, podsjetimo se, od izborne noći ponavlja da te vlasti nema bez promjene Izbornog zakona prema njegovim rješenjima. Izetbegović i Komšić, međutim, čitavu prošlu godinu guslaju kako bez federalne nema ni državne vlasti. A nje će, kako stvari stoje, ipak biti. Znači li to da su koalicioni partneri iz bošnjačke kvote – to je termin koga u javni prostor nisam lansirao ja nego njihov „hrvatski“ partner – pred poglavnikom definitivno „skinuli gaće“? I da će proces, u konačnici, imati smjer koga je prije godinu i više on i najavio? Da u čitavoj ovoj priči, zapravo, pobjednik nije Dodik, još manje partneri iz „bošnjačke kvote“, nego poglavnik lično?

Moglo bi se, istina, i tako reći. Iako, što se mene tiče, pobjednici su svi oni zajedno. Jer, tom vrstom demagogije produžavaju vijek vlastitog političkog trajanja. Kao što su, s druge strane, gubitnici oni o kojima se puno manje govori. Građani. Narod, koji za sve to ceh i plaća. Mostarski Srbi, recimo, koji uprkos svemu i dalje kliču Dodikovom nacionalnom zovu, Širokobriježani koji i danas čovjeka osuđenog za ratne zločine slave kao nacionalnog heroja, Bošnjaci kojima je Bakirovo balahanje po Meki – u kome on i hanuma mu troše njihova višegodišnja primanja – važnije i od vlastitog im prava na život. A sve to, opet, znači da nevin nije ni taj isti narod. I grijeh bi bio amnestirati ga. A i, što je-je, previše ga žaliti.

Kako vrijeme prolazi, to sve češće i sam ponavljam. Izdržao, uostalom, nisam ni prije koji dan, povodom sjećanja na nekadašnji Dan republike. Na 29. studeni – ili novembar, svejedno. Mnogima je to bio povod i za čestitke na društvenim mrežama. I za gotovo vapijući usklik „Smrt fašizmu“. Na jedan od njih ni sam nisam odolio. Morao sam i javno reći što o svemu tome mislim. Rado bih, napisah, uzvratio onom, „Sloboda narodu“. Ali, najiskrenije, ne mogu. Jer, narod koji kliče fašizmu, a bosanskohercegovački nacionalizmi su baš to, fašizam u njegovoj gotovo izvornoj verziji, slobodu ni ne želi. A, tako mi svega, taman da će me zbog toga cijeli svijet popljuvati – neka me ispričaju Bosanci i Hercegovci koji dio toga đavoljeg kola nisu – ni ne zaslužuje.

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba