Sa stranica stare strane štampe: Na tragu tajne o starom kožnom čovjeku

Zašto je “stari Ledermann” lutao 365 milja u smjeru kazaljke na satu između New Yorka i Connecticuta oko 1880. godine? Sve u njemu bilo je od kože: pantalone, kaput, cipele, kapa, ruksak. Nikad nije mijenjao odjeću. Da je to činio, ne bi ga svi zvali “starac od kože”.

Postao je poznat po ovom imenu, a bio je vagabund, koji je u 19. vijeku pješke hodao između New Yorka i Connecticuta. Kaže se da je na putu bio punih 30 godina, a najmanje šest puta je bio na istoj relaciji. Hodao je 365 milja u smjeru kazaljke na satu.

Svakih 34 dana, ponovo je stizao na ista mjesta, Danbury, New Fairfield, Watertown, Westchester, Danbury. Bio je toliko precizan, da je svaka netačnost u tome postajala vijest. Štampa je rado pisala o njemu, a i djeca bi istrčavala iz škole kako bi ugledali kožnog čoveka u prolazu.

Njegov identitet ostao je misterija.

Da li je on na ovaj način htio da pobjegne od svoje sudbine, jer je izgubio ljubav svog života?

U časopisu Port Chester, u avgustu 1869. godine, pojavila se vijest o muškarcu u odrpanom kožnom odijelu, koji je upadao u oči, jer je dugo lutao sam. Spavao je u pećinama, jeo šumske bobice, išao i vraćo se. “Jadno stvorenje”, napisano je u novinama, čovjek mu je mogao poželjeti samo sreću u njegovoj usamljenosti. Nakon toga su slijedili izvještaji u Bristol Pressu, Oglasniku Valley Connecticut, Waterbury Daily Americanu, u NewYork Timesu. Sve do smrti “Ledermanna” 1889. godine pojavljivao se veliki broj tekstova, koji je američki Dan W. De Luca 2008. godine objavio u publikaciji pod nazivom ”The Old Leather Man”, “Stari kožni čovjek”. “Stari” ili “Old” su u osnovi pogrešne riječi: jer kožni muškarac je imao tek oko 50 godina kada je umro.

Prema zapisima, izgledao je kao da je njegov pohod najvažniji posao na svijetu, kao da je riječ o životu ili smrti, kako bi postigao svoj cilj, ma kakav on bio, da bude postignut u tačno predvišeno vrijeme.

On je bio miran i nije govore puno, a ako je šta progovorio, bili su to pojedinačni slogovi na francuskom i engleskom jeziku, što je ljude još više fasciniralo.

Kožni čovjek bio je poput lika iz bajke, koji je postao stvarnost. Neki su ljudi povezivali Ledermanna s likom Vječnog Židova iz hrišćanskih narodnih priča, zauvijek osuđenih na nemir, kako bi sam iskupio za nekad počinjene grijehove. Malo oprosta se nalazilo u jednoj od teorija, koje bi trebale opravdati njegovo porijeklo.

Lijepo: Teorija je ljubavna priča. Loša stvar: Nema sretnog kraja. Još gore: Cijela stvar nije ni istinita – ali je bila previše čudesno tragična, da bi se zanemarila.

Govorilo da mu je pravo ime bilo Jules Bourglay. Dolazio je iz Lyona u Francuskoj, a bio je zaljubljen u kćerku bogatog trgovca kožom. Ali, jedno vjenčanje je bilo komplikovan poduhvat

pod strogim očevim očima. Jules Bourglay se najprije morao dokazati kao častan čovjek, da bi zaslužio naklonost njegove kćerkw i blagoslov svekrva. Tako je otac djevojke mladiću privremeno predao sav posao. Ako bi uspio procvat, ništa ne bi stajalo na putu do vjenčanja. Neko vrijeme je sve dobro išlo, Bourglay je bio uspješan. Zatim je počeo hrabro ulogati novac u poslove nove kožne galanterije. A onda su cijene pale. Svekar, koji nikada nije ni postao svekar, odbio ga je. Jules Bourglay je pobjegao u Ameriku, gdje je sam sebe kažnjavao zbog svog neuspjeha.

Kasnije je u kožnom ruksaku, pored lule, sjekire i sklopivih noževa, nađen molitvenik na francuskom jeziku. Ako nije baš bio Jules Bourglay, morao je biti Francuz. Iako su dokazi bili tanki i nedovoljnii, nekoliko godina nakon njegove smrti, ime Jules Bourglay je stavljeno na grob u groblju Sparta u Ossiningu, New York. Grob je nakon toga bio preseljen i na njemu je tada zamijenjeno i napisano pogrešno ime.

Danas su tamo napisane još dvije riječi: The Leatherman. Anoniman, ali bajka ni u kom slučaju.

U septembru 1888. godine je kasnio tokom svog pješačenja.

Bjesnila je mećava. Njegova uobičajena 34 dana pretvorila su se u 36. Bilo mu je loše. Čir veličine naranče nabrekao mu je ispod brade. Rak je napao njegove usne. Novina The Brewster Standard je citirala doktora koji je liječio lutalice i beskućnike, koji je rekao da je samo pitanje vremena, kada će se Ledermannovo putovanje završiti. Bristol Week Press napisao je, Ledermann može jesti samo ono što je prethodno umočeno u kafu, ali čak je i žvakanje meke hrane, izaziva kod njega toliko boli da su mu suze tekle niz obraz.

„The Old Leather Man Dead“ naslov je u New York Timesu od 25. marta 1889. godine. Pronađen je u pećini u malom gradu Mount Pleasant.

Njegovo kožno odijelo, više umjetničko djelo nego odjeća, težilo je oko 60 kilograma, nije otišlo sa njim pod zemlju, već predato vlasnicima Meehan & Wilson’s GlobeMuseum u New Yorku i Eden Wax muzeju na Coney Islandu. Tu je izbio požar 1928. godine. Odjeća je izgorjela u plamenu.

Možda je taj vječni lutalica bio sve, samo ne tragač. Ni traženje sebe, ni bilo čega drugog, ni za iskupljanje počinjenih grijeha, niti za suočavanje sa izgubljenom ljubavi.

Hodanje radi hodanja, lakoća postojanja.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)