Čuvena opera u Sidneju bila je kontroverzna – sada puni 50 godina.
„Opera postoji zato što se nekoliko hrabrih ljudi usudilo da razmišlja drugačije. Oni su učinili nemoguće mogućim i inspirisali jednu naciju. “, kažu danas kreativni umovi koji stoje iza opere u Sidneju.
A opera je jedna od najpoznatijih i fotografisanih građevina modernog doba. Ove godine će znamenitost Sidneja napuniti 50 godina. U tu svrhu, opera je sastavila poseban program sa 200 različitih ponuda, kojima se do oktobra obilježava prošlost, sadašnjost i budućnost svjetske kulturne baštine. Godine 2003., njegov arhitekta, Danac Jørn Utzon, osvojio je najvažniju nagradu za arhitekturu, Pritzkerovu nagradu.
Ali, njegove ideje – inspirisane monumentalnom arhitekturom Maja i Asteka – u početku nisu bile dobro prihvaćene. Usred građevinskih radova, 1966. godine, mladi arhitekta je svoju karijeru zatekao u ruševinama. Opera je bila napola završena kada je otišao, odnosno morao je da napusti Australiju. Tadašnja australijska vlada optužila ga je za rasipanje i previše kašnjenja i bila je presretna što je prihvatila njegovu ostavku.
Čak i tada, Utzonovo povlačenje izazvalo je međunarodnu negodovanje: bila su protestna pisma važnih umjetnika, dizajnera i intelektualaca iz cijelog svijeta. Dana 3. marta, 1.000 ljudi marširalo je do regionalnog parlamenta u Sidneju, predvođeno austro-australskim arhitektom Harryjem Seidlerom i britansko-australskim autorom Patrikom Whiteom.
Utzon, čiji je dizajn pobijedio na međunarodnom konkursu za dizajn deset godina ranije od ukupno 233 prijave, na kraju nikada nije vidio operu u gotovom stanju. 20. oktobra 1973. godine, kada je tadašnja britanska kraljica Elizabeta II zvanično otvorila operu u ulozi šefice australske države, on nije bio na listi gostiju. Kritičari su jednom zgradu opisali kao “grupu francuskih časnih sestara koje igraju fudbal”. U to vrijeme, mnogi nisu mogli ni zamisliti da će zgrada kasnije postati mjesto svjetske baštine i jedna od najpoznatijih građevina na svijetu.
Kontroverzu je svakako podstakla činjenica da je zgrada, od koncepta do završetka, testirala granice inženjeringa, konstrukcije i dizajna. Ali, upravo to čini operu “neuporedivom do danas”, kaže njemačko-australski arhitekta Chris Bosse, koji često radi u Sidneju.
“Postoje spektakularnije ili skuplje zgrade, ali ne postoji javna zgrada sa tako jakim ekspresivnost, skulpturalna prisutnost i urbani kvalitet”, kaže Chirs.
Australci su, takođe, prepoznali ovo drugo u nekom trenutku i pomirili se s Utzonom na prelazu milenijuma. Taj gest pomirenja je Australiji vrijedan oko 70 miliona australskih dolara, što je ekvivalent skoro 45 miliona eura.
To je omogućilo Dancu da redizajnira, poboljša i ugladi operu u skladu sa svojim principima dizajna. Utzon je uspio dovršiti ono što je započeo, čak i ako više nije mogao doći u Australiju zbog zdravstvenih razloga, Utzon je preminuo 2008. godine. Ali, opet je radio na tome – imao je ovu zgradu “kao simfoniju” u svojoj glavi, rekao je tada u jednom intervjuu.
Na kraju, njegov sin Jan je preuzeo vođstvo, i zajedno sa australijskim arhitektom Richardom Johnsonom ostvario je očeve želje: obnovljena je operska pozornica, modifikovana je sala, poboljšana akustika, olakšan pristup pokretnim stepenicama, a otvoren je i zapadni prostor.
(ksta)
Fotografije: Nenad Đ.
Prevod: Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
