Kako je zapravo biti magarac? Film “Eo” je zadivljujuće blizu odgovora na ovo pitanje. Filmsko remek-djelo koje otkriva ponore ljudskog bića.
Kako je biti magarac? Čovjek je sklon da za nekoga, ko tvrdi da zna odgovor na ovo pitanje, pomislitu da je i sam magarac. Filozof Thomas Nagel je 1974. godine proglasio nemogućim prekoračenje vlastitog identiteta, koristeći šišmiša kao primjer. Samo se umjetnost približava ideji.
Poljsko-italijanski film “Eo”, koji bi trebali ispravno prevesti kao “Ia”, kako se oglašava magarac, u trajanju od 86 minuta, govori o životu iz magarećeg pogleda. Režiser Jerzy Skolimowski (84) se vrlo spekulativno kockao, da li je to lagani dokumentarac ili avangardni eksperiment za malu, vrlo specifičnu publiku. Iznenađujuće, pred očima gledaoca se odvija klasična, zapanjujuća, gotovo previše ljudska tragedija ljubavi, pohlepe, ljubomore, spletki, ubistava i nasilja.
Poput izgubljenog lutalice, dugouhi kaska od mjesta do mjesta, kroz poljske i italijanske krajolike, ponekad sam, ponekad u društvu. Njegovo putovanje vodi ga od cirkusa do ergele konja, dječije farme, šume, fudbalske smotre, ambulante, krznarskog pogona, bašte jedne vile, pa sve do klaonice.
Tamo gdje se magarac obično smatra Bartlebyjem među životinjama, ovde se on više pojavljuje kao inkarnacija Eichendorffskog bezveznjaka. Jer, umjesto da tvrdoglavo stoji, on ide se sve dalje i dalje, čak i kada bi mu bilo pametno da malo zastane.
U filmu “Eo” igra šest različitih magaraca, Hola, Tako, Marietta, Ettore, Rocco i Mela. Ovoliki raspon pokazuju da nijedna životinja, ipak, nije povrijeđena tokom snimanja.
“Eo” je film o našem ophođenju prema životinjama, magarac se posmatra kao tegljač, cirkuski umjetnik, fudbalska maskota, ali i sadržaj kobasica. Ali, činjenica, ne samo da je ugrožen, već i da da se povlači, da očigledno dobrovoljno bježi sa mjesta gdje bi mogao doživjeti idiličnu penziju, spašava film da ne postane depresivna optužba za patnju životinja. Istina je da se prema ovom stoiku u sivom fraku postupa loše, ali isto tako često se pomisli da se postupa i dobro.
Ovo remek-djelo ambivalentnosti odriče se svakog crno-belog razmišljanja – da li je magarac zaista slobodniji nakon što je spašen iz cirkusa, čak i ako zna samo za svijet između bine, rasvjete i kaveza? Da li je u pravu čovjek, koji je odvezao magarca od vatrogasnog vozila vičući “anarhija” nakon što smo ga upravo vidjeli u košmarnim sekvencama kako sam preživljava noćnu moru u divljoj šumi, iz koje je konačno pronašao put natrag u civilizaciju?
I da li skitnice čine dobro djelo kada hladno prerežu grkljan vozaču teretnog kamiona da bi mu ukrali novac, nehotice oslobodivši magarca, zaključanog pozadi u kamionu, od njegove sudbine u klaonici?
Šarm ove nježne, glasne, velike priče je baš u otklanjanju kontrasta između slobode i zatvora, prirode i kulture, dobra i zla, ljubavi i mržnje.
“Eo” u velikoj meri duguje svoju zadivljujuću privlačnost radu kamere, montaži i muzici. Letovi nabijeni prijetećim tonovima iz perspektive drona susreću se sa snovima magarca u crvenoj boji, možda o električnoj životinji, i uvećane nozdrve, koje arogantni, ratoborni konji rašire prilikom dolaska skromnog, mirnog magarca u njihovu blizinu. Ponekad vidimo okolinu zamućenu pogledom njegovih očiju, ponekad gledamo u njegove oči, a onda vidimo stvari koje on ne vidi. To je ista rizična sloboda koju film hipnotički istražuje.
Bez da se ikada čuju Eove misli ili glas, filmska kamera se pomjera i sama sekvenca scena sugeriše da je dramatično putovanje ovog junaka obojeno osnovnom čežnjom: čežnjom cirkuskog umjetnika Kasandre, s kojom je tako često nastupao zajedno. Romantičari bi rekli da mu nedostaje prva ljubav i da će učiniti sve da je pronađe, čak i ako to znači da se od brižnih seljaka vrati ka brutalnim vlasnicima cirkusa. Aktivisti za prava životinja prigovorili bi da je magarac traumatizovan, da je osoba pogođena Stockholmskim sindromom koja izgleda izgubljena za zdrav život na selu.
U oba slučaja, ljubav označava otrovan koncept u skladu s vremenom. Realisti, međutim, mogu odlučiti da ne trpe epizodni slijed scena narativnim ponudom značenja da životinjsko lutanje shvate manje kao basnu o povratku izgubljenog sina, a mnogo više kao instinktivnu samovolju. “Eo” se može humanizovati, ili razumjeti u svoj svojoj životinjskoj otuđenosti.
Čak je i eksplicitni uzor Skolimowskog, klasik Roberta Bressona “Na primjer Balthasar” iz 1966. godine, koji je još jednom uvršten u mjerodavnu anketu kritičara časopisa “Sight and Sound”, među 100 najboljih filmova svih vremena, mnogima bi zasmetao. Ingmar Bergman je rekao da mu je film bio toliko dosadan da ga je prespavao.
„Magarac mi je potpuno nezanimljiv, ali čovek je uvek zanimljiv“, objasnio je sam sebi. Takođem u projekciji filma “Eo” na berlinskom festivalu “Around the World in 14 Films” u pivnici Kulturbrauerei, jedan gledalac je napustio dvoranu u sred filma, uz glasan komentar “Sranje od filma”. Ali, ”Eo” gazi dalje.
Nekim kritičarima, takođe, može zasmetati njegov eklatantan ulazak u za njega prevelike kopite. Ali remake tako tvrdoglavo frkće da mu to nikada neće biti poništeno. U poređenju sa crno-bijelim, gotovo konvencionalno snimljenim “Balthasarom”, “Eo” impresionira revolucionarnijom estetikom; patnja životinje više ne teži tako jednostrano, kao kod mučenika iz 1966. godine.Nakon premijere u Cannesu, gdje je podijelio nagradu žirija sa još dva filma, “New York Times” ga je izglasao za najbolji film 2022. godine. A Poljska će ga poslati u trku za Oskara u martu iduće godine.
Normalno, fokalizovana figura nam pokazuje šta treba da osjećamo. Kad ona plače, mi plačemo s njom; kada se namršti, počinjemo sumnjati. Ali, Eo ne radi ništa. On samo stoji, ili hoda. Ponekad diše malo glasnije. A šta treba da mislimo, zavisi isključivo od nas.
(welt)
Prevod: Smail Špago)
(NovaSloboda.ba)
