Na starim fotografijama ispred tekije na vrelu Bune, pojavljuje se u nekoliko navrata jedna osoba. Zahvaljujući putopisima iz toga vremena, možemo saznati nešto više o njemu. Osim što je bio hodža u tekiji, posjetiocima je bio i neka vrsta turističkog vodiča.
U dva putopisa, jedan od Blažene Křížkove iz 1901 godine, a drugi od austrijskih biciklista iz 1902 godine, ostavljen je zapis o hodži iz blagajske tekije.
Blažene Křížkova: Tri slike sa slavenskog juga, dan u Mostaru, 1901. godina
“Bilo bi pristojno da sada malo obratimo pažnju na Mahmudu. Stvarno, on je zgodan čovjek! Mislim da će vam se svidjeti i njegova visoka figura i tamno smeđe lice s gavran-crnom bradom, koje očito pokazuju južnjački karakter; bijeli zubi ponekad bljesnu uz tihi osmijeh, ali na čelu i u licu postoji ozbiljna smirenost i prezir prema životu. Da, naš je hodža punokrvni Arapin. Kako je daleko sin arapskih pustinja zalutao ovdje, pitate se? Oh, kako to često biva – vjetar sudbine. Otac mu je bio hrabar ratnik sultanove vojske.
U to je vrijeme Hercegovina još bila pod vlašću polumjeseca. A kad je Mahmud Stariji došao do kraja svoje službe, od vlasti mu je darovana ona džamija na izvoru Bune. Postao je hodža. Hram je morao biti prilično skup. Zlatne arabeske u crvenim i plavim poljima još uvijek prekrivaju ruševine zidina; čak su i danas ispisana proročanstva Kur’ana i mihrab sačuvani. Uz džamiju, sagrađena je Mahmudova kuća. Nema ništa posebno u njoj; na prozorima su obješeni listovi duhana, koje hodža suši i odnese u obližnju fabriku duhana”.
Dr. Oransz: Zajedničko putovanje biciklima ÖTC, austrijskog touring kluba, 1902. godina
“Veranda, kojoj smo se divili i sa koje smo brojali pastrmke u vodi, bila je okićena bezbrojnim vjencima suhog duhana, koji se prodavao u okolnim mjestima. Nakon što nas je sin domaćina počastio s preko 20 šoljica turske kafe, pojavi se hodža i pozva nas jednim pokretom ruke, da pođemo za njim, na jedan čamac vezan za verandu, kako bi lično pogledali pećinu. Pomoću jednog lanca zategnutog između kuće i stijene, povukao nas je u pećinu, bez upotrebe vesla, a sa svakim daljnjim pokretom osjećao sam da nam slijedi i kupanje. Uostalom, ispred pećine se već kupalo dosta djece u hladnoj vodi Bune, temperature ne više od 8 stepeni, ne žaleći se zbog toga. Hodža je bio visokog rasta, i snažnog tijela, pocrnjele kože, i podsjećao je na nekog Beduina. A kako sam saznao od mostarskih sportskih kolega, nisam se prevario. On je stvarno poticao od njih.”
Fotografije i crteži:cidom
Priredili Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić
(NovaSloboda.ba)