Željezne dame

Svalbard (Spitsbergen) zvuči kao svijet samo za jake momke. Fotografije Catherine Lemblé pokazuju da i žene oblikuju ovo ostrvo.

“Prije dvije i po godine plovila sam od Norveške do Svalbarda. Bila je gusta magla cijelu sedmicu, navigirala sam naslijepo. A onda, osmog dana znala sam da sam skoro kod kuće iako nisam mogao ništa da vidim. Zvuči ludo, ali prepoznala sam ostrvo po mirisu”, kaže Sarah Gerats (39), koja dolazi iz Holandije i radi kao vođa ekspedicije na Svalbardu.

Malo kuća, puno prostora: samo oko 2.400 ljudi živi u Longyearbyenu, glavnom gradu Spitsbergena.

Kokpit starog rudarskog autobusa. Vozilo je sada prostorija za pušenje jednog restorana u blizini.

Samo nekoliko šupa: industrijska zona Longyearbyena.

Kao prostor u galeriji: soba u rudarskom naselju Barentsburg.

“Ovdje možete brzo ostvariti kontakt. Niko vas ne sudi na osnovu toga da li ste žena ili muškarac ili čime se bavite. Ljudi su ovde veoma pozitivni. U Longyearbyenu se uvijek mnogo toga dešava – pozorište, kino, muzika, barovi. Ali, moja omiljena stvar je da vozim motorne sanke”.

Mia Slettås (23) radi u rudniku uglja blizu Longyearbyena. Norvežanka je jedina žena u svom timu.

Svalbard Kirke u Longyearbyenu je najsjevernija crkva na svijetu. Njena vrata su uvijek otvorena Ronja Hermansen sa štencima haskija. Njena majka organizuje ture sa psećim zapregama.

“Došla sam na Svalbard zbog ljudi. Ovde niko nije rođen, svi dolaze odnekud. Svi traže nešto i ostavljaju nešto iza sebe: porodicu, prijatelje, svoj stari život. Ovdje naučite ko ste zapravo. Za neke to predstavlja šok, ali većinu oslobađa”.

Siv Limstrand (61) pastor. Norvežanka predvodi Svalbard Kirke, Spitsberšku crkvu.

Sarah Gerats i njen pas Nemo na glečeru Longyear.

Ljudi pomažu jedni drugima u Longyearbyenu: rezervni dio za motorne sanke ostavljen ispred vrata, zajedno s uputstvima.

Mnogi studenti žive u okrugu Nybyen. Zbog klimatskih promjena, sada se smatra da je ugrožen od lavina.

“Longyearbyen je mala utopija, eksperimentalno selo, gdje se mnoge stvari dešavaju brže nego u ostatku svijeta. Niko mi ovde nikada nije sumnjao da nešto mogu da uradim samo jer sam žena. Ono što računa na Svalbardu je samo ono što ja mogu učiniti i da se drugi mogu osloniti na mene”,
kaže njemačka umjetnica Lena von Goedeke (40), koja živi na Svalbardu od 2018. godine.

Žene u zemlji medvjeda

Belgijska fotografkinja Catherine Lemblé (32) putuje na Svalbard od 2018. godine i uglavnom portretiše stanovnike arhipelaga. Lemblé je fascinirana činjenicom da je ostrvo sušta suprotnost tradicionalnom muškom svetu, kako se to često govori.

“Žene ne žele da osvajaju prirodu ostrva. Za njih je priroda dobar komšija s kojim pažljivo žive rame uz rame”, kaže Lemblé,

Sve je ekstremno na Spitsbergenu, arhipelagu na pola puta između Tromsea i Sjevernog pola: beskrajna noć zimi, dani bez mraka ljeti, prelazi između njih, brzi kao u vremenu. Pejzaž arktičke pustinje, dramatičan, bez drveća i dom irvasa, arktičkih lisica i polarnih medvjeda.

I kitovi koji ljeti plivaju pravo u fjord. Priroda nikad nije željela ljude ovde. Ipak su došli. Neko je došao je kao istraživač, kao kitolovac, kao rudar. I uvijek je, kako nam to govore istorijske knjige, trebao je biti kako čovjek hoće.

„Prije sto godina mnoge su žene živjele na Spitsbergenu“, kaže Catherine Lemblé.

Fotografkinja se posvetila stanovnicima ostrva. Jer, suprotno onome što bi neki klišei rekli, Spitsbergen nikako nije muško područje.

Gotovo polovina od oko 2.400 ljudi koji žive u glavnom gradu Longyearbyenu su žene. One istražuju na univerzitetu, rade u trgovinama, restoranima i hotelima, vode ekspedicije – ili štite turiste od polarnih medvjeda.

Ako se želite slobodno kretati po ostrvu izvan Longyearbyena, morate biti u stanju učiniti mnoge stvari: navigirati, pucati, voziti motorne sanke, jedriti.„Niko ti ne pomaže da naučiš sve ovo, i da sastaviš opremu“, kaže jedna od žena koje je portretirala Catherine Lemblé. Lena von Goedeke (40) je, takođe, umjetnica, dolazi iz Njemačke.

Za žene na Svalbardu ravnopravnost nije tema za raspravu, već svakodnevni život. U svakom slučaju, uglavnom snježno bijelo ostrvo naseljeno je šarolikom mješavinom 50.ak nacionalnosti. Svalbardski ugovor iz 1920. godine dao je suverenitet Norveškoj, ali je svakom građaninu zemalja potpisnica garantovao pravo da tamo radi. Pastor Siv Limstrand je tu za sve stanovnike, uključujući oko 300 ljudi u ruskom rudarskom selu Barentsburgu.

“Mi smo jedina crkva na Svalbardu, tako da su i oni dio naše zajednice. Svidjelo im se to ili ne u sadašnjim okolnostima”.

Ali, prava religija na Svalbardu je priroda.

Fotografkinja Catherine Lemblé jednom je otišla na ekspediciju motornim sankama s Lenom von Goedeke. Na putu do kolibe, u kojoj su htjeli da prenoće, iznenada se pojavila polarna medvedica sa svojim mladunčetom. Bila je to odluka u djeliću sekunde.

„Odmah smo se okrenuli i vozili nazad. Medvjed uvijek ima zadnju riječ na Svalbardu“, kaže Lena.
(stern)

Z. N.

(NovaSloboda.ba)