Akademik Slavo Kukić: Svjetskim moćnicima je i briga za druge instrument ostvarivanja vlastitih interesa

O razgovorima u Washingtonu, i sporazumu Srbije i Kosova, ovih se dana dade svašta i čuti i pročitati. Zanemarimo ono što je srbijanskom predsjedniku krunski dokaz američke naklonosti, a što je – posebna priča o olovci i ključevima Bijele kuće – predmet nušićevske obrade. Ali, neki detalji zavrjeđuju osvrt.

Pita li se, primjera radi, američkog predsjednika, u Washingtonu je napravljen „istorijski“ sporazum, kojim je, tako ga razumjeh, sigurnijim učinjen čitav svijet. A isti su, mislim na apostrofirani sporazum, premijer Hoti i još neke prepoznatljive kosovske ličnosti doživjeli kao korak prema međusobnom priznanju i dviju balkanskih zemalja.

Ali, pita li se srbijanskog predsjednika, u Trumpovu predsjedničkom uredu premijera Hotija nije ni bilo. I nije potpisan nikakav trilaterarni, nego sporazum između Srbije i SAD – i to sporazum koji svjedoči o poštovanju kakvo od Amerike, baš tako reče, nije doživljavano čak ni u Titovo vrijeme. A Kosovo? Bog s vama, uzvraća Vučić. Kao dio Srbije ono nije subjekt međunarodnoga prava, pa ne može biti ni potpisnik jednog međunarodnog ugovora. Ako je, pak, tako, to može značiti samo jedno – da je u Bijeloj kući, za ljubav Vučiću, Trump odustao i od američkog priznanja Kosova.

Washingonski sporazum je, na način kako ga protumači Vučić, doživio i njegov banjalučki pobočnik. Koji je zbog najnovije srpske „pobjede“, kako to zadnjih sedam-osam godina i inače čini, prvi i likovao. I prvi čestitao za najnoviji „bilaterarni“ srbijansko-američki „diplomatski paket“. I to ne samo Vučiću nego i Trumpu, onom istom čiji se potpis na najnoviju američku crnu listu, na kojoj je ime i „prvog Srbina“ zapadno od Drine, još uvijek nije dobro ni osušio.

Vučićev manipulativni trik bi, barem što se građana Srbije tiče, možda i imao neku težinu da ih, o onome što se u Washingtonu dogodi, nije izvijestio i specijalni izaslanik Bijele kuće za dijalog Srbije i Kosova. A on je, maksimalno pojednostavljeno, bio nemilosrdan – i prema manipulativnim driblinzima srbijanskog predsjednika i prema banjalučkom guranju u kola njegovim lažima. Srbija, pojasni Grenell, sa SAD nije potpisala ništa. Naprotiv, sporazum o međusobnoj saradnji su potpisali Srbija i Kosovo. A Trumpov potpis je samo garancija da će oni, Srbija i Kosovo, raditi zajedno na sprovođenju onog što i potpisaše.

A to, onda, čitavoj priči daje drugo, zapravo značenje potpuno suprotno onom koje javnosti servira predsjednik Srbije. Sporazum s Kosovom, još konkretnije, znači i njegovo međunarodno priznanje od strane Beograda. Jer, sporazume potpisuju isti. A potpisom na njega, Vučić je priznao da mu je kosovski premijer isti. Jednak. Al pari. Ili prevedeno, da je Kosovo al pari Srbiji. Dakle, država.

Ko je u Washingtonu prošao bolje, i šta je tamo potpisano, danas nije nikakva tajna. I zato, zaludu trijumfalizmi i Vučića i Hotija. Jer, potpisano je javnosti dostupno. I iz njega je jasno da Amerika nije upirala u kola ni jednog ni drugog. Niti je s washingtonskim sporazumom Kosovo bliže priznanju od strane Srbije, niti Srbija pustoj želji da svoju bivšu pokrajinu ponovo dobije. Privodeći njihove poglavice, Amerika je, hoću reći, razmišljala kao i inače. Isključivo, dakle, o vlastitim interesima. Jasno je, potom, da su se i Vučić i Hoti u blatu valjali zbog kalkulacija američkog predsjednika. Zbog računice mu kako bi i taj sporazum mogao biti uteg na vagi njegove trke za drugi predsjednički mandat.

Pogledajmo, uostalom, šta su dobili Srbija i Kosovo, a što Trump, što Amerika. Osim što su se još jednom obavezali na poštovanje sporazuma koje su i do sada potpisivali – u vezi s saobraćajnim povezivanjem prije svega – u Washingtonu su tome dodali i još neke zajedničke akcije u sferi prometne infrastrukture. Apstrahira li se to, a ne vidim razloga zašto to ne bi mogli učiniti, pažnju zaslužuje još samo dio kojim se zadržava postojeća rovovska ukopanost u odnosima dviju država. Kosovo se, još konkretnije, obavezalo sljedećih godinu dana ne tražiti novo članstvo u međunarodnim organizacijama, a Beograd da u istom periodu neće voditi kampanju za nepriznavanje ili povlačenje već iskazanog priznanja svojih kosovskih susjeda. Ali, koliko će sve to biti poštivano? Bojim se, ili malo ili nikako! Uostalom, s Kosova već dolaze signali da bi sporazum mogao ostati bez saglasnosti parlamenta zbog dijela koji se odnosi na dijeljenje jezera Gazivode sa Srbijom. A bez zelenoga svjetla kosovskoga parlamenta, i u Washingtonu potpisano znači koliko i lanjski snijeg.

Šta, međutim, potpisanim sporazumom dobija SAD? Mnogo! I to ne samo SAD, nego i Trump lično. Američkoj korporaciji za međunarodno finansiranje i EXIM banci je, počnimo s tim, osiguran dugoročni finansijski ekskluzivitet na prostoru dviju zemalja, i to na projekatima koji su – a u Washingtonu su doslovce pobrojani – i finansijski i geopolitički zanimljivi svim centrima svjetske moći. Potpisanim sporazumom ih je, drugim riječima, Trump „bezecirao“ za američki kapital.

I Vučić i Hoti su, potom, prihvatili obaveze koje – što bi moglo izazvati nesanicu prije svega u Beogradu – znače stratešku orijentaciju na SAD. Obavezali su se, naime, diverzifikovati svoje zalihe energije. Kazano narodskim jezikom to znači oduzimanje ekskluziviteta Rusiji u snabdijevanju Srbije gasom i orijentaciju prema Trans-atlantskom plinovodu koji je izraz američkog interesa. A da bi to moglo izazvati potrese između Beograda i Moskve uopšte nije upitno. Uostalom, na to upućuje i posprdan komentar glasnogovornice ruskog ministarstva vanjskih poslova o Vučiću u američkoj „magarećoj klupi“.

I Srbija i Kosovo su se, da ne zaboravim, pred Trumpom obavezali da će „zabraniti upotrebu 5G opreme koju isporučuju nepouzdani dobavljači“, te da će, tamo gdje je već instalirana, takvu opremu i ukloniti. Kosovo, koliko znam, ovom obavezom neće biti specijalno pogođeno. Za Srbiju se, međutim, to ne može reći. Jer, obaveza podrazumijeva prekidanje poslovnih veza s Kinom ikompanijom Huawei, koja se specijalizovala u području telekomunikacija i najozbiljnija je konkurencija američkim multinacionalnim kompanijama. A to, onda, znači dovođenje pod znak pitanja i svega ostalog – a toga ima do mile volje – što je u odnosima s Kinom do sada ostvareno.

Nikakve veze ni s kosovskim, ni sa srbijanskim, nego isključivo s interesom SAD, nemaju ni obaveze u vezi s Izraelom. Sporazumom se, podsjetiću, predviđa da će Kosovo i Izrael uspostaviti diplomatske odnose – pri čemu će Izrael priznati Kosovo, a ono, zauzvrat, uspostaviti svoju ambasaduu Jeruzalemu. Istovremeno, međutim, osporavanje priznavanja Kosova je jedna od srbijanskih svetinja, zbog koje je angažovala cijelu svoju diplomatiju. I utoliko je teže razumjeti da je Srbija takav sporazum, ne samo blagoslovila, nego je, vjerovali ili ne, zbog izraelskog priznanja Kosova preuzela obavezu da i svoju ambasadu u Izraelu preseli u Jeruzalem. Da, dakle, učine ono što ne želi čitav svijet. Što je, još konkretnije, uz SAD učinila jedino Gvatemala – a i ona mimo vlastite volje dakako.

Doda li se tome, na koraju, pristajanje na zahtjev Trumpa da se Hezbollah tretira terorističkom organizacijom, nema dvojbi da budućnost odnosa s arapskim svijetom, posebno onih koje je izgradila Srbija, neće biti ni približna odnosima koje je imala do sada. Ali, šta američkom predsjedniku znači mišljenje tog svijeta? Ništa! I stoga neće ni prstom maknuti da ga uvjeri u dobre namjere. Ali, učiniće sve da smanji nivo frustriranosti svojih evropskih partnera. I stoga je u Bruxelles poslao jednog od najpouzdanijih saradnika sa zadatkom da ih uvjeri kako i one same kod srbijanske i kosovske delegacije za washingtonski sporazum trebaju lobirati.

Hoće li sve to imati težinu i u Trumpovom pokušaju da obnovi svoj predsjednički mandat ostaje za vidjeti. Ali, nije upitno da se sa sporazumom neće proslaviti i njegovi balkanski partneri. Uostalom, zbog washingtonskog potpisa bi kosovskom premijeru mandat mogao biti kraći nego što je sam predviđao. A ruku na srce, Tantalove muke bi sa svojim istočnim partnerima, Kinom i Rusijom, prolaziti mogao i srbijanski predsjednik. Hoće li one biti i razlog njegovog definitivnog zaokreta prema drugim geografskim meridijanima? I prema drugim centrima svjetske moći? Prema Washingtonu i Bruxellesu prije svega?

Ne znam. Ali, znam da to pitanje muči i njegova banjalučkog logističara. Jer, u tom slučaju mu ostaju dvije mogućnosti – da, nezavisno o tome šta je njegov „brat Srbin“ promijenio „ćurak“, a kako bi spasio vlastitu kožu, nastavi s iskazivanjem vjernosti pravoslavnoj ruskoj braći ili da pakuje kofere i traži novo mjesto pod suncem. Na kome bi koliko-toliko zaštićen bio bar od nemilosrdnih zakonskih paragrafa – onih iz Krivičaznenog zakona BiH dakako.

*Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala NovaSloboda.ba