U časopisu „Wiener Magazin“. (Bečki magazin), broj 10., od oktobra 1928 godine, objavljen je tekst autora Karla Norberta Mraseka, pod naslovom „Die schwarze Vögel“, (Crne ptice), sa slikama koje je sam autor napravio u Mostaru.
„Čudna je zemlja ova Hercegovina. Izgleda kao opresivne Alpe. skoro nepodnošljiva u svojoj monotonoj pustoši. Kao bezdušna kamena pustinja: jezivo se uzdižu kameni bastioni, pitoreskne kamene erozije, u vrtoglavom haosu beskrajne kamene mase. U vozu koji lagano vozi, morate se namučiti u ovom kamenom labirintu: a uz sve to odjednom pred vama oživljava sav romantizam Balkana. Čak i malo zelenila zadovoljava poglede; satima se ne vidi ništa drugo osim okamenjenih talasa olujnog okeana. Promjenu donose likovi koji izgledaju divlje, koji kao da su pušteni iz nekog romana o pljačkašima, koji se na usputnim stanicama guraju u voz, i galame na svim mogućim dijalektima: Hercegovci, Bošnjaci. Crnogorci, Dalmatinci, Muslimani, s fesom i turbanom, pojasom na trbuhu i crvenim kožnim opancima, neki s oružjem za pojasom, a među njima i opasni žandarmi u udobnim slamnatim papučama …
Konačno se koncentriramo na fiksnu tačku: Mostar. Nije baš neka oaza koja osvježava; Jer u kamenom kotlu, stopljenom između brda Hum i Podvelež, atmosfera je pakleno ugrijana. Nema ni vegetacije koja buja.
Ali, grad vas očarava svojom arhitektonskom egzotičnošću. Ovdje se čini da je ta haotična kamena materija spojena sa prkosnom ljepotom. Trideset minareta se poput bijelih igala probija u užareni zrak. trideset džamija čiji se lukovi savijaju pod polumjesecom, u čijim dvorištima žubore romamtične fontane za sveto pranje nogu vjernika, a preko Neretve se izvija čudesni stari most iz rimskog doba.
Mostar je komad Orijenta, sačuvani istorijski muzejski komad Turske. Čak su i sami Turci tu svoju tradiciju protjerali jednim potezom pera. Fes i veo su protjerani, čak je i nošenje zabranjeno, uz prijetnju strogim kaznama. Ali ovdje u Mostaru, koji je četiri stoljeća bio pod turskom vlašću, stari običaji i tradicije ostali su nepromijenjeni. Danas u Mostaru pet puta dnevno, mujezin se penje na minaret i svojim glasom poziva vjernike da se mole, a da ni jedan od muslimana ne propušta da požuri u džamiju, da prije ulaska ne skine cipele, i spusti se čelom na svete tepihe učeći kur’anske sure klečeći na koljenima, kao da se u svakoj vjerskoj službi vjernicima dijeli novac, što bi bio vrlo koristan poticaj na pobožnost i vjerovanje u Allaha. Ovdje svaki musliman još uvijek nosi turban na glavi, a oko struka zeleni pojas, u kojem drži duhansku kutiju, a prstima požutjelim od nikotina mota neizbježnu cigaretu. Prava orijentalna besposlenost je i ovdje vrlo popularna; čitav dan čuče pred kafanama, kojih u svakoj ulici ima po nekoliko, piju crnu kafu iz bakrenih lonačića i razgovaraju o dinarima, ali ne mrdaju s mjesta, da bi štogod zaradili.
Za posjetioca je najkonzervativnija bila odjeća na ženama. To je istovremeno i čudan i jedinstven unikum u tradicionalnoj nošnji. Sastoji se od dugog kaputa tamno plave ili crne boje, od azijske tkanine koji se spušta do gležnja, sa postavom narančasto-crvene boje. Dio, gdje se nalazi kragna, stavlja se preko glave. Odavde se podiže dugački cjevasti ovratnik naviše, poput roga; čije su dvije trećine zašivene, tako da samo uski prorez omogućuje pogled preme dolje. Rukavi su zašiveni na leđima, a kaput se iznutra pridržava rukama, prekrštenim preko grudi. Ovaj odjevni predmet izgleda kao pomno odabrani kaput za onu ko ga nosi; a po potrebi ta vidi samo malo dalje od stopala, i na to se mora navikavati od rane mladosti, kako bi izdržala u mostarskoj vrućini, koja ponekad u ljetnoj žegi dovodi do rastapanja letovanih oluka, a pod ovim pokrivačem, ometa disanje.
Ovako žene Mostara svom gradu daju najoriginalniju karakteristiku; Nigdje se više ne može pronaći ni slična odjeća, a ostali gradovi i mjesta u Hercegovini imaju manje puritanski stroge nošnje. Međutim, na strance ti čudni odjevni predmeti ostavljaju neizbrisiv utisak, baš kao i pogledi na srednjevjekovne ogrtače sa kapuljačom“.
Na slikama:
1. Odjeća žena Mostara, koja izgleda jezivo zbog svoje posebnosti.
2. Tri žene hodaju pokrivene na ljetnoj vrućini.
3. Rukavi vezani na leđima povećavaju utisak sličnosti na ptice
(prevod: Smail Špago)
Priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić
(NovaSloboda.ba)
