Na tragu tajne: Mladi i divlji

Zašto “Bonnie and Clyde”, jedan od najpoznatijih američkih filmova, zapravo dolazi iz Evrope?

“Ja govorim o kinu, a vi govorite o vremenu…”Jean-Luc Godard bio je stvarno frustriran, okrenuo se i napustio prostoriju. Napustio je dvojicu budućih producenta i mladog scenaristu, koji su ga željeli pridobiti za svoju filmsku produkciju, i otišao. To je bilo u New Yorku 1964. godine.

Film o kome se radi bio je “Bonnie i Clyde”, priča o legendarnom paru odmetnika iz 1930.ih. Arhaična priča, ali puna modernog coolnesa: „Ovo je gospođica Bonnie Parker. Ja sam Clyde Barrow. Pljačkujemo banke…”Jedan od najluđih izraza u istoriji kinematografije, priča iz zaleđa Teksasa, koje je nastala u Parizu.

„Bonnie and Clyde“ je objavljen 1967. godine i zaista je uzdrmao sistem hollywoodskog filma. Neviđeno nasilje zajedno sa seksom, tragedija i komedije brutalno spojeni, Faye Dunaway i Warren Beatty bili su neozbiljno naivni kao gangsterski par.

To je evropski film, rekli su scenaristi Robert Benton i David Newman, koji su radili kao novinari za Esquire.

“Biti odmetnik bila je sjajna stvar … Ono što nas je fasciniralo kod Bonnie i Clyda nije bilo što pljačkaju banke jer su kao pljačkaši banaka bile nesposobni”, rekli su novinaru filma Peter Biskind.

“Ono što ih je učinilo toliko privlačnim, značajnim i toliko prijetećim društvu, bila je činjenica da su oni bili estetski revolucionari. Biskindova knjiga” Easy Riders, Raging Bulls”, “Laki jahači, bijesni bikovi “govori o tome kako je mlada generacija spasila Hollywood, a prvo poglavlje je bio “Bonnie i Clyde ”. Pozicije su postavljene na mjesto, voditelji studija nasuprot mladim hazarderima.

Film je pokušao da iritira korektne kritičare.

Estetski revolucionari, takođe, su dominirali u ranim filmovima Nouvelle Vague – koji su zauzvrat bili nadahnuti američkim filmovima o gangsterima i “noir” filmovima. “Bonnie and Clyde”, film napisan direktno za Françoisa Truffauta.

Helen Scott, nevidljiva treća strana u legendarnoj knjizi intervjua Truffaut-Hitchcock, zaista je pokrenula cijelu stvar i bila posrednik u tome. Serge Toubian u svojoj knjizi “L’amie américaine” prikazao je ulogu Helen Scottovu u Nouvelle Vagueu, kako se nakon trijumfalnog uspjeha Hitchcockove knjige, majčinski brine o Truffautovoj međunarodnoj karijeri i ugledu mladog francuskog filma.

Tada je poslala prvu verziju scenarija Bonnie i Clyde u Pariz. “Scenarij je savršen za tebe”, napisala je Truffautu.

“U početku sam mislila da je previše američki da bi ga shvatio i realizirao, ali mnoge nijanse koje on nudi, upravo odgovaraju tvom talentu, tako da sam se predomislila”.

Truffaut je bio rastrgan, htio je svakakoo napraviti jedan film u Americi, ali se pri tome ne podvrgavati zakonima holivudske kinematografije.

Uz to je bio zauzet montažom svog filma “Slatka koža” i nadao se da ćemoći snimiti “Fahrenheit 451” po romanu Raya Bradburyja. Vatrogasac koji je otkrio čitanje knjiga, tema koja mu je vjerovatno bila dovoljna za estetsku revoluciju.

Nakon toga Benton i Newman su se sreli sa njim u New Yorku i on im je drugarski i profesionalno dao savjete za njihov scenarij. Utješio ih je. I uveo kolegu i prijatelja Jean-Luca Godarda u igru.

“On stvara mnogo više filmova nego ja, jer je brz u svim fazama … Uvjeren sam da bi bio savršen čovjek za ovaj posao. Tečno govori engleski jezik i mogao bi da stvori neku vrstu američkog „Breathless“, „ Do posljednjeg daha “, koji je bio Godardov prvi dugometražni film iz 1960. godine, apsolutni kult film Nouvelle Vague, takođe, u SAD-u. Jean-Paul Belmondo, kao mali kriminalacac, radikalno van snage stavlja sve moralne smjernice jednog kino-junaka. U prvih nekoliko minuta filma krade automobil i ubija policajca koji ga progoni.

Godard je bio fasciniran mogućnošću da se umiješa u američku kinematografiju, kao i francusku prije toga. Želio je da film napravi odmah, za dvije sedmice, tokom zime. Producenti su željeli ljetnu pucnjavu.

“Govorim o kinu …” kazao je Godard, i izišao….

Truffaut je tada otkazao, ali je projektu dao konačni, odlučni zahvat. Susreo je Warrena Beattyja u Parizu, i upoznao sa projektom filma Bonnie and Clyde. Beatty je bila fasciniran, i preuzeo borbu za film. Arthur Penn je angažovan da režira, a već je snimio film “Mickey One” s Warrenom Beattyjem.

Da, postoji duh Nouvelle Vaguea, nadmoćno, nadregionalno, Helen Scott je to osjetila. A “Bonnie and Clyde” je prvi Nouvelle Vague film iz Amerike.

U prvim kadrovima, Faye Dunaway nemirno se kreće u svojoj maloj sobi, između ogledala, prozora, kreveta, u njoj se krije pohotna naivnost, naivnih šezdesetih. Kamera je posmatra s neumoljivom radoznalošću, onako kako je to Godard radio u filmovima koje je snimio sa svojom suprugom Anom Karinom. Tada njen pogled padne na Warrena Beattyja ispred kuće, koji nosi svoj šešit s istim površnim samouvjerenjem kao i Belmondo u filmu “Do posljednjeg daha”, kako bi bez pitanja uzeo automobil njene majke.

Tek na kraju, filmovi se razilaze, američki film na Belmondovu razigranu fantaziju smrti reaguje bespomoćnim trzajima tijela Bonnie i Clyda rastrganih na komade.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)