U njemačkom časopisu “Welt” objavljen je iscrpan životni intervju sa fudbalskim trenerom Mersadom Selimbegovićem pod naslovom “Sve se vrtilo oko preživljavanja”.
Sa ekipom Jahn Regensburg, trener Selimbegović je naglavačke okrenuo tabelu njemačke Druge lige, popularne Zweite. Iza ovog trenera se nalazi put pun teškoća, gladi i rata.
Kontinuitet je maksima Mersada Selimbegovića, a trenutno se niko u Regensburgu ne bi bunio da sve tako i ostane. Ovaj trener sa ekipom autsajderom, Jahn Regensburg, vodi na tabeli Druge lige, i na putu ulaska u Bundesligu. Uspjeh koji se itekako može povezati sa ovim 39. godišnjim Bosancem.
Nakon igračke karijere postali ste direktno trener, asistirali ste kod U23 od 2012. godine i stekli kvalifikacije. Jeste li oduvijek imali na umu ovaj put?
– Ne. U životu sam naučio da ne treba previše sanjati. U to vrijeme Jahn Regensburg takođež nije mogao zaposliti trenera za mlade sa punim radnim vremenom. Za mene ionako ništa drugo nije bila opcija. Koji klub bi me još uzeo da radim kao rukovodilac centra za obuku mladih? Bio sam samo ovde, i samo su me ovde poznavali. Nisam kao drugi igrao za sedam različitih klubova u Njemačkoj. Zatim sam 2013. godine počeo prekvalifikaciju za industrijskog mehaničara. Sedmično, jedan i po dan škole, tri i po dana posao, kao šegrt u jednoj firmi. Htio sam to kasnije koristiti za izdržavanje porodice. Iako sam završio srednju školu u Bosni, u Njemačkoj, zbog jezičke barijere nisam mogao dalje studirati. A nisam imao nikakvo stručno obrazovanje.
Ko-trener u Jahn Regensburgu, zatim kursevi, plus posao. Napet program.
– Da, to je bilo previše. Pogotovo što sam već imao porodicu, ženu i dva sina, tada dvije i šest godina. Dan mi je bio jako dug. Zbog mojih godina, bilo mi je dozvoljeno da počnem u firmi ranije od ostalih šegrta. To je bio jedini način na koji sam još mogao sudjelovati u obuci za trenera, i dobiti certifikate.
Tada ste postali glavni trener U19, položili ispit za fudbalskog trenera i bili pomoćni trener kod profesionalaca.
– Bilo je poput bajke, ali iza toga je stajalo mnogo rada, vremena i odricanja. Obično sam ustajao u 4,20 sati ujutro, a zatim sam na posao išao u 5 sati. Nakon treninga, nisam bio kod kuće prije 22 sata uveče. Noći su bile kratke. Sve to čovjek ne može učiniti sam. Da biste to učinili, potrebna vam je porodica, koja vas podržava i mnogo ljudi u firmi i klubu koji vas podržavaju. Veoma sam im zahvalan.
Šta ste, kao petogodišnjak, htjeli biti kad odrastete?
– Htio sam biti Roberto Baggio. Nažalost, nemam mnogo fotografija iz djetinjstva, jer su sve izgorjele. Međutim, uvijek se radilo o fudbalu. Nisam zapravo počeo trenirati fudbal, sve do svoje 15. godine.
To je bila posljedica rata u Bosni. Imao si deset godina kad je rat stigao u tvoje selo. Sjećate li se još dana?
– Struje nije bilo mjesecima. A nekoliko dana prije, vidjeli smo ljude kako bježe kroz naše selo. Mi smo bili spremni. Moji roditelji, moj sedmogodišnji brat i moja tetka, svi smo spakovali po jedan ruksak, a majka bi svako jutro ispekla veliki hljeb.
Kako je došlo do rata? Jeste li čuli borbu? Da li je neko pokucao na vaša vrata? Sjećaš li se?
– Veoma dobro. Bilo je to jednog dana, neposredno prije zalaska sunca, a ja sam sa konjem bio malo dalje od naše kuće, kada sam čuo pucnjeve, a zatim je jedna žena počela vrištati: ‘Oni su tu’. Ušli smo u šumu u roku od pet minuta, a zatim vidjeli kako naša kuća gori u plamenu. To je zaista boljelo. Ono što su moji roditelji i njihove porodice gradili 30 godina, uništeno je za tri sata. Naredna tri dana pokušavali smo ići na zapad, ali smo na kraju samo kružili oko našeg sela. Svuda su bile patrole. Znali su da se ljudi kriju u šumi. A onda je počeo lov. Jednom su došli na 30 ili 40 metara od nas i pucali.
I niko nije pogođen?
– Kada gledate film, kako deset ljudi pucaju na Arnolda Schwarzeneggera i ne pogode ga, pomislite: da, da, to funkcioniše samo u filmu. Ali, eto, funkcionisalo je i u stvarnosti. Još mi nije jasno kako smo to preživjeli. Ali, o tome tada nismo mnogo ni razmišljali. Kada je puklo, čovjek se boji samo za svoj život. A kad je postalo tiho, počeli smo osjećati glad. Preživjeti i pronaći hranu – to nam je bilo sve. Puna dva mjeseca smo živjeli u šumi, bez krova nad glavom, sve dok se nismo uselili u jedan stan u Goraždu. Zbog stalnog bombardovanja više smo sjedili u podrumu nego u stanu.
Koliko dugo ste ostali tamo?
– Otprilike dva mjeseca. Početkom novembra, moja majka, tetka, brat i ja krenuli smo konvojem za Sarajevo. Moj otac je ostao, jer su odrasli ljudi trebali braniti Goražde. Nakon tri noći, našili smo se kod tetke. U to vrijeme, na tom području još nije bilo rata. Kakvo olakšanje. Opet smo imali struju. Bilo je tako lijepo. Satima sam sjedio pred lampom i samo gledao u svjetlo. Imali su hrane, sve je bilo normalno. I nisam mogao da se najedem. Bilo nam je gotovo neugodno koliko smo brat i ja jeli.
Kada ste ponovo vidjeli svog oca?
– Nakon pet mjeseci, krajem marta 1993. godine igrao sam se vani kad je neko dotrčao i vikao da mi se otac vratio. Otrčao sam kući što sam brže mogao. I on je stvarno bio tamo.Plakao sam satima. Jednostavno nisam mogao stati.
Sa njegovim povratkom, rat je vjerovatno trebao brzo završiti.
– Ne. Prva linija se opet povratila i počela je kriza glađu. EU je izbacivala pakete pomoći iz aviona, a zapravo je bilo objavljeno da će paketi biti prikupljeni i da će se pošteno dijeliti svima. Ali, ništa nije dijeljeno. I iznad svega ne pošteno. Zato sam morao da idem sam da tražim pakete. Ako bi odrasli bili uhvaćeni s paketom, prijetio im je zatvor. Djeca su dobijala samo jedan šamar. Ali, bilo je i 15. ili 16. godišnjaka koji su imali drugačiju taktiku, vrebali su ispred sela i pokušavali da opljačkaju manje dječake poput mene. Juče sam se morao ponovno sjetiti toga, dok sam gledao jedan dokumentarac sa sinom.
O ratu?
– Ne, film je bio o životinjama u savani. Vidjeli smo lavicu koja ima problema da uhvati plijen za svoje mladunce. I onda su u jednom trenutku došle hijene.
Šta je bilo u paketima?
– Jednom sam ugrabio paket sa 25 kilograma suhih smokava. To je bile poslastica. Inače, pasulj, brašno, ulje, a jednom čak i plišane igračke. Obično bi svako dijete bilo sretno zbog toga, ali ja sam bio jako razočaran. Kome su još trebale takve igračke u ratu ?!
Kako je rat uticao na vaš život i postupke?
– Ta iskustva me i danas brutalno oblikuju. Često moji postupci imaju veze s tim. Toliko je problema za koje mislimo da su veliki. Pravi problem je, međutim, kada trčite da bi spasili život, ili ako tri dana niste popili ni kap vode. Poseban je problem kada dva mjeseca ne vidite komad hljeba, kada po četiri sata tražite hranu u šumi, kada očajavaš u polju, po stoti put tražiš barem jedan krompir i vjerovatno si hiljaditi koji to isto čini. I danas sam sebi često postavljam pitanje: da li je ovo ili ono zaista toliko loše, da moraš biti loše volje?
Da li ste ikada razmišljali o osveti?
– Ne. Hvala Bogu ne. I to dugujem roditeljima i mom vaspitanju. Tolerancija je najviši nivo moći. Osveta je prvi znak slabosti. Ona vam ništa ne pomaže. Opraštanje je najvažnija stvar. Ako to ne možete učiniti, nećete pronaći svoj mir.
Kako će se vaša priča dalje razvijati? Achim Beierlorzer vas je želio odvesti u 1FC Keln 2019. godine, zar ne?
– Da, postojala je opcija. Ali, odlučio sam se protiv toga.
I nije se pokajao.
(welt)
Prevod: Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
