Iz stare štampe: Zemlja, ljudi, nošnje, običaji, 1908. godine

O Bosni i Hercegovini, prirodi, njenim ljudima, kućama, nošnji i običajima interesantan tekst je u knjizi “Islam u Bosni i Hercegovini, Mostar Foča i Sarajevo, Foto izvještaj iz 1908. godine”, napisao autor dr. Hugo Hartmann. Uz tekst je postavio i fotografije iz toga perioda.

Politički događaji zadnjih mjeseci ponovo su upravili pogled svijeta na jednu, do sada malo zapaženu zemlju, Bosnu i Hercegovinu.

Nekolicina ljudi, koji su zemlju upoznali do sada, zavoljeli su je i čeznu za tim da je mogu posjetiti opet i iznova. Upravo ovaj novi dio austrijskog carstva nudi obilje zanimljivosti u svakom pogledu.

Bosna i Hercegovina su dvije planinske zemlje, ali krajolik se međusobno jako razlikuje, jer u prvoj zemlji prevladava šuma, i zauzima više od polovine tla, u Hercegovini, s druge strane, pogled na drvo je nešto neuobičajeno. Planinski lanci protežu se bez drveća i potpuno su goli. Raznolikost zemlje vidljiva je i na kućama. Na slikama, koja nam pokazuje ulicu u Sarajevu, glavnom gradu Bosne, vidimo male turske drvene kućice prekrivene drvenim šindrom. S druge strane, na slici u  Mostaru vidimo krovove kuća od škriljevca, drvo je ovdje skupo, ali kamen je jeftin. U Hercegovini često možete vidjeti kuće koje se više ne koriste, čiji su zidovi od kamena ostavljeni mirno da stoje, ali su grede i rogovi kuće uklonjeni do posljednjeg komada drveta.

Još zanimljiviji od pejzaža su ljudi koji je naseljavaju. Posebno nas privlače Turci, kako se ukratko zovu bosanski Mohamedanci. Žene uglavnom nose jašmak, veo na licu i drugi šal, šamiju, preko glave, tako da između njih ostaje samo uski prorez za oči: njihov je stav u potpunosti pokriven ogrtačem, feredžom. Samo devojčicama je nesmetano dozvoljeno da šetaju ulicom u dimijama. Kršćanske Bošnjakinje se takođe oblače na isti način, osim što skidaju veo sa lica. Muškarci uglavnom nose fes, crvenu kapu: Mohamedanci oko svog fesa omotavaju platno, turban, koji je za sveštenika hodžu bijele boje, a za hodočasnike u Meku, hadžije, sa zlatnim vezom boje slonovače, a za derviše, mohamedanske monahe, zelene je boje. Ostali nose crvenu ili bijelu tkaninu sa raznobojnim cvijećem utkanim u turban. Kao obuća, popularni su opanci sa visoko uzdignutim vrhom. Odjeća seljaka sastoji se od pantalona koje su vidljive do koljena, a zatim od svojevrsne dokoljenice, čija je stražnja strana toliko dugačka i široka da ide do udubljenja koljena, i jedne vrste platnenog ogrtača sa širokim rukavima, navučeni su na tijelo, džemadan. Slijedi, fermen, bez rukava, dok se zimi nosi ogrtač, gunj. Samo ugledni muškarci nose preko farmene dolamu, jednu široku suknju koja doseže do koljena. Bošnjaci nose široki pojas oko tijela, u kojem se čuvaju lula, duhan, novac i oružje.

Srebrni nakit je veoma popularan i kod muškaraca i kod žena. Teški privjesci od novčića spuštaju se s vrata preko grudi žena, ili lijepi filigranski  privjesci, na rubu tepeluka, ženske kapice sa novčićima. Imućniji ljudi na prstima nosi široke, teške srebrne prstenove s velikim rubinima i drugim dragim kamenjem.

Sve dok su Bošnjaci pripadali Turskom carstvu, bili su izgubljeni u istoj indolenciji kao i ostali narodi. Trideset godina stara austrougarska administracija inzistirala je da se zadrže sve te kuće, između kojih stoje minareti brojnih džamija. Sada se pojavljuje sve više evropskih zgradaa. Gradska vijećnica u Sarajevu, gimazija u Mostaru, sagrađene u pseudo-maurskom stilu, također su nova gradnja.

Poređenje ovih slika sasvim nam jasno pokazuje napredak glavnog grada i zemlje. Sada kada je Austrougarska u neograničenom, trajnom posjedu ove zemlje, ona će, u svom najboljem interesu, uložiti dvostruki napor da ova divna zemlja bude što naprednije u ekonomskom i kulturnom pogledu.

Prilog: fotografije iz knjige, 1908. godine

Mostar, Hamam, 1908.

Priječka čaršija 1895. Guillame Capus

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)