Preporučeno iz jugoslovenskog Ulcinja.
Samo se sudbina prihvata ili poriče. Ali, ko u čuda veruje, taj čuda i stvara.
Na krilima te izreke, u ambicioznoj čežnji za kosmičkom harmonijom, sreli su se i prepoznali, Ivan Gudelj i Pavle Pepđonović.
Dovoljno, da se ponovi. Markantni Ivan bio je jedan od najboljih prvotimaca u istoriji ljevičarskog Hajduka, iz crvenog Splita. U reprezentativnom dresu, sa jugoslovenskim grbom izgarao je 33 puta, bio u idealnom timu svijeta 1982. godine u Španiji i na potencijalnom spisku pojačanja najslavnijih klubova Starog kontinenta.
Onda je zlehudi život okrenuo stranicu. Čim je inflamatorni hepatitis brutalno napao laboratoriju njegovog organizma, košmarni snovi su postali java, u kojoj se Ivan više sjeća trenutaka, nego dana.
Gotovo, u isto vreme, unikatni ljubimac ulcinjskih basket terena Pavle, odustao je od izvođenja podizvođačkih radova u poziciji virtuoznog plejmejkera. Poput svakog viteza sportskog poziva, po ličnom izboru, riješio je da ponudi terapijsku proskripciju, originalni recept protiv regionalne mržnje, primitivizma i klaustrofobije.
Odlučno, maštovito i romantično. Obojica visoke izohipse, samoinicijativno su prihvatili gandijevsku misiju, da umjesto ogoljene iluzije o „tri plemena istog naroda“, na Balkanu iznova afirmišu majčin zavjet: ako ćeš u vojnike, budi general, a čim postaneš kaluđer, poželi da budeš papa.
Tradicionalno, slavodobitnički. Valjda su zato, uprkos talasima sejnovitog Mediterana, Gudelj i Pepđonović, već na prvom koraku, rutinski dijagnostikovali sedam prepona: bogatstvo bez rada, zadovoljstvo bez sreće, znanje bez karaktera, religija bez žrtve, politika bez principa, nauka bez ljudskosti i posao bez etike.
Uz čun i lampu punog Mjeseca. U Servantesovom gradu širokog srca i neskrivene ljubavi, zahvaljujući Ivanu i Pavlu, ljudima kojih ima, Ulcinj je na kraju novembra, bio kosmopolitski epicentar tzv. mundijalskog prijateljstva.
Karnevalski, nego kako. Bivša najjužnija rimska i crnogorska luka, danima je nedremanih očiju bila zagledana u asove jugoslovenskog fudbala, košarke, rukometa, vaterpola i borilačkih sportova. Klanjalo se virtuoznom Zoranu Slavniću, standardnom kapitenu Mirsadu Fazlagiću, neumornom Stanislavu Karasiju, maestralnom Dejanu Savićeviću, ambicioznom Faruku Hadžibegiću, stameno-staloženom Ljubi Radanoviću, vanserijskom Enveru Hadžiabdiću, kooperativnom Ranku Stojiću, nezaobilaznom Meši Baždareviću…
I naravno, zadivljujući pogledi prema ponosnom Cetinjaninu u dresu s ljiljanima Vukašinu Petranoviću, neprolaznom Draganu Kanatlarovskom, džentlmenskom Dušanu Pešiću, strpljivom Fahrudinu Omeroviću, doziranom Radmilu Mihajloviću, motivisanom Dževadu Šećerbegoviću, urođeno lucidnom Nikoli Nikiću, dostojanstvenom Bajru Župiću, širokogrudom Miodragu Kustudiću, zdravo radoznalom Vladi Jociću, dobroćudno nasmijanom Slaviši – Slavku Vukićeviću, mlađanom Milošu Đelmašu, iznuđenom Rajku Janjaninu, stoičkom Dragoljubu Bekvalcu, radoholiku Fahrudinu Duraku, longitudinalno preciznom Jasminu Mrkonji, nimanijevom adutu Fatmiru Makolliju…
I naravno, neskriveno poštovanje ljudini iz mostarske raje Miliju Hadžiabdiću, što bez ustezanja, pardona i šablona, otvoreno, meraklijski apostrofira:
– Velež je trebao pet puta biti prvak Jugoslavije, ali su nas stalno krali…
Bez akcije, simpatije su kovertirali defanzivni Davor Jozić, (idi)lični Mersed – Meske Kovačević, mobilni Miloš Đurković, pronicljivi poeta Sead – Dost Halilagić, zapanjujuće precizni Miško Mojović, p(r)osvećeni Šibenčanin Nikica Cukrov, starogradski Sarajlija Mehmed – Čala Janjoš, torpedo u liku Mata Gavrana, dijetetski posvećeni sudija Salem Prolić, korpulentni Rade Zalad, kajkavski usmjereni Atif Lipovac, stomatološki fenomen iz tunela titiogradske Budućnosti Dobrivoje Srećković, pazarski dizajnirani Enver Gusinac…
I tako, dalje. U prilog kulturi sjećanja, bez iobzira na neke hronične spoljnopolitičke prozivke i falsifikovanje istorije. Jer, balkanska učiteljica života stalno mijenja šminku i stajling. Nameće i tragikomične komparacije socijalnih fenomena, iako su među bakljama ugašenih plamenova i njihovim iskrama neuporedivi Dušan Silni i Uroš Nejaki.
Život svjedoči vremenu i piše bajke. Tamo gdje ne haju za nacionalnost i vjeroispovijest, više od 300 učesnika jedinstvene manifestacije sportskih istomišljenika, bili su nerijetko fokusirani na jedno čulo sluha. U muzičkom kolopletu jugoslovenskog niza, kao u neka davna vremena, kad se orilo od Sežane do Đevđelije, od Vardara pa do Triglava, razumjeli su albanske igre, uživali u izvornim dalmatinskim, srpskim i crnogorskim pesmama. I u evergrin sevdalinkama, naravno.
Aristokratski, gospodski, drugarski. Odjekivalo je na horizontu, pored Male plaže, uživalo u kadrovima bajkovitog hotela „Nobel“, niz prozračne skaline jedinstvene „Venecije“, obmanjujuće kule trebinjskih Resulbegovića i panoramski egzotičnoj „Primaveri“. Pored pučine jedinstvene velike plaže i njenih nevjerovatnih 13 kilometara, atraktivne „ulcinjske Kopakabane“, koju je „New York Times“ 2010. godine proglasio za jednu od najpopularnijih turističkih destinacija na svijetu.
U poznojesenjem ambijentu, ne samo zbog mandarina ili crnog vina, u Ulcinju se osjeća orijentalni miris ranog proljeća. Oprečno ukrštanju morskih struja, očiglednom sjaju prošlosti i sadašnjosti, kao i suzama radosnicama na promociji dokumentarnog filma „Više od života-više od igre.“ U režiji internacionalno afirmisanog ceremonijal-velemajstora Milutina Grgura i njegove desne ruke Silvije.
Među nama, koji po inerciji, kad se pomenu gradovi, istog časa pomislimo na ljude. I to upravo na one koji nikud ne žure, nego uvijek imaju vremena za druge. Hedonistički, neki kažu, za one koji o svima sve znaju. Kao što u humanistički otvorenom Ulcinju, bez ovozemaljskih tajni, multihroničarsko-inspirativni Božo Koprivica definiše „Pavlove nebese u glavi“.
Lirski, idilično. Odnosno, o „Ulcinjskoj bajci“, poetski ovjekovječeno, u stihovima Rajka Joličića: “Ima jedan grad na jugu, đe caruju vedre note, đe bisere školjke nižu, đe se živi od ljepote. Skrivena je luka bio gusara i silnih paša, u Ulcinju voljeli se Servantes i lijepa Ajša. Ne znaš što je od čeg lepše, dan sunčani il’ noć bajna, đe god da ti pogled krene, svud te mami neka tajna. Ulcinjani odvajkada, otvorena drže vrata, pred neznancem ruke šire, primaju ga kao brata. Dok obalu more grli i sa neba zvijezde plamte, Ulcinjske bajne noći, života se cijelog pamte“.
Ljubazno i predusretljivo iskustvo, za vječnost. Zajedničkim povodom, ukoričeno u specijalnoj monografiji Zorana Aleksića „Ivan, Pavle i drugovi“. Na originalanoj crno-bijeloj životnoj stazi.
Ništa nije slučajno. Moji drugovi, Ivan i Pavle imaju srce koje balkanski razum prepoznaje. Za razliku od makedonskog Velesa, Užica, Podgorice, Drvara, Kumrovca i Velenja, mediteranski nepravedno zapostavljeni Ulcinj, nije imao prefiks Tito.
Ali je (p)ostao jugoslovenski. Drugi put uzastopno, dok je u griži, zebnji i omrazi, oluja znojila oblake i odlazila dalje da plete paukovu mrežu, magnetno polje riječi ježilo se na proslavi 80 rođendana. Zemljo moja:
– Vidim polja, što se žitom zlate, i na brijegu vidim rodni dom, svakog trena mislim na te zemljo moja…
Ambasadorski. Tri dana i tri noći, u vremenu nužnosti. Prvi put slatko, drugi put vrelo. U kamenu i na vodi, Ivan i Pavle su obala Jadranska, na ulcinjskom Rtu dobre volje. Oivičeni beskrajem.
Savremenici vide i sad znaju. Ljepota nije u licu, ili nazivu, već u srcu. U blagotvornim emocijama koje se ne prodaju, nego poklanjaju. Na epskom pristanu, uz neviđene akorde, rukoveti, ovacije i salvu emocija.
Ulcinj je gorio, ali su i vatrogasci uživali.
Zato, blago Ulcinju, koji bezgraničnog entuzijastu Pavla ima. Humanistu, pregaoca i uspješnog preduzetnika, formiranog sa mnogobrojnim istomišljenicima, u drevnom gradu i mističnom prostoru oblikovanom vodom, sa bogomoljama za sve tri abrahamovske religije. Uz Pajinu kupolu monumentalnog prijateljstva su Gano Resulbegovića, Marko Borović, Nedžad Ljoška Hasanaga, Rudi Kashodža, Aleksandar Živković, Safet Kalezić, Lem Molabeqiri, Skender Ustabećir, Meto Divanović, Roni Voskion…
I mnogi drugi. Gotovo, svi sugrađani. Zajedno su jedno. Ali, ponekad, kad zaigra sportsko srce, duše su tanke, kao sjenke. Onda su okupljeni u igri svog života, kao zavjerenici.
Uz more i zidine, oči boje tuge. Zato generacijskom uzrastu i kolektivnom mentalitetu, sve više prija – nostalgija. Od koje, kao od porijekla i djetinjstva, tako ni od Ivanove i Pavlove snage volje i najvišeg morala nema bežanja.
Ponajmanje, od silne energije, neskrivenih emocija i prekrasnih vibracija.
Naprotiv. S poštovanjem i ponosom, računajmo na Ivana i Pavla.
Moji su drugovi…
