Nova globalna istorija pokazuje kako su robovi spriječili Evropu da zaostane za centrima Azije i Arabije. Najvažnije pogonsko sredstvo je bio šećer.
Put ka evropskom ujedinjenju započeo je obećanjem Africi. Dana 9. maja 1950. godine, francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predložio je spajanje proizvodnje uglja u Ruhru sa proizvodnjom čelika u Lorraine, “solidarnost proizvodnje” koja bi onemogućila ratove između Francuske i Njemačke i utrla put evropskom ujedinjenju. Ako bi to bilo uspješno, navodi se u takozvanom “Schumanovom planu”, “Evropa bi bila u stanju da ostvari jedan od svojih najvažnijih zadataka sa povećanim resursima: razvoj afričkog kontinenta”. Obećanje dato iz loše savjesti, jer je vijekovima razvoj Afrike bio sputan eksploatatorskom politikom evropskih kolonijalnih sila zasnovan na ropstvu.
Howard W. French, profesor na Fakultetu novinarstva Univerziteta Kolumbija u Njujorku, priča priču o ovoj eksploataciji u fascinantnoj knjizi, koja obuhvata četiri kontinenta i pet vijekova. Naslov u prevodu „Afrika i nastanak modernog svijeta. Globalna istorija”, samo neadekvatno odražava obim knjige. Međutim, u originalnom naslovu „Rođen u crnini. Afrika, Afrikanci i stvaranje modernog svijeta, od 1471. do Drugog svjetskog rata“, („Born in Blackness. Africa, Africans, and the Making of the Modern World, 1471 to the Second World War”) postaje jasno da je za autora fokus manje na kontinentu Afrike, a više na „robu koji je otet iz Afrike kao ključa modernosti”. Pored “mračnog kontinenta”, lokacije su Karibi, Brazil, Sjedinjene Američke Države i Evropa.
Istorija Afrike i stradanja Afrikanaca je istorija ropstva. Howard W. French se, takođe, fokusira na trgovinu robljem i ekonomiju roblja. Činjenica da pretkolonijalna trgovina robljem unutar Afrike nije potisnuta je sve samo ne stvar koja se podrazumijeva. U postkolonijalnoj nacionalnoj biografiji mnogih afričkih država, ta tema je još uvijek tabu. Što se Zapada tiče, French citira anglo-jamajčansku autoricu Zadie Smith: „Nije preterivanje reći da je jedina stvar koju sam ikada naučio o ropstvu u britanskom obrazovnom sistemu da smo ga ‘mi’ okončali.
S tim je bila povezana i tvrdnja, ne samo britanskih političkih i ekonomskih istoričara, da kolonije nisu bile presudne za rast Zapada – već su razvoj mašina, širenje međunarodnog brodarstva i sprovođenje liberalnih bankarskih zakona bili odlučujući za uzlet ekonomije.
„Jedva da se razmišlja“, strastveno tvrdi French, „da bi naš današnji prosperitet na neki način mogao biti povezan sa sinaptičkom energijom afričkih mišića, znojem Afrikanaca, suzama Afrikanaca odvučenih u ropstvo, ili čak sa njihovom genijalnošću i njihovom voljom da prežive”.
French revidira “stoljetni proces umanjivanja, trivijalizacije i brisanja Afrikanaca i ljudi afričkog porijekla iz narativa modernog svijeta.” Patosom potkrijepljenim empirizmom i statistikom, on pokazuje da su samo profitabilne kolonije zasnovane na ropskoj ekonomiji postale imperijalne nacije Zapada. moćni i bogati koji bi, inač,e zaostajali za centrima azijske i islamske civilizacije.
Istoričari su dugo vremena smatrali afrički kontinent preprekom koju su evropski brodovi morali oploviti kako bi pronašli morski put do Indije. U stvarnosti, kaže Francuz, ova potraga je bila manje važna od napora Portugalaca i drugih zapadnih nacija da osiguraju izvore zlatnog bogatstva zapadne Afrike. U svojoj zlatnoj groznici, nisu obraćali pažnju na afričku istoriju i bili su slijepi za civilizacijsko nasljeđe velikih afričkih imperija. Kolonizatori su pokazali mentalitet izražen na Konferenciji u Berlinu u Kongu 1884. godine, kada su Afriku proizvoljno podijelile evropske sile na 54 ponekad male zemlje, ne obazirući se na etničke i jezičke granice.
Najprije zlato, zatim šećer, pamuk i duhan učinili su kolonije ovisnim o robovlasničkoj ekonomiji bogatim. Neko je vrijeme brazilski šećer činio četrdeset posto ukupnog prihoda Portugala.
A francuski Saint-Domingue, kolonija na današnjem Haitiju do 1804. godine, “najbogatiji komad zemlje na zemlji”, imala je isti obim trgovine kao i cijele Sjedinjene Američke Države.
Proizvodnja šećera pokazuje da je Afrika, više nego bilo koji drugi dio svijeta, postala „motor mašinerije modernosti“ kroz „izvoz“ robova. Procvat plantažnog šećera počeo je sredinom 17. vijeka. Na plantaži šećera radilo je 2.000 ili više robova, u velikim šećeranama su se kombinovali poljoprivredni i industrijski razvojni procesi, koji su predviđali i montažnu traku.
Četrdeset godina nakon osnivanja prve robovske plantaže šećera, potrošnja šećera u Engleskoj se učetvorostručila. Između 1650. i 1800. godine mogla se povećati za 2.500 posto jer su u tom periodu počela sa radom nova “šećerna ostrva”. Potrošnja šećera po glavi stanovnika porasla je sa dvije na četiri funte između 1660. i 1690. godine, a do kraja 18. vijeka porasla je na 23 funte.
Ekonomski istoričari su govorili o “pojačanju ishrane”: unos kalorija iz jeftinog šećera stvorio je “energiju potrebnu za duge i naporne radne dane engleskih fabričkih radnika”. Nastupilo je “novo doba budnosti”, poboljšala se higijena jer je trebalo koristiti kipuću vodu za pripremu čaja i kafe, a duhan je potisnuo apetit na radnom mjestu.
Proizvodnja šećera zasnovana na robovskom radu odigrala je važnu ulogu u nastanku evropskog građanskog društva: „Dostupnost toplih, zaslađenih i stimulativnih napitaka dovela je do pojave prve kafeterije, koja je otvorena u Oksfordu 1650. godine“. French citira Jürgena Habermasa kada prati kako je uživanje u kafi i čaju, u kombinaciji s čitanjem novina, postalo „vrijeme rođenja moderne javne sfere“.
Skoro trijumfalno, French zaključuje: „Pomoću velikih društveno-istorijskih preokreta, kao što je ovaj, konačno shvatamo da samo prosvetiteljstvo ima svoje korijene u teškoćama i znoj afričkih zarobljenika koji su oteti i prisiljeni da rade u grupama na integrisanim plantažama”.
Poliglota Howard W. French (65) dijete je afroameričkih roditelja, s majčine strane među njegovim precima su robinje. Kao dopisnik New York Timesa izvještavao je iz Centralne Amerike, Kariba, Zapadne i Centralne Afrike, Japana i Kine. Njegova knjiga završava upozorenjem koje podsjeća na obećanje Schumanovog plana Africi: “Ako stvari ne budu dobre za Afriku u 21. vijeku, neizbježni su masovni talasi migracija koji će daleko nadmašiti sve one, koji su prošli prije. Posljedice politički nestabilnog i ekonomski nerazvijenog afričkog kontinenta bit će hronični ratovi, terorizam i nove bolesti koje će se širiti svijetom. Da ne spominjemo razorne razmjere ekološkog uništenja koje će cijelo čovječanstvo pretrpjeti dok očajni ljudi pustoše afričke prašume posjeći i ribariti susjedni okeani prazni”.
(Iz knjige: T. Howard W. French: „Afrika i stvaranje modernog svijeta. Globalna istorija”)
(welt)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
