Ovde se nikad neće dogoditi sreća kada dvoje radi o glavi trećega. To je Skender Kulenović u Djelidbi divno napisao nakon Drugog svjetskog rata i pokazao sve naše karaktere, govori u intervjuu „Jedan“ BHRT-a režiser i direktor Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) Dino Mustafić govoreći o trenutnim političkim dešavanjima u Bosni i Hercegovini.
Mustafić ističe kako je Bosna i Hercegovina dovoljno velika zemlja da nikome ne bude tijesno, neugodno i da svi narodi Bosne i Hercegovine moraju shvatiti da su oni autohtoni i da sve svoje probleme, dileme i sukobe, moraju rješavati između sebe.
Mustafić se pita kako smo nakon tri decenije mira došli u ovu situaciju upitnosti države Bosne i Hercegovine. To je pitanje, kako kaže, prije svega za one koji sebe vole nazivati probosanskim strankama.
„Prije svega me zanima da li će neko od njih postaviti autorefleksivno pitanje koje će reći: Dobro, a gdje je moja odgovornost kao nekoga ko je odlučivao u vezi nečega u zadnje tri decenije, zašto smo došli u ovu poziciju i zbog čega smo došli u ovu poziciju“, pita direktor NPS Dino Mustafić.
Situacija u BiH stvara mučninu i tjeskobu
Kada se film vrati unazad, objašnjava Dino Mustafić, vidi se da je sadašnja situacija uzrokovana često neprincipijelnim političkim dogovorima i sporazumima i odsustvom bilo kakavih političkih ciljeva.
Važnija je bila stranačka kontrola nad javnim preduzećima, nego osiguravanje sistema koji bi BiH učinio stabilnom zemljom.
„Sve to stvara jednu strašnu mučninu, tjeskobu, nelagodu, posebno kod onih ljudi koji vole ovu zemlju, koji su ovu zemlju branili, koji žele da je učine ponosnom. Koji naposljetku donose ovoj zemlji i uspjeh i ugled. Tu mislim na neke sjajne pojedince ili kompanije, biznismene, umjetnike, sportaše. Vi kada vidite kakve su okolnosti u kojima ti ljudi žive i rade, onda vam je jasno da su oni za one, koji ovu zemlju ne vole, ne žele, koji je onemogućavaju, da su oni njihovi najveći politički dušmani i protivnici“, poručuje režiser Dino Mustafić.
Insistiranje na razdruživanju vodi u rat
Mustafić ističe da ne može doći do mirnog razdruživanja u Bosni i Hercegovini, a ako bi neko htio odvojiti bilo koji dio zemlje to bi neminovno dovelo do rata.
Kaže kako su vidljivi vrlo jasni postupci Milorada Dodika i Saveza nezavisnih socijaldemokrata, koji derogiraju institucije države Bosne i Hercegovine. Vidi se, kako primjećuje Dino Mustafić i vrlo jasan koordinacijski sinhronitet sa agendom HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica BiH) i Dragana Čovića koji „kroz reformu izbornog zakona želi zacementirati etničku demokratiju u Bosni i Hercegovini segregacijsko-aparthejdskog tipa“.
„Mi kao zajednica moramo shvatiti da su to procesi koji se nas tiču itekako i da ne možemo više biti pasivni posmatrači toga. Kad kažem zajednica tu ne mislim samo na političke organizacije. Mislim na civilno društvo, mislim na akademsku zajednicu, mislim na studentsku populaciju. Mislim da su to sve adrese u kojima bi se mi morali nametnuti kao jedan pregovarački subjekt“, smatra Mustafić.
On smatra da je u Bosni i Hercegovini priča o ugroženosti uvijek okidač koji mobilišeetničke grupe. S druge strane, jasno je da stvarne ugroženosti bilo kojeg naroda nema, pa i zbog toga što su prava etničkih grupa u BiH zaštićena svim mogućim mehanizmima kolektivnih prava.
„Ugrožen je pojedinac, ugrožen je građanin, ugrožen je onaj koji ima pluralnost svog identiteta, koji može da ima nadnacionalni identitet, koji može da ima teritorijalni identitet, ili koji ima manjinski identitet. I umjesto da označavamo stvari na pravi način, mi smo upali u jednu nametnutu histeriju koja gura ovo društvo zaista na rub očaja i gdje se generiše strah od mogućeg rata“, ističe za BHRT direktor NPS-a, te dodaje da taj strah ne bi trebalo potcijeniti.
Jesu li zavađeni Bošnjaci, Srbi i Hrvati?
Dino Mustafić smatra da narodi u Bosni i Hercegovini nisu međusobno zavađeni, te da svakodnevni život jasno pokazuje da ovdje postoji komunikacija, da postoji život, međuetnički dijalog, poslovne relacije, kulturne relacije, sportske relacije.
Sliku o zavadi naroda, smatra Mustafić, stvorili su političari kako bi ostali na vlasti.
„Nikada ne treba potcijeniti budale u političkom životu. Ljude koji su došli sa opasnim i zlim namjerama i ljude koji namjerno radikalizuju jezik. Jezik je jedan moćan instrument. Kada vi vrijeđate, ponižavate, dehumanizirate cijele zajednice, kao što zaista svojim prostaklukom, svojim javnim istupima, po jednom scenariju, čini Milorad Dodik u javnosti, onda naravno da imate reakcije na to koje, takođe, radikaliziraju drugu stranu i onda u javni prostor, posebno na onim mrežama koje formiraju javno mnijenje, a to su socijalne mreže, vi dobijete svojevrsni rat u virtuelnom prostoru koji traži linkove u kojima bi se oni mogli realizirati. To su neke incidentne situacije u kojima su svi oni u zabludi koji misle da će kontroliranim incidentima ili napetostima stvarati atmosferu straha pred izbore, jer to u Bosni i Hercegovini nije moguće kontrolirati“, upozorava na opasnost Dino Mustafić.
Ove godine radost donio film „Quo Vadis, Aida“
Mustafić je u intervjuu „Jedan“ izabrao i događaj koji ga je najviše obradovao ove godine. To je film „Quo Vadis, Aida“ Jasmile Žbanić, najbolji ovogodišnjim film prema odluci Evropske filmske akademije i film koji je bio među pet kandidata za nagradu „Oskar“ u svojoj konkurenciji.
„Taj film poručuje da u zemlji u kojoj dominira kultura laži i poricanja, moralnog relativiziranja, zemlji u kojoj se glorifikuju ratni zločinci, u kojima su rijetke prilike da se u javnosti da glas žrtvama i njihovim obiteljima, u kojima bez pijeteta govorimo o mrtvima, taj film na najbolji mogući način, ono što umjetnost jeste, upravo jezikom emocije, jezikom identifikacije, naposljetku empatije, govori o tome kako se okrutnosti koje su nam se desile na Balkanu devedesetih nikada ne bi smjele dogoditi novim generacijama“.
Mustafić dodaje kao film na vrlo odgovoran način njeguje kulturu sjećanja, suočavanje sa prošlošću, ali na način da se kulturom povjerenja, kulturom dijaloga ide ka pomirenju i zajedništvu.
