Japan nam se često čini zagonetnim.
Francuski fotograf Nicolas Boyer na svojim slikama je prikazao običaje, svakodnevni život i kulturu, koju često znamo samo po klišejima.
Noćni prizor u malom gradu Beppu na jugozapadu Japana. Bivši jakuza, nekada pripadnik japanske mafije, pozira prd kamerom. Pošto su njegovi ljudi pogriješili, morao je sam sebi odsjeći mali prst. Taj ritual se naziva Yubitsume. Kaže da žali zbog svog kriminalnog života, te da je sada član evangeličke crkve. Žena u pozadini je prostitutka.
Suzdržanost
Jedna naučna saradnica na Institutu za robotiku Univerziteta Osaka razgovara s Erikom, njenim najnovijim ženskim androidom. Institut razvija robote već više od 15 godina. Primjenjuju se posebno u njezi starijih osoba i za brigu o djeci.
Jedan nalaz njenog istraživanja: Roboti djeluju više zastrašujuće na ljude, što više izgledaju ljudskije. Ljudi se bolje osjećaju kada roboti izgledaju kao mašine
Čistoća
Čistoća ne postoji samo u ovoj školi kendoa u Kjotu. Djeca vrlo rano uče da svako mjesto koje koriste ostave čistim. Tradicionalna umjetnost mačevanja Kendo znači “put mača”, a još samuraji su nekada davno koristili tehnike mača.
Nakon Drugog svjetskog rata, Kendo je bio zabranjen nekoliko godina, kao mogući izvor militarizma. Danas su borilačke vještine jedan od najpopularnijih sportova u zemlji, uz sumo i bejzbol.
Harmonija
Mogućnosti za opuštanje ograničene su u metropolama poput Tokija. Stanovnici, posebno u parkovima, traže mirne kutke u kojima se mogu isključiti iz svakodnevnog života. Ovaj čovjek radi vježbe opuštanja u bivšem rovu.
Vječito sjećanje
Glavne religije u Japanu, šintoizam i budizam, zadržale su svoj uticaj. Ovaj budistički monah blagosilje duše mrtvih na ostrvu Hashima. Nekada je ovde postojao veliki industrijski kompleks. Kada je sedamdesetih godina ovdje iscrpljen ugalj, ljudi su otišli. Tajfuni koji prelaze preko ostrva, ostavljaju iza sebe trag ruševina.
Usamljenost
Više od četvrtine Japanaca starije je od 65 godina, a stanovništvo se godinama smanjuje. Imigracija je ovdje nepoželjna, Japanci, izgleda, žele ostati svoji među sobom. To je, takođe, tradicija očuvanja i konzerviranja.
To se, u manjem obimu, može vidjeti i po ovoj džinovskoj plastičnoj kesi preko automobila: zaštita od vanjskih uticaja, koja bi automobil trebala održati u njegovom izvornom stanju. Takve plastične kesee mogu se vidjeti, na primjer, i preko sjedišta automobila.
Poluzvaničnost
U Japanu se uredski radnici nazivaju plaćenici “salaryman”, riječ iz iz engleskog jezika, koja se sastoji od riječi “salary”, plata i “man”, čovjek. Obim posla je puno veći nego u zapadnim zemljama – u prosjeku je oko 1680 sati godišnje (za usporedbu, Njemačka: 1363). Stoga koristite svaku priliku da spavaju, poput ovog čovjeka u blizini Osake.
Stres je u pojedinim slučajevima opasan po život. U japanskom jeziku, postoji čak i zasebna riječ za to: Karoshi, smrt zbog prekomjernog rada
Poslušnost
Karaoke su izumljene u Japanu 1970.ih. Od zaposlenih se očekuje da nakon posla odu u bar sa svojim šefom, kako bi pili i pjevali karaoke. Ove večeri Japanci nazivaju Nomikai. Jedna obaveza, koja puno utiče na privatni život mnogih ljudi.
Žene se često plaše odlaska svojih muževa u penziju – muškarci tada ne znaju šta da rade sa sobom.
Fotografije sa slikama Japana, koje polarizuju Zapad. Neke fotografije isprva izgledaju poznato, a zatim vrlo čudno. Od kako je Japan postao otvorena zemlja, 1860. godine, našu sliku o njemu stalno su oblikovali klišeji. To je čak dovelo i do interakcije: Japanci su ponovo zauzeli ta zajednička mjesta. “Veliki talas Kanagawe” dobar je primer toga. Klišeji zadivljuju, jer se uvjek temelje na istini, ali su, istovremeno, i njena deformacija.
Postoji bezbroj povčenih crvenih linija koje nisu vidljive strancima, ali određuju ponašanje Japanaca: kako se obratiti kome, koliko duboko se klanjati i mnoge druge stvari. Postoje i vrlo specifična uputstva: svuda postoje linije koje vam govore kako stajati i hodati, na primjer, u podzemnoj željeznici. Sve to izgleda kao neka velika koreografija.
Mnogi su, naravno, skučeni, zbog čega se ispušu na nekom drugom mjestu. Pored toga, pritisak na radnom mjestu je ogroman. Mnogi plaćenici, i uredski radnici u odijelima, opijaju se nakon posla, iako se i to ponekad čini kao koreografija. Druga prilika su Matsuri svečanosti, svojevrsni karnevali, na kojima se ljudi presvlače i glume nekog drugog.
Japan trajno ne dozvoljava useljavanje. Zemlja se zapravo ne želi otvoriti iz različitih razloga. Stopa nataliteta izuzetno je niska. Istovremeno, ne radi se ništa što bi majkama olakšalo povratak na posao. Bez veće jednakosti i imigracije, moraju probleme rješavati robotima. Japan trenutno ima 126 miliona stanovnika, a 2050. godine, prognoze kažu da će ih biti samo 100 miliona.
Japan kao zemlja robota nije kliše? To je dijelom stvarnost. Na primjer, na sahrani će vas dočekati android, koji je tu da dočeka goste, i utješi ožalošćene. On je “kawaii”, što je jedan drugačiji japanski koncept, a znači nešto poput “nježno, slatko”. Kod nas je tako nešto još nezamislivo.
U Japanu se, međutim, i na to izgleda drugačije. Jedan koncept šintoizma sastoji se i od davanja duše neživima. Osam miliona duhova iz ovog duhovnog svijeta mogu živjeti, i nalaziti se bilo gdje. U tom pogledu, takva kultura ima veći kapacitet za integraciju seksualnih robota i androida za njegu u svakodnevni život.
Ljudi, stranci, koji dugo žive u Japanu, misle da njihovu kulturu nikada nećete u potpunosti shvatiti.
A kao putnik namjernik, možete samo malo ogrebati po njenoj površini.
(stern)
Smail Špago
(NovaSlonoda.ba)
