Borio se kao američki vojnik u Drugom svjetskom ratu, nakon čega se proslavio kao pjevač.
Na kraju je postao aktivista za građanska prava i vodio kampanje u borbi protiv rasizma.
Belafonte je sada napunio 95 godina.
Harry Belafonte je svojom “Banana Boat Song” unio karipsku lakoću u muzički mainstream SAD 1950.ih. Ali, pjevač i glumac sebe nikada nije doživljavao kao nekog plitkog zabavljača, nego upravo suprotno: “Sve pjesme su političke. Sve pjesme”. Čak i “Banana Boat Song”, u kojoj ,možete, ako hoćete, čuti jauke slabo plaćenih dokera koji traže poštene plate. Ipak, zarazna melodija je imala ogroman uspjeh.
Prateći album, Calypso, postao je prvi album solo izvođača koji je prodat u više od milion primjeraka. Svestrani umjetnik Belafonte nikada nije baš žudio da bude pjevač: “Kao dijete sam slušao sve velike pjevače. Volio sam to, obožavao sam ih. Ali, nikada se nisam osjećao pozvanim da budem pjevač. Nisam ni znao koliko sam tražen zvučati”.
Najpoznatiji je po hitovima “Calypso”. Ali je pjevao bluz i folk, ukupno prodao više od 100 miliona ploča, a, takođe, napravio karijeru kao glumac u više od 40 holivudskih filmova. To mu nije bilo dovoljno: “Znao sam da moram još nešto da radim u životu. Imao sam toliko sreće i uspjeha, i pitao sam sebe šta da radim sa toliko moći, toliko snage?”
Belafonte je pronašao odgovor u susretu sa Martin Luter Kingom: “Došao je u Njujork da propovijeda u jednoj crkvi i želio je da me upozna. Poslije toga sam mu rekao: ‘Uhvatio si me svojim idejama. Divim se onome što si, i počašćen sam što ste me pitali mogu li vam pomoći”.
Zajedno su organizovali marš u Washingtonu i proteste u Alabami, što su bile prekretnice u američkom pokretu za građanska prava. Kasnije se zajedno sa Nelsonom Mandelom borio protiv aparthejda u Južnoj Africi, govorio je protiv američkog imperijalizma u Latinskoj Americi i bio ambasador UNICEF-a za djecu na Haitiju i Sudanu.
Iz siromašnog porijekla nikada nije zaboravio svoje siromašno porijeklo: “Šta možeš napraviti od jednog krompira? To je kreativni duh siromaštva. Moja majka uvijek ima malu gozbu od ove jedine hrane koju smo mogli priuštiti. I uvijek smo bili zadovoljni”,
Belafonte je odrastao u njujorškom naselju Harlem. Otac mu je bio brodski kuhar sa Martinika, majka radnica sa Jamajke, koja je morala sama da odgaja svoje sinove. Kada ga nije mogla izdržavati, poslala ga je kući, da živi kod rođaka.
Povratakom u SAD, prijavio se u vojsku sa 16 godina. Zatim je radio kao pomoćnik domara u Njujorku: “Jednog dana mi je stanar dao dvije karte za pozorište kao napojnicu za nešto što sam mu uradio. U početku sam bio prilično iznerviran što mi nije dao samo ta dva dolara, koja sam očekivao, i šta da radim sa dvije karte”.
Ali, to su bile karte koje će mu promijeniti život. Belafonte je bio toliko fasciniran svojim prvim odlaskom u pozorište da je počeo studirati u školi glume Ervina Piskatora, sa kolegama kao što su Tony Curtis, Marlon Brando i Walter Matthau. Želio je da postane prvi “Crni Hamlet”.
I na kraju se odlučio za muziku: „Mislim da je muzika jedno od najboljih oruđa za promjene. Jedno od najboljih oružja u arsenalu dobra”.
(tag)
Lj. G.
(NovaSloboda.ba)
