Ovde, daleko.
Jedva čekam, da saznam, šta čekam.
U svijetu mašte, vijekovima žive vile i vilenjaci, dobri i zli čarobnjaci, kao palac majušni patuljci i ogromni divovi. Oni su istovremeno strah i nada, oni nam govore da je u nekim scenarijima moguć put u ono drugo i povratak. Da nije sve izgubljeno posljednjim izdisajem i da osim nama poznatog svijeta, postoji još jedan vječan i blagonaklon dunjaluk.
Balkanom se i Sunce na preskok kreće
Postoje šejtani i zle vještice, u tamnim šumama i dubokim bunarima. U tom dunjaluku, životinje, spodobe i fukare, govore ljudskim jezikom. Nerijetko, osjećaju se vojnikom starozavjetnog Boga, što bi da poplavljuje i zatire. I pravovjerujuće kontradiktorno, dobro da uvijek pobjeđuje zlo. Moguće i čudno, da krepi vedrinu krstaških pomodara i ortdodžibera. Vrli površari religije i nauke, saobrazno svome sopstvu, citiraju Svetog Avgustina, da je ”vrijeme zaleđeno u božijoj odluci”.
Ti meni, ja tebi
Ovako, najčešće, počinju priče i bajke za laku noć. One u planetarno oklevetanoj zemlji bajki i basni, nikad nisu bile bez značaja. Naročito, uvođenjem višepartijskog sistema, kad nam od širom otvorenih vrata Evropske unije prijeti promaja, iako su na tromeđi u punom jeku radovi na zaobilaznici bosanske istine.
Svuda im može utjerati, ali u glavu nikako
U životu, kao u političkoj veštini mogućeg. Rukovodimo se onim “neka bude, što biti ne može”. Hronologijom patnje, na Pešterskoj visoravni i Bihoru, nerijetko dokazuju punoću našeg života. Kao u priči o cvrčku i mravu, u kojoj je sandžački mrav dobio otkaz, a komšijski cvrčak uzeo kredit. I sad ne samo medresalije, zajedno zapomažu, to je kalimerovska nepravda.
Nit brige, nit pameti
Svaka sličnost, s našom pozicijom, je nametnuta. Posljednjih godina sandžački cilj nije da budemo prvi na kraju, kad se podvuče crta, nego samo u pokušajima da prednjačimo na startu. Da gromoglasno obećavamo, ono što je na izdisaju i daje poslednje znake života. Što su cijene u oblacima, a standard u podrumu, kao da nikoga ne zanima. Ništa ne vrijedi ni što udarac gonga o peštersku ledinu označava naše tačno vrijeme, ni što imamo prijatelje samo kad nekome zatrebamo, niti što od demokratski izabranih predstavnika vlasti, nerijetko ostaju računi za neplaćenu ležarinu.
U jeziku je i led i med
Gotovo, svaka reč, kao kometa, ima rep. U sjeničkom rudniku Štavalj, proizvode ugalj, a Prijepoljci ugljene hidrate. Oko Pazarišta, nedaleko od izvorskih useka Raške, u obalskim ekskurzijama, nalik silaznoj putanji Uvca, vlažnu glinu loče bujica. Brzohodna voda, tokom prolećnog čišćenja, kida i otima. Ono što je oduvek najbliže srcu i umu, posle iscrpljujuće zime.
Para na paru, vaške na fukaru
Besomučne situacije i karakteri. Zima je, a zima nije. Naprotiv, sva godišnja doba, pomalo krije. Onima, što od Pazara do Plava, Pljevalja i Priboja, u balkanskoj diktaturi vide Diznilend, više ne trebaju nikakve parodijske mašine. Umesto, istorijske galame, čeznu da zavire u malo tišine. Da zarone u zavičajnu nostalgiju, koja ne može da zamijeni nešto, mada nudi više pesimizma, od euforije.
Pametan uči od drugih, a glup uči druge (naravno ne misli se na nastavnike i učitelje).
Međutim, nije sve to, što mami naše vječno sabiralište. U malom, ali jedinom životu, u kome je najskuplje podzemlje. Eto, zašto na putu izlaska iz krize i ulaska u Evropu, astronomski skupo plaćamo i krompir. Kao u svakom oglednom poljoprivrednom dobru.
Iz suklatnog suočavanja, sa samim sobom, do pročišćenja. Razum je prozvan.
Bistar, k’o Šukrijina boza
Prognostičari, kažu, kad izađjemo iz krize, pojaviće se kriza identiteta. Ali, ostaće epsko sjećanje, obojeno bježanijom, o našoj avangardi koja je tragom nestala, kad su počeli da joj izlaze u susret. Njihova slavna prošlost je davno počela, još traje i pitanje opstanka, više nije aktuelno. Stalno gubljenje energije, usljed emocija nadmašuju riječi i retoriku koja negira povjerenje, upućuje na jedno prestižno, dobro plaćeno zanimanje, koje u inostranoj literaturi, nije ništa drugo do obično šarlatanstvo. Razmetljiva zloupotreba varalica, džimrija što iz poriva, oružani rat zamenjuju aktivnim građanskim ratom prisjećanja, na krvavi rasplet od Sežane do Đevđelije.
Biće kahve, al’ neće biti ćeifa
Ni ćara. Jugoslavija je i dalje prošlost koja ne prolazi. Nove balkanske države, još uvijek se nadmeću, u tome ko je veća žrtva titoizma i rata. Život između najnovijih ogledala, zlehudo se centrira oko nekrofilne formule, u međunarodnom vokabularu nazvane “jugoslovenski Apsurdistan”. U njenim granicama, osnovno je komentarisati ono što se već desilo i pri tom iznova otkrivati toplu vodu. Po tom receptu, kad god se nešto dešava, širom i uzduž Sandžaka, instrumentalizovano prepredeni šarlatani, svaki čas upotrebljavaju termine, poput – fenomen, misterija, zagonetka, neočekivana afera, neviđeni skandal…
Robe, dođi na tobe. Udari preko ljivade, lakše je
I odjednom – preokret. Kao da su Sandžaklije, proke pet minuta, pali s Marsa. Kao da je upravo otvorena neka čarobna kapija, u eri numeričke civilizacije, u kojoj nemamo šansi. Radi se o iskonskoj ropskoj psihologiji, našoj sklonosti prema “čvrstoj ruci” i bespogovornoj potčinjenosti vlasnicima vlasti.
Dok je konja, biće i ucingiljenih samara, učinjenog tangala
Ogoljeno. Planiraju budućnost preko ufatne prošlosti. Zar treba podsjećati, ono što nije ekskluzivno, što svako zna i što ima dugu tradiciju. Oduvijek šokantno i začuđujuće, kako je naređeno, tako se glasalo. Za bolju budućnost Balkana, Sunčevog sistema i Galaksije Mliječni put. Sloboda je abortirala pravo.
Više bi volio da je malo ačik, mene je to mlogo ugasno
Svanuće, jednom, i tromeđi. Čak i posle šizofreno stagnirajuće zime. Putem oluje i svakojakih džombi, sa manjim ili većim zastojima. Sporije ili brže, idemo dalje. Ali, teško je brčkati se dugo, u sandžačkom močilu i kaljuzi, a ostati čist i neukaljan. Tamo gdje su javne nabavke tajni poslovi, pored ostalog, preostaju lekcije iz bajke o Šeherzadi.
Oči site, usta prazna. Oko za oko, pasta za zube, kamen po kamen, hrpa kamenja
Slabašno. Da bi se razbile predrasude i tabui, treba potisnuti zakon mase, koji jednako pogađa muškarce i žene. Posebno u Sandžaku, ako jači pol i religija, sputavaju žene koje na putu ostvarenja svojih prava mogu više od legendarne persijske kraljice Šeherzade. Naravno, 1001 put, ali tek kad usvoje da sloboda počinje u glavi, u načinu razmišljanja. Uprkos, vintu na našim zapregama i paranoičnoj uobrazilji.
Ima šejtansku vesvjesu, stalno mu se čini da ga neko zove, da mu nešto šap’će, pa se naglas i usred noći oziva
Izobličena, izvitoperena realnost. U tom slučaju, prednjači lična verevija, individualni urnek, po kome je nemoguć sandžački hepiend. U svakodnevnim stres-testovima, moraćemo da riješimo glavnu enigmu relativizma. Kako to da pojedinac, može da se nada zajedničkoj istini i bar kratkrotrajnoj sreći.
Dobro došli u pijačnu ponudu
Tu je vremešna prodavačica prodavala trešnje, a jedna gospođa sa dvoje dece je stajala pored tezge i priupitala:
-Je l’ možemo da probamo?
-Trešnje?
Prodavačica je pružila punu šaku prelijepih tamno crvenih trešanja. Gospođa je razdijelila trešnje djeci, ubacila jednu u usta izbacivši košpicu i nastavila dalje. Ne, nije kupila trešnje. Bilo je to još jedno ogrooomnooo, pijačno jedva čekanje. Od svojeručnog biranja do probirivanja.
Biraju, k’o Sarajka trešnje.
Gase nam se svetli primeri. Ako smo svi, ugazili, u pogan. Do pojasa, onda, nema nam spasa. Kad Zapad, zbog energije, po Bliskom Istoku bije, francuski kobac, iz crnog neba, kastrira civile Libije.
Budali je more do koljena.
Ćosavo. U evropskoj dubodolji imperijalna dominacija tradicionalne ideje, sve više utopija. Tim povodom, filozof Noam Čomski, podsjeća na „jednu očiglednu istinu“ koju je izgovorio američki predsjednik Džon Adams, prije dva vijeka:
– Moćni uvijek misle da imaju ‘veliku dušu’ i širinu pogleda koja im omogućuje da vide više od slabih. Duboko u korijenu kombinuje se divljaštvo, sa uvjerenjem u ispravnost onoga što se radi i tako se stvara imperatorski mentalitet, a na izvjestan način tako nastaju i sve strukture vlasti.
Zamisao, bez realne gradjanske pozicije. Nije projekcija apokalipse, nego nestanka “jučerašnjeg svijeta”. Postavljena na strmoj tj. evro-padini, u vječitoj opasnosti da se sruši u ambis. Negira nezavisnost i potiskuje dostojanstvo, iz bekstejdža.
Halali, da džaba ne propadne
Ali, kad pomenu Evropu, odmah se maše za džep. Pored ostalog, zbog očigledne istorijske analogije pri stvaranju ratne psihoze tokom Prvog svjetskog rata i za vrijeme ruske invazije na Ukrajinu, odnosno velikog ruskog ruleta sa američkim punjenjem.
Koptisali na nas, sa svih strana, umalo nam oči izvadiše
Narogušeni se kostriješe. Kao u životinjskoj farmi, podižu dlaku ili peruške, u znaku napada. Kopiljanski, medijsku mantru je vanserijski definisao Karl Kraus, u monumentalnoj drami “Poslednji dani čovječanstva”.
Svakoruki i istoglavi istresak
Igrarije. Skrivenosemenarke višnje. Istorija se ne ponavlja. Istorija se rimuje. Hrk tamo-hrk ovamo, baš kao farsa, ogoljava instrumentalizovano naličje Starog kontinenta.
Mezge i zatrke
Vojnici brzo padaju. Sloboda je šansa da budemo prosvećeni, a ne stravljeni. Između naša dva života, postoji i život trešnje. Vreme njenog cvjetanja je nalik oblacima, kad duša postane prostranija, poput proljećnog neba:
Čim topliji dani granu, trešnja pokaže manekensku stranu…
Trapađoze trmse, dok Sarajke i dalje dragovoljno biraju
U drugom vilajetu, dedo i nana zamutiše muhabet. Kao da nemaju garameta preko glave.
Sjede, pod rascvalom trešnjom i piju kahvu. Onda, dedo, kaže:
-Sjećaš li se sjeda moja, kad smo se pod istom ovom uzeli? Vako smo sjedili, pod izbeharalom crešnjom i kahvenisali. Bože dragi, koja je to ljepota bila?
Nana, grohnu:
-Nije ono bila crešnja, nego višnja!!!
-Ma kakva višnja, Bog te ne ubio, baš k’o da sad gledam bila je crešnja.
-Vallahi je bila višnja.
I tako riječ po riječ, posvađaju se habubetski, na mrtvo ime!
Nana, sva bijesna ode u kuću, sela na sećiju, pa se zamislila.
– Allahu dragi, jesam ja i mahnita, čitav me život pazio, dobar čovjek, dobar otac, boljeg nisam mogla ni poželjet’, a ja se svezala višnja, pa višnja…Hajd’ nek’ mu bude crešnja.
Dedo zapalio cigaru i misli:
– A jesam stari magarac, šta sam se dovezo trešnje, da sam vaku ženu tražio po butum dunjaluku, teško bi je naš’o, ko da je važno ispod kojeg smo drveta sjedili. Sad ću joj reći da je u pravu da je bila višnja.
Izlazi nana i smješka se, pa veli:
-Znaš, nešto sam razmišljala i sjetila se ono je stvarno bila crešnja.
-I ja sam mislio, vala, bila je višnja…!
Jedna duša, zbori. I kad – ćuti.
U tišini, srce ište – godište.
