Nuklearna energija obećava mnogo: energije u izobilju, čista proizvednja, bez emisije CO2. Zapravo “Game-Changer”, “rezervni igrač” u borbi protiv klimatskih promjena.
Ali, ako i da, možda, kad bi se suzbilo ono što se dogodilo 26. aprila 1986. godine.
Da nismo tada vidjeli, kako se ova nezadrživa sila okreće protiv svih nas. Ubija nas, a da ništa nismo vidjeli ni čuli, niti osjetili. Te da životni prostor čini nenastanjivim – desetinama hiljada godina. Upravo to nam je pokazao Černobil. Šta se događa kada se otvori Pandorina kutija, bilo namjerno, ili nenamjerno?
Najveća katastrofa u istoriji proizvodnje nuklearne energije dogodila se u Sovjetskom Savezu prije 35 godina. Najgori scenario, koji je u početku sovjetsko rukovodstvo prikrivalo. Tek kada su radnici u jednom nuklearnom reaktoru u Švedskoj izmjerili radioaktivno zračenje, prije nego što su započeli svoju smjenu, na Zapadu je postalo jasno šta se to moralo dogoditi u ukrajinskoj nuklearnoj elektrani, u blizini grada Pripijata.
Uzrok je bio jedan sigurnosni test. Tada je pošlo naopako i po zlu. Krive su bile pogonske greške i građevinski nedostaci. Eksplozija je raznijela krov reaktorske hale, a gigantske količine radioaktivnih supstanci ispuštene su u vazduh. Vjetar ih nosi po cijeloj Evropi.
Mnogi se još sjećaju: Tada djeci u mnogim državama nije bilo dozvoljeno da se igraju vani, mlijeko i salata bili su tabu. Mnoge zemlje nisu dobile upozorenje, a tamo gdje se nešto, ipak, saznalo, ljudi su bili na oprezu. Ipak, povećan je broj novorođene djece, rođene godinu dana kasnije, sa smetnjama u razvoju.
Do danas su divlje gljive, posebno u južnoj Njemačkoj, još uvijek zagađene radioaktivnošću.
Zagađene su i divlje svinje koje ih jedu, izvještava Bavarska lovačka asocijacija.
Danas su ostaci reaktora u Černobilu skriveni ispod sarkofaga od čelika i betona. To bi trebalo da radioaktivnost zadrži unutra. Koliko je to moguće. U Ukrajini su mnogi heroji, koji su spriječili da se dogode i gore stvari (ubacivanjem grafita s krova nuklearke, izgradnjom zaštitnog pokrivača ispod reaktora, ili izgradnjom oklopa iznad reaktora) umrli od posljedica zračenja . Drugi su preživjeli, ali su kasnije primali male penzije i nikakvu medicinsku podršku.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Agenciji za atomsku energiju IAEA, “samo” je 50 ljudi umrlo od posljedica akutne bolesti zračenja. Ali, u tri najviše pogođene zemlje (Ukrajina, Rusija, Bjelorusija) zabilježeno je oko 9.000 dodatnih slučajeva fatalnog karcinoma i leukemije zbog povećane izloženosti zračenju. Za cijelu Evropu očekuje se još 16.000 dodatnih karcinoma štitnjače i 25.000 drugih dodatnih karcinoma, sve do 2065. godine.
Da li se u Ukrajini naučilo da je bolje ponovo ne otvarati Pandorinu kutiju.
„Ne. Uprkos strašnim posljedicama, ukrajinska vlada ponovo govori o potrebi izgradnje novih nuklearnih reaktora. Pozivamo čitav svijet da izvuče pouke iz katastrofe Černobila”, kaže Oleksandra Zaika, stručnjak za energetsku politiku ukrajinske organizacije za zaštitu prirode Ecoaction.
Katastrofa u Fukushimi
Černobilska katastrofa se dugo smatrala katastrofom koja se mogla dogoditi iza “željezne zavjese”.
A 11. mart 2011. godine pokazao je da je riječ o zabludi: Japan je tada bio pogođen najgorim zemljotresom u svojoj istoriji – 9,0 stepeni po Richteru. Život je izgubilo 15.900 ljudi.
Prirodna sila je dovela do velike nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi. 160 hiljada stanovnika je moralo pobjeći iz područja u blizine elektrane. Černobil se ponovio – i to u tehnički visoko razvijenom Japanu. Rizici nuklearne energije, pokazalo se, ne mogu se sigurno kontrolisati čak ni u industrijski visoko razvijenim zemljama”. U prefekturi Fukušima, desetine hiljada još uvijek ne mogu vratiti se u svoje domove, u velikom području oko elektrane, koje je dalje zatvoreno, a preko 20 miliona tona radioaktivno kontaminiranog otpada još uvijek treba odložiti.
Ipak, postoje stručnjaci koji i dalje podržavaju nuklearnu energiju. Takozvane mini elektrane (SMR) trebale bi opasnosti učiniti kontrolisanim, i kako najavljuju, u Velikoj Britaniji, na primjer, od 2030. godine bi već trebale biti uključene na električnu mrežu.
Male nuklearne elektrane postoje već duže vrijeme, na primjer na podmornicama.
Suština koncepta je poznata već desetljećima, ali nigdje se nije mogla probiti, dijelom i zato što nije uspjela riješiti presudno pitanje: I dalje postoji opasnost, još uvijek postoji nuklearni otpad!”
Pri tome mnogi nuklearnu energiju ne smatraju nikakvim sredstvom za borbu protiv klimatskih promjena.
Jer, to je, i ostaće, čak i sa novim konceptima, tehnologija koja nije razrađeena do kraja.
(express)
Smail Špago
(NovaSloboda)
