Kada sam nedavno, poslije duže pauze, pozvao mog prijatelja – mostarskog (100 posto) novinarskog vuka (po mojim mjerama), zamolio me da nešto napišem za ovaj portal, dugo sam razmišaljo o čemu i šta da pišem.
Banjaluka, gdje živi i provodi penzionerske godine potpisnik ovih redova i Mostar, gdje se produkuje “Nova Sloboda”, udaljeni su bar 100 kilometara vazdušne linije po gruboj procjeni. A onda sam se sjetio priče koja nas u BiH itekako zbližava. A to je ljepota ove zemlje.
Priča teče ovako.
Kada je prije izvjesnog vremena moj poznanik (ime poznato autoru ovog teksta) izabran na ministarsko mjesto u Vladi RS i nakon preuzimanja funkcije pohvalio se da je BiH prelijepa zemlja iz ptičije perspktive. Junak ove storije je koristio raspoložive službene resurse – helikopter i Vladin avion – pa je putovao diljem zemlje uglavnom jednom od ovih letilica.
“BiH je prekrasna zemlja sa toliko prirodnih ljepota. Nisam se mogao nagledati jednog” Mostara, Podveležja i drugih masiva dok sam letio helikoperom od Banjaluke do Trebinja. Nestvarno”, siže bio njegovih impresija iz ptičije perspktive.
Na to sam mu rekao otprilike: “Narod vas je izabrao, dao mandat da je uredite i da živimo kao sav normalan svijet”.
Impresionista je završio mandat baš kao brojne generacije političara prije i poslije njega. A da nam i dalje postoji ogroman raskorak između prirodne i sveukupne “ljepote” koje život znače. Bivši visoki funkcioner sad je u prostranoj kući, bolje reći vili, i to mu je njemu njegova “borba dala”.
BiH i njeni žitelji i danas, uglavnom, žive u postratnom ambijentu, većina ispod ili na ivici egzistencije, mladi nam sve više odlaze, a oni koji su se (u manjem broju) vratili, odavno su se pokajali. Znam i neka mostarska iskustva.
Gornji redovi djeluju sumorno za većinu, za razliku od političko-tajkunske elite. Ali, i jedni i drugi su saglasni da nema ljepše zemlje – samo iz vazduha/zraka.
