Gradska biblioteka Zenica organizovala je književno veče s prijedorskim piscem i pjesnikom Rezakom Hukanovićem, čija bi logoraška sudbina, opisana u njegovom romanu “Deseta vrata pakla”, uskoro mogla biti prezentovana i na filmu.
Prvo izdanje pomenute knjige bilo je štampano još ratne 1993. godine na norveškom jeziku i u toj zemlji, u koju je sa porodicom nakon izlaska iz logora i spajanja u Karlovcu (Hrvatska), prebačen.
Knjiga je već zabilježila osam izdanja na bosanskom jeziku, po tri izdanja na engleskom jeziku u Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskoj, te jedno na Novom Zelandu. Predgovor za pomenuti roman pisao je nobelovac Eli Vizel, borac za ljudska prava, koji je bio logoraš u Drugom svjetskom ratu. Knjiga je objavljena i na turskom, njemačkom i italijanskom jeziku. Pogovor za italijansko izdanje napisao mu je pjesnik Paolo Rumiz.
“Radi se na tome da se sva ova priča iz moje knjige ekranizuje. Jedan naš poznati filmski radnik, režiser i scenarista, radi na tome. Nadam se da će to biti veoma brzo”, kazao je Hukanović.
Bilo je, napominje, pokušaja da se film po ovoj knjizi snimi i “prije 12.ak godina, kada je, čak, bio urađen i kasting u Hotelu Holidey Inn” u Sarajevu. Nije bio problem novac, jer je, dodaje, sve trebala finansirati producentska kuća iz Norveške.
“Nastao je jedan drugi problem. Kada su tražili od mene da im kažem glumce, pogotovo scenaristu, odnosno ko bi to mogao da napiše scenario. Svjesni su da to ne može Norvežanin, kao što su i svjesni da Norvežanin ne može da igra u tom filmu, da igra Bosanca”,kazao je Hukanović, koji je predložio za scenaristu Abdulaha Sidrana.
Nakon što u početku, kaže Hukanović, Norvežani nisu shvatili, poslije provjera su dali pristanak za angažman Sidrana.
“Sidran je napravio sinopsis i to je, naravno, dobro plaćeno. Izvršen je, kažem, i kasting glumaca u Hotelu ‘Holidey Inn’ u Sarajevu, gdje su bili svi glumci izuzev Emira Hadžihafizbegovića…Čak je taj, glavni producent iz Norveške, gledajući ljude dijelio i uloge. Tako da je Senad Bašić trebao da igra Džemu.
Ja sam im rekao da ja nisam iz te priče, da se ne snalazim u toj priči oko filma, pa sam ih povezao s jednim filmskim producentom i, naravno, direktno s Avdom Sidranom, mojim dragim prijateljem. Avdo im je rekao jednu dosta veliku cifru za scenario. Oni su odmah to pristali. Ali, kada su tražili od Avde da smanji zločine Srba, Avdo je rekao: Ne! Zato nemate para. Tako je propao taj projekat, koji, ako Bog da, ide dalje”, poručio je Hukanović.
Tragedija ljudi koji su bili u logoru Omarska, dodaje, bila je i u tome da su ti “ljudi bili kažnjeni na taj način da su bili sa svojom djecom” pa su, tako, u logor doveli i njegovog sina, koji je imao 16 godina.
“Od tada počinje borba, ne za sopstveni život nego da spasim svoje dijete. Onda, naravno, ostaje pitanje u vazduhu. Jedan sin je, hvala Bogu, preživio, a moj sin sada ima sina koji ima 18,5 godina. Ja sve ovo radim da moj unuk ne bi bio u logoru. Dakle, iz moje porodice – samo iz jedne porodice, tri generacije u logorima”, podvlači Hukanović, koji napominje kako je logoraš bio i njegov otac.
Njemu su, ističe, za vrijeme boravka u logoru Omarska slomili “obe ruke, izbili zube, lice unakazili, nekoliko rebara polomili” te mu je u konačnici od udaraca “lobanja pukla 4,5 centimetra”.
Roman je, dodaje, njegovo iskreno svjedočenje i njegova priča. Podsjeća kako postoji jedna stara izreka “da je istina jedina zamjenica koja nema množinu”.
“Dakle, ne postoje dvije istine. Mislim da upravo to što niko, nikada nije našao da sam opisao neki događaj koji se nije desio, doživio sam mnogo puta da su mi na ulici prilazili Srbi i čestitali. Neki su mi rekli da je sve onako kako sam opisao, a da je bilo još i gore. Ja sam to sve uokvirio samo u prostoru. Uhapšen sam 30. maja, a pušten 14. novembra i sadržaj moje knjige je uokviren u taj prostor”, ističe Hukanović.
Knjiga, dodaje, nema izmjena, ali je dopunjavana s nekim novim detaljima pa je osmo izdanje, koje je izašlo prošle godine, najpotpunije.
Podvlači kako su zločini počinjeni u gradovima u kojima je “odnos stanovništva bio veoma približan” pa je, tako, u Prijedoru pred rat “bilo 44 posto Bošnjaka i 41 posto Srba”, a ubijeno je 4.000 Bošnjaka i Hrvata.
“Dakle, to su ogromne razmjere zločina. Danas Prijedor ima 95 posto Srba i pet posto Bošnjaka. Čudna je to priča o Prijedoru. To je grad koji sam izuzetno volio, ali, sada, jedva čekam i mislim da se približava dan da ću otići iz tog grada. Otići ću u jedan drugi grad, ali da sada ne objašnjavam. Naravno, otići ću u Federaciju BiH. Naprosto, dobro oni znaju šta sam ja njima napravio tom knjigom”, smatra Hukanović.
Naglašava kako je 1991. godine bio vrlo naivan te da je mislio da neće biti rata, a kada je rat počeo da neće doći po njega. Međutim, kada je doveden u logor, ističe, vidio je da su s njim sve ljekari, direktori, profesori…
“Mi nismo bili spremni za ratovanje. Činjenica da u Prijedoru nije bilo ratnih dejstava, a ubijeno je blizu 4.000 ljudi. Dakle, nije bilo ratnih dejstava, a bila su tri koncentraciona logora. Jedna od najvećih masovnih grobnica u poslijeratnoj Evropi nalazi se nadomak Prijedora, 25 kilometara od Prijedora – Tomašica. Ubijeno je 102 djece u Prijedoru. Radio sam intervju s majkom Havom Tatarević, kojoj su ubili šest sinova i muža. Dakle, stravične su slike koje mi Prijedorčani pamtimo”, naglašava Hukanović.
Razočaran je što su “zaboravljeni od Sarajeva” ističući da im političari dolaze samo na masovne dženaze, koje se održavaju 21. maja, kao i na tribine pred izbore.
Hukanović je rođen 1. decembra 1949. godine, bio je član Kluba mladih pjesnika Prijedora, a danas je redovni član Društva pisaca BiH. Bio je i glumac u nekim predstavama prijedorskog pozorišta, a u kultnoj predstavi “Omer i Merima” igrao je i glavnu ulogu.
Skakao je, napominje, kao mladić i padobranom iz aviona, ali sada “ne bi skočio da mu poklone čitav svijet”. Bavio se novinarstvom, a svojevremeno je postavio i svjetski rekord u dužini recitovanja poezije, koju je neprekidno i napamet recitovao 45 sati i ušao u Guinnessovu knjigu rekorda.
(Fena)
